Kronične bolesti i psiha
 
ŽIVOTNI PRATITELJ
 
Svjetska zdravstvena organizacija zdravlje je definirala kao »stanje potpune tjelesne, duhovne i socijalne dobrobiti«, čime je priznala složen međuodnos tjelesnih, osjećajnih i socijalnih iskustava. S druge strane, i svaki pojedinac poznaje tu složenost karakterizirajući obično zdravlje kao najveće čovjekovo bogatstvo.
 
 
Bol i bolest dio su iskustva svake osobe. Svako bolesno stanje dinamički je proces koji ima svoj početak, razvoj i završetak, u smislu neuspostavljanja zdravlja, ali nerijetko i ostajanja trajne tegobe ili oštećenja, nekada čak i smrtnog ishoda. Većina boli i bolesnih stanja privremena je, traje minutama, danima ili tjednima, obično iza oštećenja tkiva, te prestaje nakon njihova zacjeljenja. Prati ih visok stupanj tjeskobe, uznemirenosti, koji nestaje njihovim povlačenjem.
 
 
Život s bolešću
 
Situacija je znatno složenija kada su u pitanju kronična bol i kronične bolesti. Njihov su pratitelj redovno teže i dugotrajnije psihičke tegobe, u prvom redu doživljaj tuge, potištenosti i straha. S obzirom na produljenje životnog vijeka te stil i uvjete življenja, kroničnih je oboljenja sve više, kronične bolesti lokomotornog, kardiovaskularnog sustava, zajedno s malignim bolestima, postale su prošlih desetljeća vodeći zdravstveni problem zapadne civilizacije. Sve je veći broj oboljelih od bolesti koje su dugotrajne, najčešće nisu potpuno izlječive i bolesniku preostaje samo da se pomiri s njima i prilagodi ograničenjima koje mu one nameću. A pomiriti se treba u prvom redu s osjećajem gubitka. Gubitak je osjećaj lišenosti ili potpuni nedostatak nečega što je osoba prije imala. Tijekom života iskusimo različite vrste gubitaka, a gubitak zdravlja teži je od većine drugih jer narušava našu sliku o sebi i svojim sposobnostima, a redovno ga prate i drugi teški gubici, kao što su gubici materijalnog i društvenog statusa, pa i samog zaposlenja, ranijeg načina života, neispunjenje životnih planova, a ponekad i gubitak podrške bližnjih.
 
 
Od bijesa do krivnje
 
Kako ćemo prihvatiti gubitak i nositi se s njim kada se u toj situaciji nađemo, ovisi o više čimbenika:
  • našim prijašnjim iskustvima gubitaka,
  • vrijednosti koju je za nas izgubljeno imalo,
  • kolicini socijalne potpore koju nam okolina pruža.
U stanju gubitka, u prvi mah prevladava osjećaj da su nepovratno izgubljene baš one životne pojavnosti koje smo najviše vrednovali, dok kasnije nerijetko postajemo svjesni da smo upravo malo cijenili život i način na koji smo ga u zdravlju živjeli. Naša reakcija na gubitak dinamički je proces i prolazi kroz nekoliko razdoblja. Prvo je razdoblje obilježeno odbijanjem gubitka. U slučaju zdravlja, to je odbijanje dijagnoze i prognoze bolesti, traženje drugog mišljenja što nam sve, s druge strane, i omogućuje da se postupno prilagodimo novonastalom stanju. Sljedeće je razdoblje priznavanja gubitka koje prate emocionalna stanja bijesa prema sebi, sudbini i drugima (zašto se dogodilo baš meni, u čemu sam griješio, što sam mogao izbjeći, što sam skrivio sudbini i sl.) i potištenosti. U tom razdoblju česta su mišljenja da život više nikada neće imati kvalitetu i smisao. Konačno slijedi razdoblje mirenja s gubitkom, u kojem je osoba sve manje zaokupljena izgubljenim, a sve češće se okreće stvarima kojima može nadomjestiti gubitak, pronalazi načine za borbu s bolesti, novi stil života i aktivnosti koje može obavljati te u njima ponovno uživati.
 
