Nasilje
 
OPASNOSTI U OBITELJSKOM GNIJEZDU
 
Obitelj je okružje u kojemu dijete odrasta i u kojemu treba dobiti sve što mu je potrebno za normalan rast i razvoj, no ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili zanemarivano

Zanemarivanje je najčešći oblik zlostavljanja djece, koji se javlja kad nije primjereno zadovoljena neka od djetetovih osnovnih životnih potreba.
 
 
Potrebno je odrediti što su zlostavljanje i zanemarivanje, kako i zašto dolazi do njih, kako ih otkriti i spriječiti te kako se nositi s njihovim posljedicama.
 
 
Pojam i vrste zlostavljanja
 
Pod pojmom zlostavljanje podrazumijevamo postupke roditelja ili djetetovih skrbnika kojima se djetetu nanosi tjelesna i/ili emocionalna bol ili ga se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj. Osnovni su oblici zlostavljanja: tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje djeteta i zanemarivanje djeteta.
 
 
Kako bi se razjasnio pojam zanemarivanja, važno je razlikovati zablude od činjenica:
 
Većina siromašnih obitelji zanemaruje svoju djecu
ZABLUDA ČINJENICA
Siromaštvo nije zanemarivanje i obitelji s niskim prihodima mogu se primjereno skrbiti o djeci
Djeca će prevladati učinke zanemarivanja Postoje kognitivni i neurološki deficiti u djece koji su posljedica zanemarivanja
Zanemarivanje nije tako ozbiljan problem kao zlostavljanje Zanemarivanje je ozbiljan zdravstveni problem
Ako je obitelj prijavljena zbog zanemarivanja, djeca se automatski izdvajaju iz obitelji Djeca se izdvajaju iz obitelji samo ako žive u uvjetima opasnima za život i sigurnost
 
 
Tjelesno zlostavljanje djeteta
 
To je namjerno nanošenje ozljeda i njihovo nesprečavanje. Ta vrsta zlostavljanja rezultira postojanjem ozljeda i znakova koji su posljedica ozljeda, a nalaze se na raznim dijelovima tijela. To su modrice od udaraca, pljuski, bacanja i štipanja; opekotine od upaljene cigarete ili grijaćih tijela te lomovi udova. Neke vrlo ozbiljne ozljede, npr. povrede glave, kod vrlo male djece nisu odmah vidljive. Tu spadaju još izgladnjivanje djece, davanje na konzumaciju štetnih sastojaka, zatvaranje u podrum i slične prostorije. Ozljede mogu biti namjerno izazvane, a moguće je i da nastanu jer roditelji nisu dovoljno zaštitili svoje dijete. Naime, ako dijete ima zdravstvene teškoće kao što su krhke kosti, tada nervozno, ali ne i grubo postupanje može imati ozbiljnih posljedica koje se lako mogu zamijeniti posljedicama tjelesnog zlostavljanja, iako kod zdravog djeteta takvih posljedica ne bi bilo.
 
 
Emocionalno zlostavljanje djeteta
 
Emocionalno zlostavljanje može se odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja odnosno drugih skrbnika, koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Ozljede nisu vidljive, ali posljedice mogu biti teže nego u ikoje druge vrste zlostavljanja. Roditelj ne iskazuje ljubav i pažnju svojoj djeci, pa djeca počinju smatrati da niti ne zaslužuju ljubav, ne razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje. Djecu roditelji mogu doživljavati negativno već od samog rođenja. Pripisuju im loše osobine i odbacuju ih na različite načine: neprimjećivanjem, ismijavanjem, smatranjem da su izvor teškoća svojim roditeljima. Djeci se prijeti, kažnjava ih se i napušta. Djeca mogu svjedočiti i nasilju između roditelja. Takva djeca žive u tjeskobi i troše svoje snage na brigu o sebi i o svojim roditeljima. Često moraju preuzeti odgovornost u situacijama kojima još nisu dorasla. Posebnu skupinu čine djeca ovisnika. U takvoj situaciji ona su u dodiru s odraslima koji su toliko zaokupljeni svojim svijetom da ne primjećuju njih i njihove potrebe. Djeca su izložena tjeskobnim i nepredvidivim situacijama koje ne razumiju. Mogu im također nedostajati potrebni poticaji za razvoj, uz prisutno negativno kontroliranje i kažnjavanje.
 
 
Spolno zlostavljanje djeteta
 
Spolno zlostavljanje obuhvaća širok spektar aktivnosti, od zajedničkog gledanja pornografskih časopisa i filmova, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije te oralnog, analnog i genitalnog snošaja. Odrasla osoba koristi dijete za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Dijete može biti aktivno ili pasivno. Djeca o svemu šute jer u početku nisu niti svjesna što im se u stvari događa; nasilnik ih podmićuje, a poslije i obvezuje čuvanjem tajne, pa i zastrašuje kako ne bi nikome o tome govorila. Dakle, zastrašujući i zbunjujući aspekti spolnog zlostavljanja su tajnovitost i sudioništvo. Uza sve to, djeca se osjećaju krivom i odgovornom za to što im se događa. Na izravan upit, dijete obično poriče takva iskustva. U mlađe djece takva se iskustva mogu prepoznati u karakterističnim motivima likovnog izraza i kroz specifičan, seksualno obojen način ponašanja. Drugim osobama dijete prilazi kao što to njemu čini nasilnik. Javljaju se i mnoge zdravstvene smetnje i poremećaji ponašanja. Samouništavajuća ponašanja seksualno zlostavljane djece kao adolscenata mogu kulminirati samoubojstvom – kada se samoubojstvo vidi kao jedini odgovor na pitanje »Reći nekome ili ne reći?«.
 
