Stresni i traumatski događaj i njihove posljedice

KAD VIŠE NE MOGU

»Čovjeka ne ugrožavaju događaji, već način na koji ih on doživljava.« Epiktet

Kad bismo od različitih ljudi tražili da kažu što je stres, dobili bismo različite odgovore. Nekima je to »događaj«, dakle nešto što se objektivno dogodilo, što je izvan nas. Drugima pak stres označava »psihičko stanje«, nešto što je subjektivno, što se zbiva iznutra. Danas postoji jedna, najčešće prihvaćena definicija stresa koja kaže da je stres stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kada smatra da zahtjevi u njenom životu premašuju osobna i društvena sredstva koja ta osoba ima na raspolaganju. Ljudi ne osjećaju stres kada imaju dovoljno vremena, iskustva i sredstava da se nose s nekom situacijom. Suprotno tomu, osjećaju veće količine stresa kada smatraju da ne mogu ispuniti zahtjeve koji su postavljeni pred njih.Kad bismo od različitih ljudi tražili da kažu što je stres, dobili bismo različite odgovore. Nekima je to »događaj«, dakle nešto što se objektivno dogodilo, što je izvan nas. Drugima pak stres označava »psihičko stanje«, nešto što je subjektivno, što se zbiva iznutra. Danas postoji jedna, najčešće prihvaćena definicija stresa koja kaže da je stres stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kada smatra da zahtjevi u njenom životu premašuju osobna i društvena sredstva koja ta osoba ima na raspolaganju. Ljudi ne osjećaju stres kada imaju dovoljno vremena, iskustva i sredstava da se nose s nekom situacijom. Suprotno tomu, osjećaju veće količine stresa kada smatraju da ne mogu ispuniti zahtjeve koji su postavljeni pred njih.

Nesklad zahtjeva i mogućnosti

Liječnik Hans Selye smatra da postoje dvije vrste tjelesnih reakcija na štetne podražaje iz okoline, a ovise o osobinama podražaja (specifične reakcije), koje su različite s obzirom na to je li organizam izložen gladi, žeđi, toplini, hladnoći, infekciji, ranjavanju itd. Druga su skupina nespecifične tjelesne promjene, koje štite organizam od štetnih podražaja ili mu pomažu da im se prilagodi, a nazivamo ih opći adaptacijski sindrom. On se razvija kroz tri faze: faza alarma – u kojoj dolazi do mobilizacije organizma, faza otpora – u kojoj brojne hormonalne i kemijske promjene potiču tjelesne obrambene mehanizme, faza iscrpljenja – u kojoj je štetno djelovanje okolinskih podražaja spriječeno ili je organizam odustao od borbe, što dovodi do privremene nemogućnosti organizma da normalno funkcionira. U drastičnim okolnostima u fazi iscrpljenja može doći i do smrti.

Prema Teoriji životnih promjena (Dohrenwend, 1970.), stres je odgovor na zbivanja koja pojedinac sa svojim sposobnostima prilagodbe ne može svladati. Životni događaji razlikuju se s obzirom na to koliko napora mora uložiti pojedinac da bi im se prilagodio i kolike će promjene izazvati u njegovom životu. U takve promjene ubrajaju se svi događaji koji od pojedinca zahtijevaju određeni stupanj prilagodbe (npr. zaposlenje, brak, rođenje djeteta, razvod braka, bolest, završetak školovanja itd.). Pokazalo se da se neki događaji češće javljaju u razdobljima koja prethode pojavi bolesti te da s povećanjem broja životnih promjena raste i učestalost pojave bolesti (Havelka, 1990.).

