Udomiteljstvo

LJUBAV KUĆU ČINI DOMOM

Davanje prioriteta djeci dobiva sve više pozornosti i postaje obveza sve većeg broja društava širom svijeta. I sami smo svjedoci sve češćih rasprava o zaštiti dječjih interesa, kršenju njihovih prava, izmjenama zakonske regulative na tom području, udomiteljstvu, posvojenju, deinstitucionalizaciji pa sve do savjeta za djelotvornije roditeljstvo i tomu slično.

Temeljni uzroci te pojačane aktivnosti leže u povećanju svijesti o dječjim i ljudskim pravima svakog pojedinca, kao i u suvremenim znanstvenim spoznajama i rastu stručnih znanja o razvojnim potrebama djece, isto kao i o posljedicama institucionalne skrbi. Jedan od tri osnovna cilja tekuće reforme sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj jest upravo deinstitucionalizacija.

Privrženost je početak priče

Da je obiteljsko okružje prirodna sredina za razvoj djeteta i njegovu dobrobit te da je utjecaj obitelji od iznimne važnosti za formiranje osobnosti djeteta, svima nam je već dobro poznato. I Konvencija o pravima djeteta, kao temeljni međunarodni dokument koji pokriva područje zaštite djece, ističe da dijete, kako bi potpuno i skladno razvilo svoju osobnost, treba rasti u krugu obitelji i u ozračju zadovoljstva, ljubavi i razumijevanja.

Velikim je dijelom za to zasigurno zaslužna poznata Bowlbyjeva teorija o attachmentu (privrženost, odanost, veza). Intenzivna i trajna emocionalna veza između djeteta i roditelja, odnosno davatelja skrbi, tijekom prvih nekoliko godina života, naziva se privrženost i značajno utječe na sve komponente ljudskog postojanja – um, tijelo, emocije, odnose i vrijednosti. Tu govorimo o učestaloj jedan-na-jedan interakciji između djeteta i jednog do dva, uvijek ista, davatelja skrbi (briga, pažnja, dodir, pogled, fizička blizina te pažljivo odgovaranje na specifične, individualne potrebe djeteta i sl.). Brojne studije pokazuju da djeca koja imaju formiranu privrženost uspijevaju bolje u: izgradnji samosvijesti i samopouzdanja; otporu prema onome što im nije na dobrobit; sposobnosti da upravljaju impulsima i osjećajima; u trajnim prijateljstvima; odnosima s roditeljima, skrbnicima i drugim autoritetima; u prosocijalnim vještinama nošenja s poteškoćama; u pozitivnom i optimističnom pogledu na sebe, obitelj i društvo; u empatiji, suosjećanju i svjesnosti; u ponašanju i postignuću u školi; u stvaranju sigurne veze sa svojom djecom kada odrastu. Djeca s poremećajem privrženosti često su agresivna, ometajuća i antisocijalna, ali osim na planu ponašanja, simptomi tog poremećaja odražavaju se i na sve ostale aspekte funkcioniranja: emocije (bijes, napetost, tuga, beznađe, iritabilnost...), misli (negativna vjerovanja, poremećaji pažnje i učenja...), odnosi (nedostatak povjerenja, manipulativna ponašanja, viktimiziranje drugih, nestabilne veze...), fizički (loša higijena, otpor prema dodirivanju, noćno mokrenje, visoka tolerancija na bol...) te moralni/spiritualni (nedostatak povjerenja, smisla, identifikacija s lošom i tamnom stranom života).

Institucija – posljednji izbor

U situacijama kada dijete nema uvjete za stabilno i zdravo odrasta nje u vlastitoj obitelji, odnosno kada određene intervencije za osnaživanje roditeljstva i raspoložive državne mjere koje bi trebale prevenirati izdvajanje djeteta iz biološke obitelji, ne daju zadovoljavajuće rezultate pa su interesi djeteta ozbiljno ugroženi, nužno je dijete izdvojiti i osigurati mu zamjensku skrb. UN-ov Odbor za prava djeteta naglašava da institucionalni smještaj treba biti posljednji izbor, kada nisu moguće druge opcije, što je stav i našeg resornog Ministarstva. Posebno se moramo zabrinuti za djecu mlađu od 3 godine koja provode dulje periode u domovima, jer su najranije godine ključne za razvoj mozga. Naime, briga o bebama u institucijama ne može biti zadovoljavajuća već zbog same prirode njihovog ustrojstva i organizacije (grupni pristup, smjenski rad više osoba koje skrbe, serijsko hranjenje i presvlačenje, dugi boravak u krevetićima, neodgovaranje na individualne potrebe i pozive djeteta). Nažalost, propuštene prilike za razvoj sposobnosti ne mogu se kasnije nadomjestiti, jer se dječji mozak razvija burno u prvim godinama života. Upravo na istraživanju te populacije, u okviru projekta »Daphne«, odnosno na saznanjima o negativnim posljedicama institucionalne skrbi, koje uključuju poremećaj privrženosti, razvojne zaostatke i prepreke razvoju mozga, počiva preporuka Europske komisije i Svjetske zdravstvene organizacije da »niti jedno dijete mlađe od 3 godine ne smije biti smješteno u instituciju za stalni smještaj bez svog roditelja/primarnog skrbnika«.

