Razvod roditelja kao traumatski događaj

ŠTO VIDE DJEČJE OČI

Iako je razdvajanje vrlo stresno za djecu te iako djeca i roditelji smatraju rastajanje glavnim gubitkom, važno je znati da se razvod obično događa nakon kronično nesretnog braka. Može biti da upravo kronični sukobi u obitelji dovode do emotivnih problema djeteta, prije nego razvod sam po sebi.

Istraživanja su pokazala da nesretne cjelovite obitelji proizvode veće poteškoće kod djece (tj. lošiju sliku o sebi) nego razvedene obitelji. Kad u braku postoji kronično neslaganje, održavanje braka zbog djece loše je rješenje. Roditelji koji su pod stresom zbog stalnih svađa i sukoba prije razvoda te nastavljaju svađe i nakon razvoda, manje su sposobni djeci dati podršku te su oni ti koji čine razvod stresnim događajem za djecu.

Trauma za cijelu obitelj

Djeca su u izuzetno nepovoljnom položaju zbog činjenice da je razvod roditelja izvan njihove kontrole, nepredvidivog je trajanja i ishoda, a često djeci nedostaju informacije i vještine za prevladavanje situacije. U početku se o razvodu razmišljalo kao o stresnoj situaciji za djecu, no vjerovalo se da nema trajnih posljedica jer, iako privremeno stvara neugodu, djeca ga s vremenom prihvaćaju. Većina djece uspješno prevladava tu promjenu i odraste u zdrave osobe, no dio djece doživljava emotivne poteškoće i posljedice razvoda roditelja prate ih i u odrasloj dobi. Stoga bi roditelji, kao i svi oni koji rade s djecom, trebali biti svjesni kratkoročnih i dugoročnih posljedica razvoda kod djece. Kratkoročni učinci razvoda kod djece brojni su i često očiti te će o njima biti nešto više riječi kasnije u tekstu. Novija istraživanja upućuju na to da učinci razvoda mogu biti dugotrajni i traumatski. U tom kontekstu trauma je određena kao situacija kroničnog stresa. Djeca mogu djelovati kao da nemaju nikakvih poteškoća, ali kako rastu, načini na koje se odnose prema drugima i sudjeluju u odnosima, posebno romantičnim vezama, često odražavaju osjećaje povezane s razvodom roditelja. U mnogim slučajevima razvod roditelja ima utjecaja na formiranje ideja mladih o braku i obitelji. Roditelji i ostale važne odrasle osobe u životu djeteta, koji prepoznaju značenje razvoda, mogu pomoći djeci u suočavanju s osjećajima izazvanim razvodom te djeca okružena podrškom, otvorenom komunikacijom i dovoljnom količinom informacija osjećaju manje štetnih posljedica razvoda.