 
Vjerovanje u ozdravljenje
 
Situacije kada gubici zdravlja, kronična oboljenja nose teška, nenadoknadiva oštećenja, nerijetko izazivaju i osobite reakcije bolesnika koje ovise o osobinama nastalih oštećenja. Najčešće su to:
  • opca zbunjenost i nesigurnost,
  • osjecaj neodredenog straha, tjeskobe, nocne more,
  • povecana osjetljivost, strah od napuštanja od drugih,
  • osjecaj odbacenosti od obitelji, prijatelja, društva,
  • nekontrolirano neprijateljstvo prema sebi ili drugima,
  • cak razmišljanja o oduzimanju života, priželjkivanje smrti kao spasa; medutim, nekada i:
  • doživljaj nesposobnosti kao »nove prigode« da se isprave pogreške prijašnjeg života,
  • vjerovanje i nada u ozdravljenje.
 
 
Bolest kao izazov
 
Kronične bolesti pred čovjeka postavljaju brojne i raznolike »zadatke prilagodbe«, ovisno o vrsti i stadiju bolesti. Općenito su to: smanjenje štetnih utjecaja okoline radi povećanja vjerojatnosti oporavka u smislu izbjegavanja stresa, napora, izloženosti povećanim zahtjevima i slično, potom podnošenje neugodnih stanja kroz postupke dijagnostike i liječenja, do samog doživljaja boli, zadržavanje pozitivne slike o sebi, kao i očuvanje emotivne ravnoteže i zadovoljavajućih odnosa s drugim ljudima. Svatko od nas sklon je doživjeti bolest na svoj način, pa je za neke bolest:
  • izazov, situacija koja postavlja nova pravila i ocekivanja i koju treba svladati, a za druge je:
  • neprijatelj, napad zlih sila,
  • kazna, pravedna ili nepravedna u odnosu na dosadašnji život,
  • slabost, znak neuspjeha da se snademo u životnim situacijama i othrvamo njihovom lošem utjecaju na naše zdravlje,
  • olakšanje, odmor od prevelikih ocekivanja koja pred nas postavlja naša okolina, uvjeti rada i svakodnevni život,
  • nepopravljiva šteta i gubitak
 
 
Informacija kao lijek
 
Kod većeg broja kroničnih bolesti, kao što su šećerna bolest, reumatske bolesti, bolesti lokomotornog sustava, krvožilne bolesti, podaci istraživanja pokazali su da suočavanju i prilagodbi pomaže viša razina obaviještenosti o pojavnostima bolesti, mogućim komplikacijama, principima rehabilitacije i očekivanjima od nje. Bolja je obaviještenost smanjivala doživljaj neizvjesnosti koji prate negativne emocije. Poznato je da sve tjelesne bolesti, svaku bolnu senzaciju prate emocionalna stanja koja su kod kratkotrajnih boli, s obzirom na važnost za sveukupni život čovjeka, zanemariva. Međutim, kod kroničnih stanja, kada je zdravlje trajno narušeno, javljaju se značajniji i dugotrajniji psihički problemi koji se odražavaju na ukupan život osobe. Povezanost tjelesnog i osjećajnog u našem je jeziku već očita jer za nas riječ bol ima značenje tjelesne neugodne senzacije, ali i značenje psihičke patnje, duboke tuge. Iako su psihičke smetnje u nekoj mjeri slične u svim kroničnim bolestima, priroda bolesti dijelom ih određuje
 
 
Bolest mijenja sve
 
U slučaju postinfarktnog stanja ili moždanog krvarenja, primjerice, bolesnik se našao u situaciji velike životne prekretnice. Naime, obično iz stanja punog zdravlja i neovisnosti, prešao je u stanje teške bolesti, životne ugroženosti i, nerijetko, trajnih onesposobljenja. U prvi čas, kao i kod drugih teških gubitaka, reakcija je često nevjerica i odbijanje ozbiljnosti stanja. Kada je bolest jednom prihvaćena, razvijaju se specifični strahovi uz nju vezani, strah od ponovnog napadaja i produbljenja bolesti do straha od smrti. Ali javlja se i niz drugih, kao što je strah od gubitka materijalnog i profesionalnog statusa, strah od ovisnosti o tuđoj pomoći, nemogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Novi odnosi koje bolest unosi u obitelj, ovisnost o bračnom drugu ili djeci, moguće novčane teškoće, odustajanje od planiranih obiteljskih aktivnosti, dodatni su izvor zabrinutosti bolesnika. Sam strah od ponovnog napadaja bolesti uzrok je i rehabilitacijskih teškoća, kao i povlačenja i pasivizacije, jer svaki osjećaj slabosti, nelagode može uplašiti bolesnika i demotivirati ga za aktivnost. Uz strah, redovne su reakcije potištenosti. Bolesnici opisuju osjećaj beznadnosti, duboke tuge, sa simptomima nesanice, gubitka volje i interesa za kontakte, gubitka apetita i težine i slično. Te reakcije nisu karakteristične samo za rane faze bolesti, one nerijetko ostaju dugogodišnji ili trajni njihov pratitelj.
 
