ZDRAVSTVENA ZAŠTITA U IZVANREDNIM OKOLNOSTIMA

Naslov odgovara slobodnom prijevodu originala (»Health Facilities in Emergencies «) ovogodišnje teme Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Naglasak SZO je na sposobnosti sustava zdravstvene zaštite, odnosno njegovih kapaciteta, da odgovore na ukupnost krize koju izvanredne okolnosti, odnosno stanja mogu zazvati. Opće je poznato da u izvanrednim okolnostima ne sudjeluje samo zdravstvena (profesionalna) djelatnost, već niz drugih djelatnosti (policija i vatrogasci te civilna zaštita i oružane snage). Te djelatnosti, koje jesu i trebaju biti spremne za svoje područje rada, mogu i trebaju biti osposobljene za svoje učešće u onome što se najčešće naziva »prva ili hitna pomoć« unesrećenima i bolesnima.

No, u izvanrednim okolnostima sudjeluju i osobe koje nisu pripadnici ni zdravstvene niti drugih spomenutih djelatnosti. Treba se podsjetiti da se radi o laičkoj prvoj pomoći, koja se temelji na znanjima i vještinama samopomoći i uzajamne pomoći. O tome je već bilo riječi, pa stoga samo jedna ocjena strogih kritičara društvenih pojava danas: »Iako su danas tehnički uvjeti neusporedivo bolji, više se pozornosti polagalo laičkoj prvoj pomoći prije tridesetak godina.« To se, nažalost, odnosi i na naše školarce, koji pokazuju bezrezervnu spremnost na sudjelovanje, a prethodno na usvajanje znanja i vještina.

S druge strane, zdravstveni sustav ima najmanje dvije skupine problema u organiziranju i održavanju spremnosti na odgovor u kriznim stanjima, logističke, ali i one etičke. U vrijeme normalnih okolnosti, pod kojima se podrazumijevaju aktivnosti hitne medicinske pomoći, problemi se već javljaju. Samo, primjerice, nekoliko logističkih: Jednom dijelu stanovništva (veliki gradovi) pomoć pružaju specijalizirani djelatnici, a drugom djelatnici primarne zdravstvene zaštite (obiteljske medicine), u sklopu svih ostalih zadataka. Osim te razlike, moguća je i razlika u raspolaganju specijalnim dijagnostičkim, ali i terapijskim pomagalima. »Velike bolnice« (u velikim gradovima) imaju specijalizirane odjele za prijem hitnih slučajeva, dok ostale zdravstvene ustanove to nemaju. Razlike se mogu odnositi i na razinu (preciznost) dijagnoze. Ako je općepoznato da je vrijeme pružanja odgovarajuće medicinske pomoći »pitanje života i smrti«, lako je zaključiti da se logistički problemi pretvaraju i u etička pitanja: Kako smanjiti razlike u ishodu između »specijalizirane« i »nespecijalizirane« hitne pomoći? Kako smanjiti razliku u vremenu pružanja prve, ali i bolničke pomoći? Kako smanjiti razlike u dostupnosti najuspješnijim pomagalima?

Ako je toliko problema u normalnim okolnostima, što će se događati u izvanrednim? Nedavno je u jednom velikom gradu dio priprema za izvanredne okolnosti izložen medijskom ruglu.

Nije na odmet podsjetiti se da, bez odgovarajućih priprema, nema šanse za odgovarajući odgovor jer, kad se izvanredne okolnosti dogode, kasno je za pripreme. Samo nekoliko primjera što bi to mogle biti izvanredne okolnosti: Posljedice potresa, poplave ili velikih požara mogle bi značiti potrebu za prvom pomoći, prijevozom, obradom i smještajem desetak ili stotinjak puta više unesrećenih od dnevnog »mirnodopskog« broja. Posljedice prirodne, ali i namjerno izazvane epidemije zarazne bolesti (koja zahtijeva karantenski smještaj) mogu također značiti drastično povećanje potreba za smještajem.

Treba vjerovati da će pravovremene i sveobuhvatne pripreme za navedene okolnosti doći na red kad nacija riješi problem »15 kuna – da ili ne«. Na kraju malo povijesti: u II. svjetskom ratu nacistička je Njemačka (iako se zaklinjala da rat neće doći na »sveto« njemačko tlo) imala najbolje organiziranu civilnu zaštitu u tadašnjoj Europi. Kažu objektivni, naknadni, ocjenjivači da je tako broj civilnih žrtava u Njemačkoj smanjen u rasponu od 25 do 50% (žrtve su se tada brojile u milijunima).

Vladimir Smešny, dr. med.