Tko će me voditi u vrtić

Različite su reakcije djece na situaciju razvoda i ovise o dobi djeteta, njegovoj zrelosti, odnosu sa svakim od roditelja, odnosu između roditelja prije razvoda i tijekom rastave, vještini i empatiji u međusobnoj interakciji roditelja i interakciji s djecom, kao i o dostupnoj mreži socijalne podrške u obitelji i izvan nje. Postoje velike interindividualne razlike, ali i neke sličnosti u reakcijama djece određene dobi. Djeci u dobi do dvije godine trebaju konzistentnost i rutina, a umiruje ih poznatost. Posebno su osjetljiva na separacije. Djeca su osjetljiva na promjene u emocionalnom stanju roditelja i primjećuju kad jedan roditelj napusti njihov dom. Signali kojima dijete pokazuje da se nešto događa mogu uključivati veću razdražljivost, više plakanja ili promjene u navikama jedenja ili spavanja. Važno je tada održati djetetovu dnevnu rutinu i dati djetetu osjećaj sigurnosti riječima i ponašanjima kojima pokazujemo ljubav i brigu. U dobi od dvije do šest godina djeci je potrebna konzistentnost u brizi, ali se više mogu osloniti na sebe. Djeca primjećuju da jedan roditelj ne živi više kod kuće i mogu izraziti empatiju prema drugima pa tako i prema roditelju koji je tužan. Kod djece predškolske dobi u situaciji razvoda često dolazi do pojave regresivnih ponašanja. Djeca koja su svladala određene vještine sada ih zaboravljaju, što se očituje sisanjem palca, mokrenjem u gaćice, tepanjem i na druge načine. Djeca često izražavaju strahove vezane uz to tko će brinuti o njima i na koji će se način razvod odraziti na njihov život, postavljajući pitanja kao na primjer: »Tko će me voditi u vrtić?« Veoma je važno direktno odgovoriti na takva pitanja, a ako ne znamo odgovore, treba to tako i reći, uz svijest o tome da to dijete ipak želi znati. Djeca mogu reagirati promjenama u ponašanju i povlačenjem iz društva vršnjaka, manje se družiti, biti pojačano razdražljiva i plačljiva, što može rezultirati problemima u vrtiću. Njihove reakcije mogu ići od dezorganizacije, napetosti, agresije, pretjeranog dokazivanja snage, do potpunog povlačenja od ljudi. Signali poteškoća mogu uključivati i zabrinutost zbog odvajanja, poteškoće spavanja, ljutnju prema roditeljima, izljeve bijesa i noćne more. Djeca mogu burno reagirati na odvođenje u vrtić i, nakon što ih roditelji tamo ostave, često imaju bogate fantazije o napuštanju, smrti roditelja ili njihovom ozljeđivanju, ali i o ponovnom ujedinjenju roditelja. Jedna je od najraširenijih i najtežih reakcija djece predškolske dobi samookrivljavanje. Manja djeca često pogrešno misle da je nešto što su ona učinila ili neka njihova tajna želja dovela do poteškoća između roditelja, ili razvod objašnjavaju jednim izoliranim incidentom što ga pamte. S obzirom na specifične reakcije te dobne skupine djece, važno je da okolina pokaže djetetu da su njegovi osjećaji važni i omogući da ih imenuje i izrazi. Djeci treba ponavljati da ona nisu kriva za razvod i da će o njima uvijek netko brinuti iako je razvod konačan.

Jesam li ja kriv za razvod

Roditelji mogu pomoći djeci već od samog početka, načinom na koji iznose svoju odluku o razvodu. Roditelji ponekad vjeruju da su djeca premala i ne shvaćaju što se u obitelji događa. Na taj način ostavlja se, međutim, puno više prostora za interpretacije u kojima djeca sebi pripisuju odgovornost za razvod braka roditelja. Kako bi se to spriječilo, važno je da roditelji budu direktni i pruže djetetu objašnjenje onoga što se događa na način primjeren djetetovoj dobi. Najbolje je ako roditelji odluku mogu saopćiti zajedno i pri tome naglase da djeca nisu kriva za razvod, da se roditelji za njih brinu i da ih oboje vole. U prvom razgovoru ne treba dati previše informacija jer djecu to zbunjuje. Objašnjenje razvoda roditelji će ponavljati djetetu kako odrasta i dodavati nove elemente koji ranije nisu bili prikladni, s obzirom na dob. Važno je da roditelji budu otvoreni i prate što se s djecom događa tijekom rastave i nakon razvoda. U tome im mogu pomoći svi oni koji dolaze u kontakt s djetetom, a posebno djelatnici vrtića. Stoga je važno da roditelji upoznaju djelatnike vrtića s onim što se događa kod kuće kako bi svi mogli pratiti eventualne znakove poteškoća kod djece, koje potencijalno zahtijevaju stručnu pomoć.

