Psihologija i pedagogija

I povijest odgaja

Ako riječima ne tučeš, nećeš ni štapom. Sokrat

Kad se Gabrijelov stric vratio iz Amerike, nije donio samo puno dolara, nego i dobrote, ljubavi i priča o američkoj kulturi, civilizaciji, demokraciji, istinoljublju i drugim etičkim vrlinama ljudi. Sve oči bile su usmjerene prema stricu iz Amerike, kako su u selu zvali starog Nikolu Peranovića. Djeca, a njih je bilo 15-ero iz tri obitelji njegove mlađe braće, kovala su planove što će kupiti za dobivene dolare i nestrpljivo čekala čas kada će on »odriješiti kesu«. Braća i snahe iskreno su ga voljeli i sve činili da se on osjeća ugodno i zadovoljno. Njegovu povratku radovalo se cijelo selo. Svi su željeli popričati s njime, čuti neku zgodu ili nezgodu koju je doživio u toj dalekoj zemlji, a on je ljubazno odgovarao i pitao za vršnjake s kojima je proveo djetinjstvo. Mnogi nisu među živima, a stasali su njihovi potomci. Osim smrti i rađanja, ništa se nije mijenjalo u njegovu selu, koje je bilo Bogu iza leđa, daleko od civilizacije.

Rasadnik naprednih ideja

Odlučio Nikola uvesti promjene, prvo u životu obitelji braće, a onda u selu. Mudro je okupio sve članove obitelji trojice braće, od domaćina do unuka Gabrijela. Ponedjeljkom se okupljaju u kući jednog, srijedom drugog, petkom trećeg brata, a ostale večeri posjećivao je rodbinu i prijatelje. Razgovor na sastancima nazvao je čavrljanje iako je to bilo spontano i pravo učenje. Pričao im je o kulturi, demokraciji, životu i odnosima u američkoj obitelji; oni su njemu opisivali zbivanja u vrijeme njegove odsutnosti. Američko iskustvo, napredne ideje o obitelji, odgoju i pravima djece pokušao je ucijepiti svojim najdražima te mijenjati njihov život i obiteljske odnose. Prvo ih je upoznao s dječjim pravima, prikazao kako to funkcionira kod njih, uveo načelo da u čavrljanju svi slobodno iznose mišljenja, prijedloge, primjedbe, stavove, a da ostali kulturno slušaju, uvažavaju ih kao ličnosti, ozbiljno razmotre to što su govorili. Mudro je propovijedao jedinstvo, jednakost, ravnopravnost svih članova obitelji, a roditeljsko ponašanje, ljubav i odnos prema djeci želio učiniti boljim, humanim, dobrostivim, zdravim… Kad su u praksi profunkcionirala ta načela, prelazi na priče koje se odnose na higijenske, kulturne, radne i druge korisne navike. Tjednima su razgovarali, a priča, ideja i tema nije nedostajalo. Znalački ih je motivirao i poticao da raspravljaju, pričaju, predlažu, pitaju, iskažu mišljenja, donose zaključke… Postali su aktivni sudionici, a svaku su njegovu riječ naprosto upijali i u praksi koristili. Kuća je bila kao apoteka čista, oko nje zasađeno cvijeće i mlade sadnice svih vrsta voća, a u vrtu svakojako povrće. Svi su se kulturno ponašali, bili uredni, ošišani, umiveni, lijepo počešljani, a zube su prali nekoliko puta dnevno. I mnogi su ih mještani u tome slijedili. Znalački, postupno i nenametljivo ostvario je velik uspjeh u kvalitativnim promjenama na planu razvitka navika, ponašanja te značajnim pozitivnim pomacima i postignućima u svim segmentima njihova života, i to ne samo kod djece, nego i kod roditelja. Kroz okupljanje i večernje razgovore gradio je slobodnu komunikaciju i ravnopravne dijaloge, stvarao humane odnose, međusobno poštivanje i uvažavanje mišljenja, prijedloga, individualnih razlika i potreba svih, a poglavito djece, koju je neizmjerno volio. Stvarao je ugodno obiteljsko ozračje, trudio se da budu sretni i zadovoljni sobom i svojim životom. Zračio je dobrotom, optimizmom, i ne samo zračio, već ih prenosio na njih i u dušu im ucijepio. Hvalio ih, isticao njihove uspjehe i napredak, govorio da se ne bi sramili ni u Americi živjeti jer neke stvari rade i bolje od njih. Nije zaboravio svoje i njihove prijatelje. S njima se družio u slobodno vrijeme, a rodbinu je posjećivao nedjeljom. To su bili dani u kojima se svatko posvećivao sebi i svom društvu.