Premalo udomitelja

Sada se već sam po sebi nameće zaključak da je udomiteljska obitelj prirodnije okruženje za dijete i poželjniji oblik smještaja djeteta koje ne odrasta u vlastitoj obitelji (ako posvojenje nije moguće). Unatoč tome, još uvijek živimo u procijepu i nemogućnosti da udovoljimo najboljem interesu svakog djeteta. Naime, udomiteljstvo u Hrvatskoj nije ravnomjerno rasprostranjeno, a na našem je području nedovoljno razvijeno. U Primorsko-goranskoj županiji danas imamo čak tri doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a tek tridesetak udomiteljskih obitelji za djecu te određen broj djece koja su morala biti zbrinuta izvan naše regije. O tzv. matchingu, odnosno dobrom spoju određene udomiteljske obitelji, s obzirom na niz njenih značajki, s karakteristikama i potrebama određenog djeteta, a što bi osiguralo lakšu i bržu adaptaciju i uspješan dalji zajednički život, jednostavno je nemoguće i prerano govoriti u takvim okolnostima. Ipak, samo osiguranje dovoljnog broja udomiteljskih obitelji nije rješenje ni za koga, već je imperativ kvalitetno i odgovorno udomiteljstvo. Jedino ona udomiteljska obitelj koja je pažljivo odabrana, educirana, podržavana, praćena i pravilno vrednovana (prepoznata) u društvu, može trajati i biti od najboljeg interesa za dijete, pa tako i za zajednicu. Čini se da nas ovdje sve zajedno još uvijek čeka velik zadatak da osvijestimo stanje i potrebe u našoj lokalnoj sredini, kao i vlastite resurse i potencijale kojima bismo možda mogli pridonijeti boljoj sadašnjosti i budućnosti. Treba napomenuti da će za određen broj djece uvijek biti potrebna i institucionalna skrb, npr. kod većeg broja braće i sestara koji se ne žele odvajati, kod starije djece koja se bliže samostalnosti i najčešće ne žele biti udomljena, kod djece s iskustvom višebrojnih selidbi i premještaja ili možda djece kojoj je neophodna specijalizirana pomoć različitih stručnjaka.

Obogaćivanje obitelji

Udomiteljstvo nije samo alternativa institucionalnom smještaju, već često i dopuna roditeljskoj skrbi. Osim tog izazova, dolazak djeteta u obitelj mijenja cjelokupnu dinamiku obitelji, koja dalje prolazi kroz različite faze koje često od ukućana traže velik angažman, strpljenje, odricanje, prihvaćanje, ljubav i još puno toga o čemu bi oni sami najbolje mogli govoriti. Ogromna je važnost, utjecaj i odgovornost udomitelja i njegove obitelji. A što im sve to skupa znači, što ih motivira? Niz svakodnevnih sitnica koje govore u prilog djetetovog napretka i zdravog odrastanja! Zagrljaj. Obogaćivanje obitelji. »Pomlađivanje « svoga osobnog života kroz odgoj te djece, kažu. Kroz udomiteljstvo razvijaju ljubav prema sebi i samoaktualizaciju te njeguju osjećaj vlastite vrijednosti i smisla života. Velika je razlika posjetiti dijete u dječjem domu i ono koje živi kod udomitelja. Ponekad ih djeca zovu »mama i tata«, ponekad »stric i teta« ili jednostavno imenom, ovisno o potrebama djeteta i okolnostima ili čak o trenutnoj situaciji. Često se djeca hvale da imaju i dvije mame ili dva oca, ali to možda i nije toliko važno koliko druge sitnice koje život znače: djevojčica sa zdjelicama i kuhačom trči po kući za majkom, imitirajući je u pravljenju kolača. Dječak u automobilu sjedi u krilu udomitelja, na vozačevom sjedištu, držeći volan i glumeći vožnju automobila po dvorištu. Puše svjećice na torti okružen prijateljima, braćom, užom i širom rodbinom. Vere se po smokvi s malim susjedom. Radost i slavlje nastaju u kući kad se prvi put vozi bicikl bez pomoćnih kotača, ili kod prvog uspješnog izgovaranja slova »R«. Praznici kod »bake« na selu ili u drugom gradu, odlazak u kino s nekim od stričeva čiji je mezimac, kampiranje ljeti ili skijanje zimi, roštilj u vrtu iza kuće s društvom, dugo pričanje priče za laku noć, spavanje u krevetu udomitelja kad grmi i sijeva itd., itd... Nisu li to sve stvari koje potkrepljuju naslov? Rekla bih da, unatoč nesebičnom trudu, ljubavi prema djeci, znanju i iskustvu i onih najtoplijih i najdražih odgajatelja i drugih stručnjaka u dječjim domovima, iskustvo odrastanja u obiteljskom okruženju ne može se ničim zamijeniti.

Rajka Papić, dipl. soc. radnica