Lazarus (1966.) definira stres kao »stanje koje se javlja u situaciji nesklada između zahtjeva koje okolina postavlja pred pojedinca i njegovih mogućnosti reagiranja na te zahtjeve«; stres je rezultat svjesne procjene pojedinca o tome da je njegov odnos s okolinom poremećen. Bez takve procjene nema stresa, bez obzira na to kakva je objektivna opasnost iz okoline (Lazarus i Folkman, 1974.). Stresor ili izvor stresa može se definirati kao događaj ili niz događaja za koje procjenjujemo da ugrožavaju naš život i/ ili život nama važnih ljudi, materijalna dobra, samopoštovanje i sl., a koji remete (izmijene) uobičajeni, svakodnevni tijek našeg života. Psihološki stresori dijele se u tri opće kategorije: kataklizmički stresori, koji djeluju naglo, snažno i univerzalno na većinu ljudi (npr. prirodne nepogode, ratovi, nuklearne katastrofe); osobni stresori (npr. smrt bliske osobe, gubitak zaposlenja) koji zahtijevaju velike adaptivne napore; svakodnevni stresori koji se odnose na dugotrajne repetitivne (ponavljajuće) događaje koji su dio svakodnevnog života (događaji u obitelji, na radnom mjestu). Međutim, stres ne mora uvijek imati negativan utjecaj. Niske razine stresa mogu proći nezamijećeno, dok blago povišene razine stresa mogu čak pozitivno utjecati na neku osobu te potaknuti kreativnost i učinkovitost. Takva razina stresa često je pozitivna u poslovnim okruženjima i, prema nekim ispitivanjima, izaziva veću učinkovitost zaposlenika. Visoke razine stresa pak mogu biti vrlo štetne i pogoršati neke od ozbiljnih kroničnih oboljenja. Kako prolazimo kroz životni ciklus odrastanja, diplomiranja, promjene posla, vjenčanja, dobivanja potomaka, proživljavamo i sve te različite razine stresa.

Gužva u prometu

Postoje dvije osnovne vrste stresa: akutni, odnosno trenutni te kronični, odnosno dugotrajni. Akutni stres – može biti jednokratni događaj do čije pojave dolazi brzo, ali isto tako brzo i nestaje. Utjecaj akutnog stresa može trajati od nekoliko minuta i sati pa do nekoliko dana ili tjedana. Primjerice, akutni stres može se javiti nakon neposredno izbjegnute opasne situacije, poput prometne nesreće ili sukoba s nekom osobom. Kronični stres – može biti uzrokovan neprestanim nizom stresnih događaja ili nekom dugotrajnom situacijom. U tu kategoriju spada stres uzrokovan teškim poslovnim okruženjem, brigom za osobu s nekim kroničnim oboljenjem ili stanjem usamljenosti. Bilo da se radi o akutnom ili kroničnom stresu, on može biti uzrokovan nizom specifičnih događaja, općim stanjem vašeg života, prijelazima kroz životne cikluse i stupnjeve razvitka ili pak nekim unutarnjim konfliktom sa shvaćanjem sebe i svijeta koji nas okružuje. Specifični događaji koje smo spomenuli obuhvaćaju, između ostalog, manje frustracije zbog gužve u prometu, čekanja u redu ili prepirki, svađe sa šefom ili mušterijom, razvod ili vjenčanje, ozbiljnije ozljede ili bolesti vas ili člana obitelji te gubitak posla. Opća stanja u kojima se nalazi vaš život često mogu dovesti do kroničnog stresa. Stanja o kojima govorimo stresna su sama po sebi, a uz to otežavaju nošenje s ostalim zahtjevima vašeg svakodnevnog života. U opća stanja koja mogu dovesti do stresa uključujemo: fizičko zdravlje – neaktivan način života, kao i kronični zdravstveni problemi, poput bolesti srca ili dijabetesa, mogu uvelike djelovati na razinu stresa; mnogi ljudi kao način borbe protiv stresa koriste konzumaciju alkohola ili pušenje, što je neprikladno; emocionalno stanje – depresija, nekontrolirani bijes, patnja, krivnja ili nisko samopouzdanje; veze i poznanstva – ako imate poteškoća u vezi, nemate nikoga s kim možete podijeliti razmišljanja i osjećaje ili pak osjećate da nemate prijatelja; okolinu u kojoj živite – ako živite u prenapučenom, preglasnom, zagađenom ili opasnom području; radno mjesto – nesigurnost na poslu, neposvećenost onome što radite, sumnja u vlastitu kvalificiranost za obavljanje posla.

