Krizni događaj i kriza kao psihičko stanje

KAD KAP PRELIJE ČAŠU

Riječ kriza u svakodnevnom govoru koristimo kada želimo naglasiti nešto što je prijeteće hitan, odnosno odlučujući trenutak, točku ili vrijeme odlučivanja. Pojam dolazi od grčke riječi krisis - odluka, odlučivanje.

To upućuje da kriza podrazumijeva određene izbore i donošenje značajnih odluka. Krize su sastavni dio života i događaju se pojedincima, obiteljima, skupinama i organizacijama, nacijama.

Nije svima isto

Iako se radi o nečemu što je sastavni dio života, stručnjaci su pri određenju pojma kriza suočeni s većim brojem teškoća. Kao prvo, događaj koji izaziva krizu kod jedne osobe neće nužno i nekog drugog dovesti u psihičko stanje krize. Uz to, postoje različiti događaji koji mogu izazvati stanje krize. Takvo vrlo široko određenje pojma kriza i danas je vrlo važno zato što naglašava zajednička obilježja različitih kriza. To su: • postojanje nekog kritičnog, odnosno kriznog događaja koji može biti visoko stresan ili traumatizirajući za pojedinca, obitelj ili skupinu ljudi; • takav krizni događaj izaziva (pokreće) određene reakcije koje se mogu javiti neposredno, tijekom samog događaja, ali i kao odgođena reakcija na taj događaj; • kriza se odnosi na vrijeme koje uključuje sam krizni događaj i razdoblje reakcije nakon njega. Važno je da pomagači dobro razumiju krizu kao psihičko stanje jer je sastavni dio njihova posla pružanje podrške i pomoći ljudima u krizi. Treba naglasiti da su pomagači tijekom svoga rada i sami često suočeni s kriznim situacijama koje pobuđuju njihove vlastite reakcije i utječu na njihov osoban i profesionalni život. Krizni događaj ima sljedeća obilježja: • To je iznenadni i/ili rijedak događaj koji je izrazito uznemirujući i stresan većini ljudi. • Uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka, stvarni gubitak osoba, stvari ili vrijednosti važnih za pojedinca, odnosno skupinu. • Ljudi imaju osjećaj da ga ne mogu sami svladati (ili izaći iz krize), koristeći uobičajene mehanizme suočavanja. • Može imati učinak na pojedinca, skupine ili čitave organizacije i zajednice. • Misaona smušenost očituje se u izmijenjenom opažanju, nemogućnosti odlučivanja i koncentracije, zaboravljanju. • Do uspješnog ili neuspješnog razrješenja krize u prosjeku dolazi u razdoblju od 4 do 6 tjedana. • U kriznom stanju osoba je vrlo otvorena za psihološke intervencije, jer su uobičajeni mehanizmi obrane oslabljeni, a ustaljeni načini rješavanja teškoća neuspješni.

Bez snage i podrške

Kao što je već naglašeno, različiti događaji mogu biti pokretači kriza. S obzirom na njihova obilježja, krize možemo podijeliti prema dva kriterija. Prvi je predvid- ljivost, odnosno nepredvidljivost događaja koji prethodi krizi i, polazeći od njega, mogu se razlikovati: Situacijske krize koje su nepredvidljive. Niz nepredvidljivih okolnosti može potaknuti razvoj takvih kriza, kao što je npr. nagli gubitak posla, požar u kome je stradala imovina, gubitak veće količine novca. Razvojne krize, odnosno »krize sazrijevanja « koje su predvidljive, kao što je npr. odlazak u mirovinu, odlazak djece iz obitelji. Drugi je kriterij intenzitet događaja koji prethodi krizi, a na temelju njega mogu se razlikovati: »Šok« – krize, koje nastaju nakon iznenadnih i snažnih ili traumatskih događaja, javljaju se kada je osoba izložena djelovanju intenzivnih i iznenadnih stresora koji imaju obilježja traumatskih iskustava, kao što su npr. neočekivana smrt partnera, silovanje, prisustvo nasilnoj smrti ili nasilju nad drugim ljudima i slično. Krize iscrpljivanja nastaju postupno i slikovito ih možemo opisati kao »kap koja prelijeva čašu«. Razvoj krize »iscrpljivanja« postupan je. Pojedinac se može uspješno nositi s nizom različitih stresnih situacija, ali sposobnost suočavanja s problemima slabi i, konačno, osoba može doći do točke gdje nema više dovoljno unutarnje snage ili izvanjske podrške kako bi svladala kumulativno djelovanje stresa. U takvim situacijama čak i naizgled beznačajan događaj (»kap koja je prelila čašu«) može potaknuti razvoj kriznog stanja. Bez obzira na to o kakvoj krizi je riječ, pojedinci ili skupine obično imaju niz reakcija koje su slične onima u procesu tugovanja. To ne iznenađuje budući da je već naglašeno da krizni događaj uključuje prijetnju ili stvarni doživljaj gubitka. Visoku razinu tjeskobe na početku krize može slijediti razdoblje poricanja ili nevjerice da se nešto dogodilo. Mnogi ljudi pogođeni krizom osjećaju tugu i bezvoljnost, bez obzira na to o kakvom je gubitku riječ. Ljudi često osjećaju bespomoćnost kad preispituju svoju ulogu u onome što se dogodilo. Kod mnogih osjećaj bespomoćnosti biva zamijenjen ljutnjom, koja uspostavlja barem neki osjećaj kontrole. Ljutnja nekim ljudima koristi da nekom ili nečemu pripišu krivnju za krizni događaj. Drugi usmjeravaju svoju ljutnju tako da čine izuzetne napore kako bi uveli red i uspostavili strukturu u kaotičnoj situaciji. Pri planiranju kriznih intervencija važno je imati na umu i takve reakcije.

