Međuljudski odnosi
 
RAT I MIR
 
U hrvatskom jeziku postoji pravo bogatstvo pojmova koji označavaju i/ili opisuju sukobe među ljudima ili društvenim skupinama razvrstanim prema određenim obilježjima, bilo da je riječ o manjim (obitelj, rodbina, prijatelji, kolege) ili većim skupinama (npr. navijačke, klasne, vjerske, rasne skupine i sl.).
 
 
Upravo to bogatstvo izraza kojima se opisuju sukobi među ljudima svjedoči o njihovom postojanju otkako je svijeta i vijeka.
 
 
Spor, prepirka, svađa, rasprava, konflikt, sukob…
 
Svaki pojedinac u suvremenom društvu upleten je u pravu paukovu mrežu društvenih odnosa te se, prije ili kasnije, mora suočiti s drugim ljudima čiji je sustav vrijednosti, morala i razmišljanja posve drukčiji od njegovog. Potpuni sklad među ljudima koji žive i/ili rade zajedno ideal je koji nastojimo postići cijeli život učeći se međusobnom poštovanju, toleranciji i kompromisima na koje manje ili više pristajemo. Naime, svi smo različiti i nemamo istu osobnost, ciljeve, interese, znanje, obrazovanje, odgoj i sl., a pri tome je i svatko od nas barem jednom u svom životu bio ljut sam na sebe i zapravo u sukobu sa samim sobom. Zbog toga se izbjegavanje sukoba i njihovo nenasilno rješavanje smatraju poželjnim ponašanjem, koje smo svi u stanju postići uz nešto truda, a od čega ćemo najviše koristi imati upravo mi sami.
 
 
Reci na glas
 
Prema definiciji, sukob je »psihička borba koja se javlja prilikom istodobnog djelovanja dvaju oprečnih nagona, poriva i izvanjskih ili unutarnjih zahtjeva«. Sukobi proizlaze iz općih suprotnosti, npr. nastaju zbog neslaganja mišljenja, ciljeva, odluka, različitih interesa i sl. Sukobi su sastavni dio života i ne moraju nužno biti negativna pojava. Ishod sukoba može biti pozitivan (npr. dovodi do promjene ili poboljšanja) ili negativan (npr. dovodi do prekida društvenih veza, nasilja ili uzrokuje teške posljedice po pojedinca ili skupinu). Sukobi prisiljavaju ljude na razmišljanje, na traženje novih mogućnosti i kreativnost, dok pojedinca potiču da bolje upravlja sobom i da se razvija kroz interakciju s drugim ljudima koji mu uopće ne moraju biti slični. Sukobi mogu biti otvoreni (dramatski, imaju jaku emocionalnu komponentu i mogu uključivati veći broj osoba) ili zatvoreni (dugotrajni, očituju se kao napetosti). Smatra se da su latentni, zatvoreni sukobi čak i štetniji od otvorenih sukoba.
 
 
Riječ po riječ
 
Sukob može biti usmjeren na neku osobu, događaj, objekt ili vanjski svijet (npr. sukobi zbog ocjene, povišice, napredovanja u poslu i sl.) te na međuljudski odnos (npr. bračni partner je nezainteresiran, dijete ne sluša i sl.). Većina sukoba nastaje zbog neravnoteže »razuma i osjećaja«. Sukob počinje ljutnjom, frustracijom i agresijom jedne ili obiju sukobljenih strana. Prigovaranje, kritiziranje i osuđivanje sastavni su dijelovi svakog sukoba, a kad jedna od strana počne iskazivati mržnju, u drugoj se pobude obrambeni sustavi, pri čemu i najbezazlenija prepirka može prerasti u pravi konflikt, s nasiljem kao najgorim mogućim ishodom.
 
 
Šakom po stolu ili…
 
Postoji mnoštvo načina rješavanja sukoba, a svi su zapravo jedna od varijanti četiri najvažnija načina:
 
 
Dogovor
 
Dogovor je najbolji način rješavanja sukoba ili »problema «. Međutim, da bi se ljudi mogli dogovoriti, trebaju postojati zajednički ciljevi, kojih sukobljene strane često nisu svjesne. Npr. u sukobima unutar obitelji (sukobi između partnera ili roditelja i djece) uvijek postoje zajednički ciljevi, a objektivna (prijatelj) ili stručna (psiholog, psihoterapeut, bračni savjetnik) osoba ih je svjesna i može pomoći u brzom i kvalitetnom rješavanju sukoba.
 
 
Uvjeravanje
 
Uvjeravanje je način rješavanja sukoba kod kojih postoje razlike u ciljevima sukobljenih strana, ali te razlike nisu fiksirane i moguće ih je promijeniti. Taj je način rješavanja sukoba čest kod sukoba na poslu, gdje »mirotvorca« obično odigra nadređena osoba, koja bi trebala riješiti sukob na način da obje strane donekle podjednako promijene i usklade svoje ciljeve.
 
 
Cjenkanje
 
Cjenkanje je način rješavanja sukoba kad postoje velike razlike u ciljevima sukobljenih strana, koje se ne mogu promijeniti, ali zato postoje ustupci koje moraju prihvatiti i napraviti obje sukobljene strane. Kod cjenkanja uvijek postoji mogućnost da strana koja se osjeća »moćnije« procijeni da joj ustupci koje radi »ugrožavaju moć« i prekine rješavanje problema. Taj se pristup rješavanju sukoba najčešće provodi kod političkih, vjerskih, rasnih i teritorijalnih sukoba, a ishod mu je često nesiguran.
 
 
Borba
 
Borba je najlošiji način rješavanja sukoba. Ako je riječ o manjim zajednicama (partneri, obitelj, prijatelji), najčešće se svodi na neki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja ili pak na potpuno prekidanje veza (npr. rastava). U nešto većim zajednicama (radna sredina) »slabija« sukobljena strana često biva izložena stalnom stresu i ugnjetavanju (mobbing), uza sve posljedice po zdravlje (neuroze, psihosomatske bolesti) ili društveni status (degradiranje ili otkaz). Kod sukoba većih društvenih zajednica (npr. sukobi među državama) borba zapravo predstavlja rat.
 
 
Pobjednik – gubitnik
 
Kako bismo riješili sukob, osim »hladne glave« potrebne su nam i vještine rješavanja sukoba koje se mogu lako naučiti i primijeniti. Prvi cilj nam uvijek mora biti nenasilno rješavanje sukoba, pri čemu i sebi i drugoj strani trebamo dati dovoljno vremena za emocionalni oporavak te pregovarati uz međusobno poštovanje i izbjegavanje stvaranja klišeja »pobjednik- gubitnik«. Nakon što smo zajednički definirali problem, trebali bismo pronaći rješenje koje bi zadovoljilo obje strane u atmosferi prijateljskog dijaloga, makar to zahtijevalo spremnost na kompromis. Pri tome valja napomenuti da do nekih rješenja nećemo doći brzo i da ćemo morati pokazati i strpljenje i toleranciju. Ako ni s najboljim namjerama ne uspijemo riješiti sukob na takav način, uvijek ćemo znati da smo barem pokušali i da smo stekli dragocjeno iskustvo, koje će nam sigurno pomoći sljedeći put.
 
 
Ivana Bočina, dr.med