Spašavanje utopljenika

KAD VODA ZDROBI

Utapanjem se naziva akutno gušenje izazvano prisustvom tekućine (najčešće slatke ili morske vode) u dišnim putovima zbog koje organizam trpi od akutnog nedostatka kisika (hipoksije) jer zrak ne dospijeva u pluća.

Početna faza utapanja manifestira se refleksnim zaustavljanjem disanja da se spriječi ulaženje tekućine u pluća. Prati je gubitak svijesti zbog hipoksije. U sljedećoj fazi, koja može trajati od 2 do 5 minuta, disanje se obnavlja uz masovno prodiranje vode u pluća. Poslije toga disanje se definitivno zaustavlja i nastupa smrt.

Bijelo ili plavo

Prema vanjskom izgledu utopljenici se dijele na »blijede« i »modre«. U »blijedog« utopljenika dolazi do »suhog« utapanja. Tu, zbog grča grkljana (laringospazma), zapravo nije niti došlo do ulaska tekućine u pluća. Koža i lice izrazito su blijede boje. Takvi utopljenici susreću se, nažalost, veoma rijeko (jedan »blijedi« na devet »modrih« utopljenika). U »modrog« utopljenika dolazi do »mokrog« utapanja. Koža i vidljive sluznice su ljubičasto-plave boje, iz usta im se cijedi pjenušava tekućina, dok se u gornjim dišnim putovima i želucu nalazi znatna količina vode. Disanje i otkucaji jedva se primjećuju ili su prestali. »Blijedi« utopljenik ima znatno veće šanse preživljavanja. Tijek i mehanizam utapanja razlikuju se u slatkoj i morskoj vodi. Slatka voda sadrži manje soli od krvi i dolazi do njenog povlačenja u krv, što izaziva razrjeđivanje krvi i raspadanje eritrocita. U moru, obratno, tekući dio krvi biva povučen u pluća, što također, iako nešto sporije, izaziva zatajivanje srca zbog otoka (edema) pluća. Dok u slatkoj vodi smrt slijedi nakon 2-4 minute, u moru srce može kucati još 6-7 minuta. Klinička iskustva pokazuju da je moguće preživljavanje, bez neuroloških posljedica, nakon što je utapanje trajalo više desetaka minuta. Dokumentiran je primjer uspješnog spašavanja nakon utapanja u trajanju od 66 minuta! Sretnom ishodu najviše pridonosi promptna prva pomoć, odmah nakon vađenja iz vode, intenzivni naknadni bolnički tretman, zatim mlađa dob utopljenika i niska temperatura vode. Smatra se da je kod djece djelotvorniji tzv. ronilački refleks što ga provocira potapanje – imerzija lica u hladnu vodu, a posljedica mu je usporeni rad srca i preusmjeravanje krvi u srce i mozak. Ledeno hladna voda, neposrednim pothlađivanjem organizma (snižavanjem tjelesne temperature ispod 35°C), povećava vjerojatnost preživljavanja, bez posljedica i nakon produžene submerzije. S druge strane, hladna voda može sama po sebi biti uzrokom utapanja. I dobar plivač u takvim će uvjetima teško preplivati kratke udaljenosti bez pomoći pojasa za spašavanje. Štoviše, mršava osoba može kolabirati u hladnoj vodi već nakon 1-2 minute, još i prije nego se pojavi unutarnje pothlađivanje (hipotermija) organizma.

Udah kao prvi plač

Spašavanje utopljenika podrazumijeva ponajprije vađenje žrtve iz vode, na čvrstu podlogu, kopno ili plovilo. Prije početka spašavanja treba obratiti pozornost na stabilizaciju vrata, jer su ozljede vratne kralježnice česte kod takvih incidenata. Prvu pomoć spremniji spasilac može započeti još u vodi – otvaranjem dišnih putova i upuhavanjem zraka u dišni sustav utopljenika. Dobro obučen i opremljen ronilac može započeti s umjetnim disanjem već pod vodom. U praksi se rijetko nalaze zapreke i strana tijela u gornjim dišnim putovima utopljenika. Standardni reanimacijski zahvat, zvan Heimlichov, u kojem se naglim pritiskom na gornji trbuh izbaci strano tijelo iz dišnih puteva – danas se smatra nepotrebnim kod spašavanja utopljenika! Njime se ne odstranjuje voda iz pluća, njegovom se primjenom gube dragocjene sekunde, a može biti i štetan jer provocira aspiraciju progutane vode iz želuca natrag u dišni sustav. Ključni patogeni čimbenik pri utapanju nije inhalirana tekućina, već hipoksija, na razini pluća i cijelog organizma. Utopljeniku treba hitno i izdašno upuhavanjem dopremiti kisik, ne osvrćući se na aspiriranu tekućinu koja se već resorbira preko alveokapilarne barijere pluća. Ne treba, dakle, gubiti vrijeme »izlijevajući« vodu iz utopljenika. Voda koja navire potječe najvećim dijelom iz želuca, a ne iz pluća! Iskorištenost upuhanoga zraka smanjena je zbog smanjene popustljivosti (compliance) pluća žrtve, pa tijekom umjetnog disanja treba snažnije upuhavati zrak ili jače stisnuti AMBU-balon. Vanjsku masažu srca treba započeti bez oklijevanja, čim utvrdimo da srčani rad nije prisutan. Spasioci trebaju istrajati u spašavanju, posebno ako je utopljenik pothlađen! Za utopljenike ne vrijedi uvriježena granica trajanja prestanka disanja od tri do pet minuta – nakon koje se podrazumijeva nepovratno oštećenje mozga. Spašavanje utopljenika ima veće izglede za uspjeh negoli spašavanje u drugim prilikama. Spontani udah utopljenika unutar prvih 30 minuta nakon početka spašavanja (poput »prvog plača«) jedan je od povoljnih prognostičkih znakova. Primjena dodatnog kisika opravdana je čitavim tijekom spašavanja, a nastavlja se u bolnici, još 12 ili više sati. Spašenog utopljenika koji je u težem stanju treba intubirati, a apnoičnog i onoga s nedostatnim spontanim disanjem treba mehanički ventilirati. Unesrećenog koji nije intubiran, tijekom prijevoza u bolnicu treba postaviti u stabilan bočni položaj.

Mr. sc. Neven Martinović, dr. med.