Djecu učite uzorom

Roditeljima je zamjerio na krutosti prema djeci i oštro osudio tjelesno kažnjavanje. Jednom zgodom čuo je zapomaganje djevojčice koju je tukao otac, uskočio je u sobu, zgrabio djevojčicu i na svojoj glavi osjetio snagu njegove ruke, koja se svom silinom spuštala prema njezinoj glavi. Nakon što je umirio djevojčicu i pružio šansu najmlađem bratu da razmisli, ušao je u sobu i zatekao ga suznih očiju, u velikom grču i očaju. Nije ga tješio, niti dopustio ispriku i objašnjenje, nego je kratko rekao: »Znam da si ljut jer je bila s dečkom i nije se na vrijeme vratila kući. Pa njoj je 18 godina i posve je prirodno da ima dečka. Nenormalan je tvoj postupak, tući nemoćno dijete. Umjesto da je odgajaš uzorom, ti to činiš pesnicom. Vidiš li plavicu ispod moga oka, a nikad nećeš vidjeti ožiljke na njezinoj duši. Ja ti opraštam, a njezin oprost ćeš dobiti ako odmah odeš u njenu sobu, gdje plače, ne zbog boli, već što se razočarala u tebe. Zagrli je i poljubi. Time ćeš joj pokazati koliko se kaješ. Ona te silno voli i oprostit će ti, a nisi to zaslužio. I ubuduće, kad god se naljutiš na dijete, zagrli ga i poljubi. Djeca su pametna i shvatit će da su pogriješila. Ljubavlju se rješavaju problemi, a ne šakom, dragi brate!« Učinio je tako i nikad više s kćerkom nije imao problema. Bila mu je miljenica. Kad su došli na sastanak, svi su očekivali oštru kritiku, a on se nasmiješi i reče: »Mogli bismo razgovarati o laganju i istinoljublju.« Svima je laknulo i bili su aktivni u raspravi, samo je Gabrijel šutio i mislio kako izbjeći laž pred stricem, jer čim zine, laž mu sleti s jezika. Išao je u prvi razred osnovne škole i svima pričao o stricu iz Amerike u kojoj ljudi rade ovo…, rade ono… i tako je svakodnevno prepričavao stričeve priče, dodajući i poneku maštom stvorenu poluistinu i neistinu. Kod kuće je strogo pazio da mu se slučajno ne omakne neka laž. No, kad se vratio iz škole, djed ga je pitao kako je bilo na nastavi, je li što odgovarao. Dobio je jedinicu na testu i taman da slaže da je četvorka, a stric reče: »Zašto pitaš, brate, a znaš \'64a je odlikaš?! « Malac je zastao, preznojavao se, ali nije izgovorio »četvorku« jer je stric strogo osuđivao lažljivce, a da kaže trojku, razočarao bi ga. Stric je prethodne večeri govorio o lažima i laganju i rekao da najviše na svijetu mrzi i osuđuje lažljivce, da čovjeku može sve oprostiti, ali laž ne može. Sjetio se Gabrijel tih riječi, pa reče: »Keca!« Djed ga oštro ukori i zaprijeti mu šibom. Stric pogleda bratovo namršteno lice, ustade i priđe Gabrijelu, zagrli ga i poljubi. Svi su bili začuđeni i šokirani, a najviše Gabrijel. Tek kada se obratio bratu, shvatili su zašto je tako postupio. Gabrijel je bio ponosan i sretan što je dobro prošao. »E, moj brate, tako ne postupaju s djecom ni zaostala plemena, a da te čuo Amerikanac, rekao bi da si divljak, a ne civiliziran čovjek. A sada dobro poslušaj kako s djecom postupaju istinoljubivi Amerikanci. Upravo ovako kao ja s Gabrijelom. Mogao je slagati da je dobio peticu i svi bismo mu pljeskali, ali nije lažov, već istinoljubivo dijete, koje ni po cijenu da ga izmlatiš nije lagalo. Rekao nam je istinu i to je ono što najviše cijenim kod ljudi. Upravo je tako postupio George Washington kad je bio mali kao Gabrijel. Budi sretan i ponosan što se ugledao na tog velikana, a ne na tebe. Evo kako se to dogodilo: njegov otac uzgajao je u dvorištu predivnu mladu višnju. Pazio je na nju kao na malo dijete. A kad se jednog dana vratio s farme i vidio da je njegovu predivnu višnju netko posjekao, toliko se ražalostio da su mu suze tekle niz obraze. Ušao je u kuću i upitao zna li netko tog drznika koji je posjekao stablo njegove mlade višnje. Svi su zašutjeli jer su znali koliko je truda i ljubavi posvetio uzgoju te biljke. Mali George tek je tada shvatio što je učinio i koliku je bol zadao djedu, ali ni na trenutak nije pomišljao lagati. Nitko nije vidio kad je to učinio i mogao je mirne duše prešutjeti, ali istinoljublje je bilo jače od straha. Nošen neizrecivom snagom istine, pogleda tužnog oca i odlučno reče: »Oprosti, oče, ja sam posjekao!« I kad su svi očekivali pljusak batina, grdnji i prijetnji, očevo lice se razvedrilo, radosno je raširio ruke i uzviknuo: ’Dođi, voljeni sine, da te zagrlim. Nemaš pojma koliko sam sretan što si baš ti posjekao moju višnju, jer istina koju si priznao, a mogao si prešutjeti, neusporedivo je dragocjenija od višnje, čitavog voćnjaka i svega blaga na svijetu. Ti ćeš biti velik i slavan čovjek’. Nije se prevario. Kad je porastao, postao je prvim predsjednikom SAD-a.«