Koliko je dva i dva

Reakcije u stanju krize zapravo su reakcije na stresne i/ili traumatske događaje koji su izazvali krizu. Najčešće stresne reakcije tijekom samog događaja očituju se: na tjelesnom planu: znojenje, drhtanje, nesnalaženje u prostoru, gubitak koordinacije, pojačano lupanje srca, ubrzano disanje, bolovi u grudima, glavobolje, mišićna napetost i zamor; na planu mišljenja: slaba koncentracija i zbunjenost, pomućeno razmišljanje i odlučivanje, teškoće u računanju i procjenjivanju, teškoće s pamćenjem, kratkotrajna pažnja, »pomaci« u percepciji i netočno procjenjivanje vremena; na emocionalnom planu: tjeskoba, krivnja, strah, tuga, emocionalna tupost, osjećaj bespomoćnosti, napuštenosti i izgubljenosti, povlačenje, ljutnja, okrivljavanje drugih i sl.

Ventilacija uma

Sastavni dio filozofije svake organizacije, a pogotovo one koja skrbi za ljude u nevolji, trebala bi biti skrb za vlastite djelatnike. Ovisno o tome je li krizni događaj imao obilježja stresnog ili traumatskog iskustva, poželjno je planirati različite vrste kriznih intervencija. Njihov je cilj spriječiti pogoršanje psihičkog stanja pomagača, ublažiti i smanjiti dugoročnije psihičke, socijalne i tjelesne posljedice te ubrzati proces oporavka i uspostavljanja uobičajene razine funkcioniranja pojedinaca, grupe ili organizacije. Četiri su osnovna naputka što učiniti kada je pomagač (medicinsko osoblje, socijalni radnici, psiholozi, policajci, vatrogasci i dr.) bio izložen kriznom događaju nakon kojeg je moguće očekivati razvoj krize: 1. Krizni događaj koji ima obilježja stresnog događaja zahtijeva normalizaciju reakcije. Normalizacija – bitno je da pojedinac ili skupina pomagača dobiju informaciju da su određene stresne reakcije uobičajene u takvim situacijama. To se može učiniti u grupnoj diskusiji, dijeljenjem odgovarajućih brošura, konzultacijama s pretpostavljenim ili kolegama i slično. 2. Krizni događaj koji ima obilježja traumatskog događaja zahtijeva ventiliranje (iznošenje doživljaja i rasterećenje osjećaja). Ventiliranje – nova, neugodna iskustva mogu se lakše integrirati ako se o njima govori. Govoreći, pojedinac može prihvatiti istinu o tome što se dogodilo i ponovno procijeniti vrednovanje sebe i života. Ako se to čini individualno, važno je naći pravu, podržavajuću osobu za razgovor, tzv. kriznog savjetovatelja. 3. Krizni događaj koji ima obilježja gubitka zahtijeva podršku pri tugovanju. Tugovanje – ako događaj uključuje smrt nekog poznatog, potrebno je omogućiti vrijeme za proces tugovanja. Za to su naročito korisni modificirana sažeta psihološka integracija traume, podrška pri tugovanju, savjetovanje. 4. Svaki krizni događaj zahtijeva reintegraciju. Reintegracija – krizni događaji mogu utjecati na sustav uvjerenja pojedinca i zato ih on treba integrirati u sliku o sebi i o životu. Od naročitog je značenja za to postupak sažete psihološke integracije traumatskog događaja i krizno savjetovanje. Dijeljenje odgovarajućih obrazovnih materijala – brošura, knjižica i slično, može pomoći u procesu ozdravljenja. No, što je događaj bio traumatičniji, proces ozdravljenja dulje će trajati.

Uvjerenje da su »stvarni profesionalci emocionalno neranjivi« jest mit. Zbog prirode svog posla, mnogi pomagači tijekom svoga rada izloženi su izuzetno stresnim i traumatskim događajima. Čak i kad njihov život nije osobno ugrožen, bliski dodir s osobama u krizi, koje su traumatizirane, ugrožava njihovu sliku o smislu života i vlastitoj pomagačkoj ulozi. Posljedice toga mogu biti psihološke krize, sagorijevanje na poslu (burn out), zamor suosjećanja, pa čak i razvoj PTSP-a. To ugrožava djelotvorno profesionalno ponašanje, ali i pomagačev osobni život. Upravo zbog toga, krizne intervencije nisu namijenjene samo klijentima u krizi, već i pomagačima suočenim s kriznim situacijama na svom poslu.

Mr. sc. Darko Sambol, prof. psiholog