Što roditelji ne bi smjeli raditi

U kojoj mjeri će dijete iskazivati poteškoće, ovisi velikim dijelom o ponašanju roditelja. Roditelji djeci mogu otežati situaciju koristeći ih kao »špijune« koji prenose informacije o tome što se događa s drugim roditeljem, ili kao »poštare« kada ne komuniciraju direktno s drugim roditeljem. Na taj način pokazuju da još uvijek nisu ostvarili roditeljsko partnerstvo koje bi trebalo zamijeniti osobno partnerstvo koje ih je povezivalo u braku. Djeca imaju potrebu gledati oba roditelja kao izvore moralnog autoriteta, sposobnosti i snage na koju se mogu osloniti. Govoreći na negativan način o drugom roditelju, roditelji dijete stavljaju u situaciju da mora birati i čuvati tajne kako bi zaštitilo svoje osjećaje. Iako je već rečeno da je situacija razvoda traumatska za cijelu obitelj, roditelji su oni koji imaju odgovornost za kvalitetu odnosa sa svojom djecom u takvoj teškoj situaciji i važno je da, unatoč nizu teških osjećaja s kojima se sami suočavaju, mogu staviti dijete i njegove interese na prvo mjesto. Pri tome je važno da djeca budu djeca i da ona ne postanu netko kome se roditelj povjerava, već je tada dobro potražiti drugu odraslu osobu, člana obitelji, prijatelja ili stručnjaka.

Kad ljutnja prelazi u destrukciju

Posebno je teška situacija u kojoj se djeci nameće zadatak da izaberu s kojim će roditeljem živjeti. Djeca nisu ona koja donose odluku o skrbništvu ili kontaktima s drugim roditeljem. Iako se djetetove želje uzimaju u obzir, konačnu odluku donosi sud. Veoma je važno omogućiti kontakte s drugim roditeljem, s kojim dijete ne živi, iako se roditelji ponekad pitaju treba li kontakte ograničiti budući da djeca mogu pokazivati neke promjene u ponašanju prije i nakon kontakta (tužno ili ljutito raspoloženje, izljeve bijesa, odbijanje odlaska na kontakte). Uz to, odvajanje prilikom kontakata izaziva i različite osjećaje kod roditelja, s kojima se ponekad teško nose i tada pogrešno vide izlaz u izbjegavanju kontakata. Ponekad se roditelji osjećaju krivima zbog raspada braka, što utječe na način discipliniranja djece. Postaju popustljivi ili neodlučni, što ostavlja djecu prepuštenu njihovim »mušicama« i ometa zdrav razvoj. Djeci je potrebno da znaju što se od njih očekuje i potrebna im je konzistentnost u smislu kontrole i usmjeravanja.

Među osjećajima djece razvedenih roditelja može biti izražena ljutnja. Ponekad to okolina ne primjećuje jer dijete djeluje mirno ili čak veselo, no ljutnja se može izraziti kasnije, na različite destruktivne načine. Potisnuta ljutnja često se pojavljuje zamaskirana u somatske teškoće, primjerice kao glavobolje, bolovi u trbuhu, mučnina. Važno je prepoznati ljutnju i omogućiti djetetu da nauči zdrave načine suočavanja s ljutnjom, kojima ne ugrožava ni sebe, ni druge, ni imovinu. Uz ljutnju, djeca razvedenih roditelja često se bore s anksioznošću. Ona se pojavljuje kroz osjećaje napuštenosti, promjene životnih uvjeta, krivnju, strah zbog dodatnih separacija i mogućih poteškoća u budućnosti. Često se i ona izražava kroz fizičke simptome. Djeca ponekad postanu zahtjevna ili se povlače od dotadašnjih prijatelja. Važno je razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima, slušati ponekad i više puta. U borbi protiv anksioznosti pomaže i stabilna okolina i održavanje rutine u djetetovom životu. Osjećaj kontrole i veću sigurnost djeci daje sačuvana rutina pa, ako je moguće, dijete treba nastaviti pohađati isti vrtić i imati određene dnevne rituale (npr. zajednički doručak, čitanje priče prije odlaska na spavanje). Uvijek je potrebno držati dana obećanja, a posebno u toj specifičnoj situaciji, jer to daje djetetu osjećaj da nekome može vjerovati.

Razvod je za sve sudionike krizni događaj, no djeca posjeduju mehanizme za prevladavanje krize, pri čemu postoje različiti resursi, a među njima i pomoć stručnjaka, koji mogu pridonijeti tome da doživljajne reakcije djece ne prijeđu u simptome koji otežavaju prilagodbu na novu situaciju.

Mr. sc. Darko Sambol, prof. psiholog