Iz punog zdravlja u stres

Za razliku od stresnih događaja koji se javljaju svakodnevno i to svim ljudima, traumatski događaji su rijetki i ne događaju se svima. Osim toga, težina njihova podnošenja ne ovisi ponajprije o kognitivnoj procjeni događaja (kao što je to slučaj sa stresnim događajima) jer su njihov sadržaj i težina takvi da pogađaju sve ljude. Definicija je traumatskog događaja da je to događaj koji je izvan granica uobičajenog ljudskog iskustva i koji je izrazito neugodan svim ljudima. Traumatski događaji mogu izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a uključuju smrt ili ranjavanje, ili prijetnju po vlastiti ili tuđi tjelesni integritet, nakon kojih se javlja intenzivan strah, bespomoćnost ili užas. Primjeri su takvih događaja borbena iskustva, tjelesno ili seksualno nasilje, prirodne katastrofe, teške automobilske nesreće koje je osoba doživjela, pogled na druge osobe koje su povrijeđene ili ubijene u nesreći ili nasilnom činu, kao i nazočnost takvim događajima ili pak saznavanje za teške događaje koje su proživjele pojedincu bliske osobe (smrt, ozljeda, nasilje, bolest). Traumatski događaj razlikuje se od stresnoga, jer će zbog svog intenziteta i vrste dovesti do patnje većine ljudi, neovisno o tome u kakvom su psihofizičkom stanju bili prije takvog događaja i bez obzira na raspoložive načine suočavanja. Reakcije na traumatsko iskustvo smatraju se neizbježnima i univerzalnima, tj. opći oblik posttraumatskih reakcija sličan je kod svih ljudi. Reakcije na traumatske događaje mogu se promatrati barem na dva različita načina s obzirom na to kada se javljaju: traumatske stresne reakcije – mogu se definirati kao sklop osjećaja, misli i postupaka koji se pojavljuju još za vrijeme trajanja strahote ili neposredno nakon nje, a usmjereni su na uklanjanje i/ili ublažavanje utjecaja traumatskog događaja (neki od simptoma su tupost, stanje »bez osjećaja«, gledanje »u prazno«, »zaboravljanje« pojedinosti događaja, bespomoćnost); posttraumatske stresne reakcije – određuju se kao sklop osjećaja, misli i postupaka vezanih za sjećanje na traumatski događaj i njegove neposredne posljedice (npr. slika poginulog prijatelja, trnci po tijelu, tuga, bol, bespomoćnost).

Neugodan događaj treba »proraditi«

Psihološke krizne intervencije u lokalnoj zajednici u Hrvatskoj od svibnja 1995. godine uspješno provodi Društvo za psihološku pomoć (DPP). Stručni djelatnici DPP-a pružaju psihosocijalnu pomoć nakon različitih tragičnih događaja koji su se dogodili u vrtićima, školama, ustanovama socijalne skrbi i drugdje gdje jepomoć potrebna. Društvo za psihološku pomoć bavi se i edukacijom stručnjaka: psihologa, socijalnih radnika, defektologa, pedagoga i drugih djelatnika koji se bave stresom, traumom i kriznim intervencijama. Traumatska iskustva uvijek su grozna, strašna, groteskna i tužna. Oni koji su doživjeli takva traumatska iskustva uvijek pobuđuju suosjećanje drugih ljudi. Nakon katastrofa čini se samo po sebi razumljivo da žrtve trebaju neku vrstu profesionalne pomoći. Ako takva neposredna pomoć nakon nekog vremena ne daje rezultate, ljudi često misle da trebaju više govoriti i tako se liječiti. Međutim, epidemiološki podaci pokazuju da će samo jedna osoba od četiri ili pet koje su doživjele traumatske događaje razviti poremećaj. Većina ljudi neće imati simptome i stoga nemaju potrebu za profesionalnim mentalno-zdravstvenim tretmanom. Oni kod kojih se razvije PTSP pate od prisjećanja na traumatske događaje i njihovog učinka na osjećaje sigurnosti. Zbog toga preventivni postupci, koji NISU psihoterapija, a pomoću kojih sprečavamo teže posljedice stresa i traume, služe za osvješćivanje težine nemilih događaja kojih će, nažalost, uvijek biti. Pomoću psiholoških kriznih intervencija ljudima pomažemo da sebi i drugima priznaju da im je teško, jer nakon traumatičnih događaja svima je teško: djeci i odraslima, obrazovanim i neobrazovanima, dobro prilagođenima i onima s teškoćama u prilagodbi, muškarcima i ženama itd.

Mr. sc. Darko Sambol, prof. psiholog