 
Zanemarivanje djeteta
 
Zanemarivanje predstavlja pasivnost, propuste i nebrigu zbog kojih dolazi do nezadovoljavanja djetetovih osnovnih potreba u pogledu odgovarajuće hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i školovanja. To obuhvaća i ostavljanje djece, koja se ne mogu samostalno brinuti o sebi, samih i bez odgovarajućeg nadzora kod kuće. Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno i može se očitovati čak i prije djetetova rođenja, primjerice alkoholom, upotrebom droga ili lošom prehranom. Emocionalno zanemarivanje određuje se kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom. Djetetove potrebe nisu primijećene, djetetom se nitko ne bavi niti mu pokazuje da je željeno. To dovodi do zaostajanja djeteta u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.
 
 
Posljedice zlostavljanja djece
 
Zlostavljanje u djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno povezanih područja: neurološki i intelektualni razvoj; školski uspjeh i životna očekivanja; socio-emocionalni razvoj; socijalne odnose i ponašanje; mentalno zdravlje u cjelini (Ajduković, 2001.). U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne. Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta – žrtve. Na planu socio-emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima. Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće). Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće. Djeca razvijaju različite obrambene mehanizme i mehanizme prilagodbe: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača (što je rezultat fragmentacije koja dovodi do nemogućnosti realnog procjenjivanja sebe i drugih) i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, uporaba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje). Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, tjeskobnosti. Moguća je pojava posttraumatske stresne reakcije. Dugoročne su posljedice zlostavljanja poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i osobne djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima ponasu žrtve, a mogu i zlostavljati djecu. Najveći broj istraživanja bavio se karakteristikama roditelja koji su zlostavljači. Ustanovljeno je da roditelji koji su u djetinjstvu bili zlostavljani u 30–40% slučajeva i sami zlostavljaju svoju djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo, uz realističan doživljaj roditeljskog ponašanja, dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.
 
 
Prevencija zlostavljanja
 
Primarna prevencija ima za cilj potpomaganje činitelja zaštite od zlostavljanja i zanemarivanja u rizičnim okolnostima te kontrolu i sprečavanje činitelja rizika. U tu svrhu teži se poboljšanju kvalitete života u svim obiteljima (a ne samo u rizičnim), potiče se svestrani razvoj djece i razvoj roditeljskih vještina. Na razini obitelji, potrebno je roditelje pripremiti za odgovorno roditeljstvo i naučiti ih roditeljskim vještinama. U domeni je socijalne politike pomoć obitelji u osiguravanju dnevne skrbi o djeci, materijalna pomoć i stručna pomoć za djecu u razvoju. Djecu od vrtića pa do srednje škole treba educirati o njihovim pravima; podučiti ih kako će prepoznati razne oblike zlostavljanja; pomoći im u razvijanju pozitivne slike o sebi i u razvijanju samopouzdanja te u učenju socijalnih vještina, naročito vještine nenasilnog rješavanja sukoba. Sekundarna prevencija usmjerena je na rizične obitelji i roditelje. Na širem društvenom planu potrebno je utvrditi raširenost i činitelje rizika nasilja u obitelji i educirati odgovarajuće stručnjake u prepoznavanju činitelja rizika te u pristupanju takvoj obitelji. Važno je razviti mrežu usluga koje vladine i nevladine organizacije pružaju obitelji u krizi: telefoni za pomoć, web stranice na internetu, centri za obitelji u krizi, savjetovališta. Tercijarna prevencija je tretman, tj. intervencija u slučajevima zlostavljanja djece. Sama intervencija ima preventivni karakter jer smanjuje međugeneracijski prijenos nasilja u obitelji. Cilj tretmana je sprečavanje ponavljanja zlostavljanja i ublažavanje posljedica nasilja. Na širem društvenom planu potreban je sustav prijavljivanja nasilja nad djecom i jedinstven sustav evidentiranja nasilja nad djecom u pravosuđu, socijalnoj skrbi, zdravstvu i prosvjeti. Potrebno je statistički pratiti nasilje i obrazovati stručnjake koji su uključeni u proces tretmana (psiholog, socijalni radnik). Važno je pratiti učinke tretmana. Istražni postupak ne bi svojim provođenjem trebao dodatno traumatizirati djecu – žrtve nasilja.
 
 
Savjeti roditeljima:
 
  • redovito kontrolirajte trudnoću,
  • vodite dijete redovito na sistematske preglede,
  • bolesno dijete vodite liječniku,
  • surađujte s djetetovim odgajateljima i učiteljima, sa stručnim službama u vrtiću i školama,
  • sklonite lijekove, otrov i sredstva za čišćenje od svoje djece,
  • podržite svoje dijete i često ga pohvalite,
  • zastupajte najbolji interes svoga djeteta.
 
 
Mr.sc. Darko Sambol, prof.psiholog