Euritmija u radu sa slijepom djecom

ŽIVOT U SKLADU

Ne tako davno, prvi program nacionalne televizije emitirao je film o Rudolfu Steineru u dva nastavka. Filmovima se nastojalo dodirnuti sva područja kojima se Steiner za života bavio, pa tako i one dijelove koji se odnose na primjenu lijekova, procesa izlječenja i stvaranja zdravlja.

To se, prema Steineru, može postići svjesnom uporabom biljaka, životnih procesa i ritmova koji nas okružuju, dopuštanjem da na nas djeluju boje i ostali dojmovi, pa tako i umjetnošću pokreta koji je sam Steiner zvao terapijskom euritmijom. »Modificiraju li se geste umjetničke i pedagoške euritmije, da one iz bolesne suštine ljudskog bića teku kao druge iz zdrave, nastaje terapijska euritmija. Pokreti koji se tako izvode djeluju povratno na bolesne organe. Vidljivo je kako se ovdje, izvanjski izvedeno, ozdravljujući, nastavlja unutra u organe, kada je gesta pokreta potpuno primjerena bolesti organa.«

Vidljiva glazba

Budući da i sama u svom radu povremeno primjenjujem neka, meni prihvatljiva, načela Rudolfa Steinera, željela bih napisati nešto o primjeni euritmijskih pokreta u radu s djecom s oštećenjem vida. Pri tome moram naglasiti kako sam svjesna činjenice da je euritmija studij koji traje četiri godine te se ni u kom slučaju ne smatram stručnjakom koji primjenjuje i smije primjenjivati euritmiju u terapijske svrhe, ali osnove koje sam stekla tijekom studija waldorfske pedagogije mogu pomoći u radu i meni i djeci s oštećenjem vida. O čemu se zapravo govori? Prema Klaiću, euritmija se definira kao bilo koji sklad, kako u likovnoj umjetnosti, tako i u umjetnosti pokreta. Sama po sebi definitivno nije otkriće Rudolfa Steinera, budući da je primjenjivana i u školama stare Grčke, pogotovo u vrijeme njegovanja kulta tijela na samom vrhuncu, a inspirirana upravo time, koristila ju je i Isadora Duncan u svojim plesnim školama. Steiner je razlikovao glasovnu i tonsku euritmiju, a jednostavno rečeno, radi se o tome da svaki glas, odnosno ton biva popraćen zadanim, određenim i uvijek po karakteru prepoznatljivim pokretom tijela. Talajić- Ijačić i Guca kažu: »Bit euritmije je izraziti u pokretu i gesti biće glasova koji formiraju riječi te biće tonova i intervala koji čine glazbu tako da euritmijskim pokretom govor postaje VIDLJIVI GOVOR, a glazba VIDLJIVA GLAZBA.« Ako se uvodi i forma u prostoru, koje se treba držati u nekim trenucima karakterističnim za književno ili glazbeno djelo, točka postaje prilično složena za izvedbu, ali definitivno ostavlja dubok dojam na gledatelja.

»Bit euritmije je izraziti u pokretu i gesti biće glasova koji formiraju riječi te biće tonova i intervala koji čine glazbu tako da euritmijskim pokretom govor postaje VIDLJIVI GOVOR, a glazba VIDLJIVA GLAZBA.«

Budući da, kako sam već istaknula, nisam euritmist, u svoj sam rad uvela isključivo ono što sam smatrala da smijem – glasovnu euritmiju, kao vježbu auditivne percepcije. Vježbe se rade na sljedeći način: pred djetetom se recitira poznata dječja pjesmica. Zatim se od djeteta traži da, kad god čuje neki zadani glas (u početku najčešće A), treba pokazati zadani pokret. Budući da se pokreti jednakog karaktera mogu napraviti različitim dijelovima tijela, poštuje se razvojno načelo učenja pokreta, dakle pokret se najprije izvodi uporabom velikih zglobova, da bi na kraju bio uspješno pokazan isključivo angažmanom fine motorike, konkretno prstima na ruci. Postupno se uvode pokreti i za ostale znakove, tako da nakon puno ponavljanja (ponekad i nekoliko tjedana, iako se tekstovi mijenjaju da bi se održao interes djeteta), čitave riječi i stihovi bivaju pokriveni isključivo pokretima tijela. Na toj razini djeca vole zadatak »provjere« zapamćenog teksta, ali ne na način da ga recitiraju, već samo pokazivanjem naučenih pokreta.