 
Ljutnja zbog ograničenja
 
S druge strane, u nizu kroničnih oboljenja postupno se razvijaju smetnje i onesposobljenja koja se uvlače bolesniku u život, kao što je to kod astme, šećerne bolesti, multiple skleroze, reumatske bolesti i slično. Bolesnici doživljavaju osjećaj ljutnje zbog ograničenja u svakodnevnom životu, nemogućnosti obavljanja uobičajenih aktivnosti na uobičajene načine (npr. zbog bojazni od gušenja kod astme, ograničenja u prehrani kod šećerne bolesti, ograničenja u kretanju i boli kod reume). Opterećeni su strahom i tjeskobom zbog predviđanja budućih teškoća koje će se pojaviti s daljim razvojem bolesti; apatijom zbog boli ili trpljenja u procesu liječenja te potištenošću zbog stalnih izmjenjivanja razdoblja mirovanja i pojačavanja tegoba u sklopu njihove bolesti. Nerijetko oboljeli više ne mogu sudjelovati na isti način u socijalnim aktivnostima te se povlače od drugih, postaju izolirani, pate od praznine i dosade, što pojačava depresivna stanja. Poseban teret predstavljaju ona kronična oboljenja koja pretpostavljaju i ovisnost o aparatu, kao što je to u slučaju potrebe za hemodijalizom. K tome, važno je naglasiti da značajan teret oboljeloj osobi, posebno u nekim bolestima, predstavlja i osjećaj stigmatiziranosti, kao što je to slučaj kod tuberkuloze za koju, iako manje nego ranije, postoji strah okoline od prenošenja, ili epilepsije koja okolinu plaši svojom dramatičnom pojavnošću. Bolest je težak teret u čiju prilagodbu bolesnik mora uložiti puno, ali on u tome nije sam. Veliku ulogu u olakšanju njegovih psihičkih teškoća, jednako kao i onih koje nosi sama bolest, ima njegova okolina.
 
 
Podrška okoline
 
S jedne strane, tu je utjecaj zdravstvenih djelatnika. Mnogi bolesnici imaju emotivne teškoće koje ne ovise toliko o trenutnoj težini bolesti, koliko o neadekvatnoj i preslaboj komunikaciji sa zdravstvenim djelatnicima. U dinamici svog posla, zdravstveni djelatnici nerijetko premalo vremena posvećuju komunikaciji s bolesnikom u smislu davanja opširnijih informacija o njegovoj bolesti i o načinima liječenja, ali i osjetljvosti za sve druge, nemedicinske probleme s kojima se bolesnik suočava u stanju bolesti. S druge strane, ključna je pomoć obitelji u prihvaćanju bolesti, naporima u liječenju i rehabilitaciji i povratku u svakodnevne poslove koji ne mogu štetiti njegovom zdravlju. Bolesnik će se lakše prilagoditi bolesti i u manjoj mjeri patiti od potištenosti i straha ako se nalazi u okolini koja razumije i prihvaća njegovu bolest, koja ima zdrave emotivne odnose, ne očekuje od njega ono što ne može, ali ga i ne prezaštićuje i ne odvraća od onoga što može. Konačno, i upoznavanje šire zajednice s kroničnim bolestima i problemima s kojima se oboljeli od njih susreću sa svoje strane pridonosi potpori oboljelima i osiguravaju više razinu kvalitete življenja uz bolest koja im je sada sastavni dio života.
 
 
Mirjana Vladetić, prof.psihologije