Opažanje sebe u sukobu

BUDI OSOBA, A NE ULOGA

U sukobu nije dovoljno samo razjasniti naše viđenje sukoba, već je važno objasniti kako sebe opažamo.

Z a to nam mogu poslužiti neka od sljedećih pitanja. Ta pitanja su kao neka check-lista samospoznavanja, a ujedno mogu poslužiti kao pretpriprema za proces rješavanja sukoba. Kako gledamo na sukob i njegovo rješenje? Važno je na sukob gledati kao na priliku da objasnimo neslaganja i mogućnost da zajednički pridonesemo rješenju sukoba i poboljšanju cjelokupnog odnosa. Koje su moje potrebe? Koje su najvažnije i najhitnije? Ključna su pitanja koja će koristiti za jasnije opažanje vlastitih potreba i potreba odnosa: Što odnosu treba ako ga želimo poboljšati? Koju posljedicu rješenja određenog sukoba ja trebam? Ako ne dobijem ono što sam rekao/la da trebam, kako ću biti oštećen/a? Kako će odnos biti oštećen? Hoće li neke od mojih opaženih potreba onemogućiti nešto što je potrebno za odnos? Koji su moji ciljevi u nekom odnosu i kako oni u određenom sukobu djeluju na taj odnos? Zdrav cilj je proces suradnje u sukobu koji zagovara sporazume koji se temelje na prepoznavanju najvažnijeg cilja odnosa, a to je poboljšanje suradnje. Jesu li sva moja očekivanja pozitivna i realna? Neka pitanja koja će nam pomoći pri analizi očekivanja jesu: Temelje li se moja očekivanja na pristupu pokoravanja u kojem bih ja trebao/la pobijediti ili mogu sebe zamisliti kao gubitnika? će onemogućiti proces kroz koji treba proći sa suradnikom rješavajući sukob? Očekujem li da se sukob odmah riješi i to primjereno vremenu koje trenutno imamo na raspolaganju? Dopuštam li da moja očekivanja oblikuju ili iskrivljuju ljudi ili grupe koji nisu uključeni u sukob? Očekujem li nešto na štetu potreba, vrijednosti, povijesti ili granica druge strane u sukobu? Očekujem li da se druga strana u sukobu ponaša onako kako ja želim ili mislim da bi se ona trebala ponašati? Ako se ne ponaša ili ne razmišlja onako kako ja mislim da bi trebala, hoću li učiniti ozbiljnu pogrešku interpretirajući to kao da joj se zbog toga ne može vjerovati? Jesu li u ovaj sukob uključene neke od mojih vrijednosti ili principa? »Ako su nam vrijednosti i principi nestvarni ili povrijeđeni, hoće li to štetiti mom samopoštovanju? Hoću li osjećati nešto kao stid? Hoću li se postidjeti među ljudima čije vrijednosti i principe najviše poštujem?« To nam pomaže prepoznati razliku između gubitka samopoštovanja i gubitka nečega što smo željeli. Koliko sam ja pridonio/jela izazivanju i ponavljanju sukoba? »Što sam drugo mogao/la učiniti da bi se proces razvijao u pozitivnom smjeru?« Koja su moja mjesta kada »prsnem « kao kokica, na koji način ih mogu upoznati i kako se djelotvorno suočiti s njima ? Većina nas ima takve »žuljeve« na koje nam ljudi »stanu« i u tim situacijama govorimo, mislimo ili činimo stvari za koje znamo da će narušiti djelotvorno rješenje sukoba. Upravo je to mjesto važno prepoznati kod sebe jer predstavlja jedan od važnih koraka u rješavanju samoopažanja. Postoji više načina za osvještavanje tih ponašanja. Jedan je u analizi nedavnih situacija u kojima ste izgubili kontrolu nad sobom. Otkrivate li u toj situaciji šablonu koja se ponavlja? Isto to možete zapitati i nekoga tko vas dobro poznaje. Drugi je način u osvješćivanju određenih upozoravajućih fizioloških signala koji vam govore da ste pred gubitkom kontrole: iznenadne promjene u trbuhu, titraji mišića, znojenje, crvenilo kože i bilo koji drugi sličan znak. Pojedincima odgovara duboko disanje, drugi se služe vizualizacijom ili se jednostavno ispričaju i nakratko napuste situaciju. Ja imam iskustvo, kada doživim napad, da se skoncentriram na svoje opažanje druge osobe na način da joj kažem da vidim njezin bijes i tada provjerim kod nje točnost poruke koja je u osnovi tog bijesa, a na kojoj bi zajednički nešto mogli učiniti. Tada potencijalno negativni trenutak okrećemo k nečem pozitivnom. Što ja trebam od druge strane? Nužno je da strane u sukobu spoznaju kako trebaju jedna drugu kao suradnike koji će djelotvorno rješavati međusobne razlike. Ključni korak kada poboljšavamo samopercepciju sastoji se u shvaćanju da se sukobi znatno djelotvornije rješavaju kada strane priznaju da su potrebne jedna drugoj kao suradnici u procesu rješavanja sukoba. Ima li druga strana pogrešnu predodžbu o meni i koliki je doprinos moga ponašanja u stvaranju tih pogrešnih opažanja? Za prevladavanje krivih opažanja mogu nam pomoći neka od sljedećih pitanja: Kako sam olakšao/la drugoj strani da mene i moje ponašanje doživi kao prijetnju? Jesam li napravio/la nedjelotvornu atmosferu za rješavanje sukoba? Tumači li druga strana netočno moje prošle aktivnosti i kako mogu pojasniti ta netočna tumačenja? Djelujem li u sukobu uvijek u skladu s određenom ulogom? Ljudi bi trebali prvo provjeriti ne uskaču li prerano u ulogu da bi koristili MOĆ koju ona pruža, skrivajući se iza nje te služe li se njome umjesto puno djelotvornijeg procesa suradnje u sukobu. Da biste si pomogli u stjecanju uvida o tome jeste li se nepotrebno zatvorili u uloge u nekom sukobu, mogu vam pomoći sljedeća pitanja: Da nisam u ovoj ulozi, a da druga strana nije u onoj ulozi, koje bi procese i vještine najvjerojatnije koristili u ovom sukobu? Što znam o drugoj strani kao osobi? Trebam li se potruditi naučiti nešto o njoj/ njemu kao osobi? Potiskujem li osjećaje? Ako su nam neki osjećaji zajednički, mogli bismo se odnositi kao ljudi jedni prema drugima i time možda stvoriti više mogućnosti za rješenje sukoba. Što nam je zajedničko, a nema veze s našim ulogama? Nastojim li riješiti sukob u prostoru koji naglašava naše uloge? Osjećam li u sukobu više straha kada se odnosimo kao osoba prema osobi nego kada se odnosimo kao uloga prema ulozi? Ako je tako, zašto? Vrlo često je to zato što se osobe ne pouzdaju u svoje umijeće rješavanja sukoba, nego pribjegavaju korištenju moći uloge. Učeći vještine suradnje u sukobu, pribjegavat ćemo ulogama sve manje i manje.

Dušanka – Duša Marijanović, odgojiteljica, gestalt psihoterapeut