Pokret pun zadovoljstva

Budući da takav rad nije istraživački, u tom se smislu ne može govoriti niti o rezultatima, ali iskustvo je pokazalo da je primjena euritmijskih elemenata u radu s djecom s oštećenjem vida višestruko korisna. Prvi cilj, poticanje razvoja auditivne pažnje, postignut je u potpunosti, ali su se također iskristalizirala i druga postignuća. Jedno od njih je lakše pamćenje tekstova kad su oni popraćeni pokretima. Neki učenici iz ranijih generacija, koji su imali manjih teškoća s pamćenjem, sami su mi rekli da su nakon primjene takvih pokreta pri učenju tekstova napamet kod kuće postizali puno bolje rezultate, a frustracija je nestala. Kontrasti velikih i širokih pokreta i pokreta malih zglobova neupitno relaksiraju, što rezultira boljim rezultatima na svim područjima rada.

Neka djeca, zbog specifičnosti uzročnika i dijagnoza koji su doveli do oštećenja vida, imaju teškoća sa shemom tijela čak i u školskoj dobi. Stalno ponavljanje pokreta u tome pomaže, na emocionalnoj razini možda čak i više nego vježbe oblikovanja na satovima tjelesne i zdravstvene kulture ili fizikalna terapija. Pritom ne smatram da te aktivnosti mogu ili smiju biti zamijenjene euritmijskim pokretima, pogotovo onima koje primjenjuje euritmijski amater, ali postignute rezultate u učenju pokreta euritmijom možemo zahvaliti činjenici da dijete ima izbor kojim će od nekoliko ponuđenih pokreta dočarati karakter glasa koji čuje. Naravno da najčešće biva izabran onaj pokret koji izaziva najviše zadovoljstva, ali još se niti jednom nije dogodilo da dijete baš uvijek bira identičan pokret. Čini se da ponekad osjete i ugođaj teksta koji se izgovara, pa za vedre tekstove biraju velike, široke pokrete, dok riječi i tekstove koji odišu sjetom dočaravaju manjim pokretima. Izbor također ovisi i o dobi djeteta, pa mlađa djeca više vole velike pokrete, dok stariji biraju manje i kompliciranije pokrete.

Za djecu koja imaju koristan ostatak vida, euritmijski pokreti također predstavljaju izvrsnu vježbu efikasnosti rezidualnog vida, jer imaju zadatak poput zrcala oponašati pokazane pokrete, kako velikih, tako i malih zglobova. Taj način rada također se pokazao izvrsnim za jednu od teških učeničkih pravopisnih muka – svladavanje skupova ije/je u riječima. U reprodukciji teksta ne čuje se ili se ne obraća pažnja na ono što je dijete reklo. Ako u pokazivanju pokreta uvede suvišan pokret, odmah gledatelju otkriva vlastitu pogrešku. Nakon upozorenja, nikad više ne ponavlja pogrešku jer, jednom naučen sustav pokreta kojim se dočarava riječ, biva narušen suvišnim pokretom. Naravno da se na taj način ne može doskočiti baš svim zamkama koje književni jezik postavlja upravo ovim skupovima riječi, ali ispravni zapis nekih riječi biva trajno pohranjen u mozgu. »Upravo kao što glas u govoru odzvanja konstitucijom čovjeka, tako se kod prave spoznaje te konstitucije iz čovjeka i iz grupe mogu izvesti pokreti koji su jedan stvarni vidljivi govor ili vidljivo pjevanje.« (Talajić-Ijačić, Guca)

Skok za slovo

Upravo iz euritmije, odnosno njene euritmijske primjene forme u prostoru, dobila sam ideju kao slijepoj djeci u pripremnoj fazi približiti Brailleovo pismo. Naravno da je glas uvijek isti, zbog toga u primjeni glasova nisam ništa mijenjala, ali za početno pisanje »brajice« nedvojbeno su bile potrebne adaptacije u odnosu na pisanje slova kakva poznajemo kao ljudi koji vide. Kojim god pismom pisali, slovo je forma, a forma je slika pokreta. To je neupitno. Kod Brailleovog pisma, koje je točkasto, slovo ne možemo prikazati pokretom koji ima svoj tijek, ali svakako možemo skokom. Zato sam stavila formu Brailleove šestotočke, koja je osnova za sva slova, u prostor, a djeca su skakala ili koračala na one pozicije koje su potrebne za pisanje pojedinih slova. U početku nisam uopće spominjala da je riječ o slovima, već smo samo uvježbavali formu koja će djeci jednom biti potrebna, ali me jako iznenadilo koliko su brzo djeca shvatila što zapravo s njima radim i povezala svoje aktivnosti s oblikom brajičnog slova. Budući da euritmija u osnovi ne priznaje orijentire u prostoru, naglašavam da to nije euritmijska vježba, već vježba inspirirana euritmijom.

U zaključku se može reći još samo sljedeće: u posljednje vrijeme na velika se vrata u nastavu i u svakodnevni život vraćaju teorije o »pametnim« pokretima koji pomažu funkcionirati mozgu i umu te pomažu održati dobro zdravlje i popraviti kvalitetu života. Čini se da su takvi pokreti u praksi već dokazali svu svoju dobrobit.

Javorka Milković, prof. defektolog-rehabilitator