Inkontinencija mokraće
 
KAD NE SMIJEM KIHNUTI
 
Inkontinencijom mokraće označava se nemogućnost kontroliranja mokrenja, koja se očituje u rasponu od povremenog »bježanja« mokraće do potpune nemogućnosti zadržavanja mokraće.
 
 
Inkontinencija se češće javlja u osoba u šestom desetljeću života i starijih, pretežno u žena, te se smatra da u gotovo 20% žena postoji neki tip inkontinencije urina. Iako inkontinencija obično ne predstavlja hitno stanje, zbog izraženih psihogeno- higijenskih razloga potrebna je procjena obiteljskog liječnika i ginekologa, urologa, neurologa i gerontologa, koji će preporučiti oblike terapije.
 
 
Fiziologija
 
Proces mokrenja uključuje dvije faze:
  • 1. fazu punjenja i spremanja, kada se mjehur puni mokraćom iz bubrega
  • 2. fazu pražnjenja, odnosno mokrenja.
Istezanjem stijenke, mokraćni mjehur prilagođava se volumenu mokraće bez značajnijeg porasta tlaka unutar lumena. Prvi osjećaj nagona na mokrenje nastaje uz količinu od oko 150-200 ml mokraće u mjehuru. Zdrava osoba prosječno može zadržati oko 350 do 550 ml mokraće. Pražnjenje mjehura ovisno je o sposobnosti mišića mjehura (detruzora) da, u koordinaciji s opuštanjem mišića zatvarača (sfinktera), izbaci mokraću iz mjehura.
 
 
Tipovi inkontinencije
 
Tipovi inkontinencije Najčešći tipovi inkontinencije, s obzirom na uzrok, jesu:
  • stres (statička) inkontinencija – nastaje zbog slabosti mišića dna zdjelice i povećane mobilnosti zapornog mehanizma mokraćne cijevi
  • urgentna inkontinencija – nastaje u osoba s normalnim anatomskim odnosima, zbog nestabilnosti mišića detruzora, najčešće uzrokovane infekcijom
  • »overflow« inkontinencija – nastaje u osoba s opstrukcijom vrata mokraćnog mjehura uvećanom prostatom, u kojih mokraća kapa iz prepunjenog mjehura
  • neuropatska inkontinencija – nastaje zbog neuroloških oštećenja te proizašle pojačane refleksije mišića detruzora ili smanjenog tonusa sfinktera, najčešće zbog kombinacije tih stanja.
 
 
Najčešći uzroci
 
  • slabost zdjelične muskulature u žena koje su imale višebrojne trudnoće
  • slabost sfinktera nakon vaginalnih ili prostatičnih kirurških zahvata
  • prolaps zdjelice u žena
  • oštećenja živčanog sustava (multipla skleroza, Parkinsonova bolest, moždani udar, ozljede kralježničke moždine)
  • mentalne ili psihološke promjene (Alzheimerova bolest, depresija), karcinom mokraćnog mjehura
  • ozljede živaca ili mišića nakon kirurških zahvata ili iradijacije zdjelice.
 
 
Potrebne pretrage
 
Po uzetoj anamnezi i fizikalnom pregledu obavljenom od obiteljskog liječnika i navedenih specijalista, slijede dalje dijagnostičke pretrage:
  • biokemijski pregled mokraće
  • urinokultura
  • cistoskopija (pregled unutrašnjosti mjehura)
  • urodinamske studije (testovi mjerenja tlakova i protoka urina)
  • uroflow (testovi mjerenja brzine protoka urina kroz mokraćnu cijev)
  • rezidualni urin (mjerenje količine urina u mjehuru nakon mokrenja).
Vrlo je korisno ispuniti prikazani upitnik, koji služi za procjenu početnog stanja i u praćenju djelovanja terapije.
 
 
Vježbe
 
su važan dio terapije, a moguće ih je izvoditi svakodnevno, neograničen broj puta i bez tuđe pomoći. Njihov je cilj učvrstiti muskulaturu dna zdjelice, a time i mišić zadužen za kontrolu ispuštanja mokraće (sfinkter):
 
 
 
Lijekovi koji se propisuju sadrže tvari koje relaksiraju mjehur, povisuju napetost mišića mjehura, ojačavaju sfinkter ili opuštaju područje tzv. vrata mjehura, olakšavajući izmokravanje. Najčešći su:
  • alfa1 selektivni blokatori (Tamosin ®, Omnic®, Tanyz®, Tonocardin ®)
  • antikolinergici, antimuskarinski mišićni relaksansi (Detrunorm®, Emselex®)
  • hormonski preparati.
Ako medikamentozna terapija ne dovodi do uspjeha, moguća je uporaba sljedećih pomagala:
  • električni stimulatori
  • kolagen, botulin
  • urinski kateter
  • upijajući–higijenski ulošci.
Operacije postaju metodom izbora u liječenju ako niti jedna od navedenih metoda ne postigne zadovoljavajući rezultat.
 
 
Zaključak
 
Nevoljni bijeg mokraće predstavlja ozbiljan psihološko-higijenski problem, koji izrazito remeti kvalitetu života, pa se preporučuje pravovremeno javljanje liječniku radi što ranijeg započinjanja terapije, jer su tada rezultati, a time i zadovoljstvo, puno bolji i veći.
 
 
Dr. sc. Vladimir Mozetič, dr. med.