Dijete shvaća doslovno

Sutradan je Gabrijel tu priču ponosno ispričao svima u školi i s nekoliko se prijatelja dogovorio da i oni to učine pa će postati veliki i slavni kao što je bio George Washington. Kada su se navečer okupili da čuju stričevu novu priču, u kuću je sav izvan sebe dojurio djed i proderao se: »Tko je posjekao mojih deset mladih stabala, koje sam prošle godine posadio?« Sav sretan skočio je Gabrijel pa glasno i ponosno uzviknuo; »Ja, djede!« Djed ga je premlatio i poslao na spavanje. Svi su šutke nestali iz dnevnog boravka i otišli svojoj kući. Ležeći u krevetu i analizirajući događaje, stric je shvatio da je, iako dobronamjerno i iskreno, pogrešnom interpretacijom istinite priče, koju je mnogo puta čuo tijekom boravka u Americi, posebno ističući sječu stabla i veličinu čovjeka koji je to učinio, usmjerio dijete u pogrešnom pravcu. I sam ponesen tom čarobnom pričom i istinoljubljem, u Gabrijelu je razvio zaluđenost, fanatično zanesenjaštvo, slijepo vjerovanje da će sječom djedovih sadnica raznog voća postati velik i slavan poput Georga Washingtona. A poanta priče bila je na istinoljublju kao ljudskoj vrijednosti i poruka djeci da se ne plaše roditeljima uvijek reći istinu, ma kakva bila, jer istina jača roditeljsku ljubav i povjerenje prema njima, a laž ih razgrađuje i narušava. Taj fanatizam dječak je prenio i na trojicu lakovjernih i sugestibilnih vršnjaka, uvjerio ih da i oni to čine ako žele postati slavnima. Učinili su to što i on, a zbog počinjene štete zaradili su batine, osudu… Njihovi očevi nazvali su Gabrijelova djeda i žestoko se posvadili zbog toga što je njegov unuk njihovoj djeci nametnuo lude ideje. Prepirke, prijetnje i svađe čuo je stric, doživio težak stres, osjetio očajan sram, napisao bratu pismo isprike, a Gabrijelu izrazio žaljenje što je do toga došlo. Pogrešno ga je shvatio jer se sječom mladih stabala ne postaje velik čovjek, već štetočina. Zamolio ga je da ostane istinoljubiv i shvati da se velik i slavan postaje samo radom i poštenjem. Na stolu je ostavio pismo isprike i 10.000 dolara da brat zasadi nove sadnice i mještanima namiri štetu, a duboko posramljen vratio se u Ameriku i ne oprostivši se od njih. Tako je tužno i neslavno završio stric iz Amerike, ali njegove prosvjetiteljske i napredne ideje, kulturne, higijenske, radne i druge navike bile su njegov velik poklon, trajne vrijednosti. Priča o dječaku, posječenoj mladoj višnji ili trešnji, ne sjećam se više, stvarno je u biografiji prvog predsjednika SAD-a, Georga Washingtona, autorskom djelu protestantskog pastora Masona Lockea Weemsa. Osim te, o tom velikom i mudrom čovjeku, političaru, domoljubu, izuzetno popularnoj, istinoljubivoj i cijenjenoj osobi, kruže brojne mudrosti na koje su Amerikanci vrlo ponosni, prepričavaju ih djeci i odgajaju ih na njegovim svijetlim uzorima, mudrim mislima i velikim djelima, ističući istinoljublje i Georgeovu veličinu, a ne štetu počinjenu sječom mlade višnje. Stric je to previdio, a Gabrijel bukvalno shvatio. Dakle, namjere su plemenite, ali u provedbi zamisli ima nekoliko nenamjernih grešaka, od kojih je najveća usiljeno nametanje istinoljublja kao jedinog mjerila vrijednosti ljudi, zatim stavljanje naglaska na sječu stabala i veličinu Georga, a ne na istinoljublje i Georga na temelju čega je Gabrijel bukvalno zaključio da će postati slavan ako posiječe mlada stabla. Tako je priznanje štetočinstva proglašeno istinoljubljem. A treće, s problemom se morao suočiti jer se oni ne rješavaju bijegom. I četvrto, na greškama se uči, a on je propustio i to djecu dobro naučiti.

Mr. sc. Ivica Stanić, pedagog i defektolog