Duhovnost kao lijek

Potraga za smislom

Razvoj znanosti i medicinske tehnike, kao i sve veća potreba za materijalnim dobrima, istisnuli su duhovnost u medicinskoj primjeni. Rijetki su priručnici koji na sistematski način donose problematiku odnosa duhovnosti i psihijatrije. Razloga je više, a mogli bi se tražiti u odnosu medicine prema tradicionalnom poimanju čovjeka, pa i u odnosu prirodnih i humanističkih znanosti.

Svakako, ovo nije mjesto gdje se o uzrocima takvog nepovjerenja može sistematski i iscrpno razglabati. Naprotiv, ovo je prilika da se osvrnemo na nešto što je naizgled novost u suvremenoj medicini. Knjiga »Duhovnost i psihijatrija« prof. dr. Đulijana Ljubičića i koautorice mr. sc. Anđele Jeličić, u izdanju Medicinskog fakulteta u Rijeci, objavljena je ovog proljeća kao sveučilišni udžbenik. Recenzirajući knjigu (recenzija je objavljena u Riječkom teološkom časopisu, br. 33/2009., str. 197.-201.), prof. dr. Josip Grbac naglašava kako je ta knjiga prvi udžbenik koji razmatra kompleksne odnose duhovnosti i psihijatrije, i kao takva može biti odskočna daska za slična razmišljanja. Ta formulacija dobro ocrtava sadržaj knjige: naime, knjiga nastoji na jednostavan i pregledan način otvoriti pitanja te pokazati u kojim je sve područjima psihijatrijske skrbi otvorena mogućnost duhovne pomoći ili potpomoći.

Jedinstvo duha i tijela

To otvaranje psihijatrije prema duhovnosti nije slučajno i, zapravo, nije novo. Naime, medicina je od svojih antičkih početaka sagledavala čovjeka kao jedinstvo duha i tijela, pa samim time i čovjekovo zdravlje, odnosno dobrobit kao jedinstvo dobrobiti duha i tijela. No, iako su rane postavke medicine zapravo i proizašle iz duhovnosti, odnosno teologije, s vremenom dolazi do odmaka koji smo napomenuli na početku teksta. Suvremena medicina pomalo na nekim područjima dolazi do novih spoznaja koje potvrđuju ono što je religija i duhovnost njegovala i čuvala stoljećima. Duhovnost, bilo da je riječ o osobnom vjerovanju u višu silu, ili provođenje religijskih običaja, posljednjih je godina postala istraživački fenomen u području medicine, posebice psihijatrije. Velik broj zdravstvenih studija potvrđuje pozitivnu spregu duhovnosti s bržim oporavkom od raznih bolesti, većom otpornošću na bolest te poboljšanjem kvalitete življenja kroničnih i terminalnih bolesnika. U sve većem broju zemalja, duhovnost nalazi svoje mjesto i u izravnoj kliničkoj primjeni, a vodeći svjetski medicinski fakulteti održavaju trajnu edukaciju o pozitivnom učinku duhovnosti na ljudsko zdravlje kroz kolegij iz duhovnosti. U nadolazećoj akademskoj godini, na Medicinskom fakultetu Riječkog sveučilišta bit će uvedena tri kolegija iz duhovne psihijatrije.

Duhovna »pratnja«

U literaturi nailazimo na nedvojbenost višestruke »funkcije« u svakodnevnoj pomoći čovjeku. Tu se ponajprije spominje pomagajuća funkcija religioznosti pri svakodnevnoj obradi depresivnih stanja, pri svladavanju teških situacija i životnih kriza, pri kontroliranju patološkog mišljenja i ponašanja, pri pomaganju ljudima razočaranima u život kako bi došli do smisla, ali i u uspješnoj socijalizaciji i inkulturaciji čovjeka. Znanstveni radovi Nacionalnog instituta za zdravlje SAD-a dokazuju povezanost duhovnosti s poboljšanjem simptoma depresije, tjeskobe, ovisnosti, prevencije suicida, shizofrenije, srčanih bolesti, dijabetesa, reumatološkog artritisa, cerebrovaskularnih bolesti, poremećaja imunosnog sustava i sučeljavanja s kroničnim bolestima.

Poznati psihijatar dr. Viktor Frankl, otac tzv. treće bečke psihoterapijske škole, logoterapije, definirao je duhovnost i religiju kao »ljudsku potragu za apsolutnim smislom«, dok je za psihologa Ellisona duhovnost »snaga koja nas motivira u potrazi za smislom i svrhom u životu; dimenzija ljudskog bića koja nije odvojena od uma i tijela, već označuje njegovu integrativnu snagu.« Prof. dr. Josip Grbac, u recenziji knjige »Duhovnost i psihijatrija«, uočava kako se: »U ovoj knjizi ‘duhovnim’ naziva pitanje smisla i vrijednosti jedne egzistencije, pa je logično da ovo ‘duhovno’ postoji u svakom čovjeku, bio on vjernik ili nevjernik. To je onaj ‘globalni humanistički temelj’ koji omogućava dijalog sa svakim pacijentom. U ovakvo duhovno praćenje bolesnika ne mora nužno biti uključen svećenik, nego bilo koji zdravstveni djelatnik. ‘Duhovno vodstvo’, zapravo je pratnja, znači ‘hodati uz’ nekoga, a ne ‘voditi’ nekoga. U ovakvom praćenju nije bitno hoćemo li znati odgovore na sva postavljena pitanja. Nisu najvažniji odgovori nego pitanja…«

Svjetska iskustva

U »Priručniku religije i zdravlja«, koji je objavljen 2001. godine u SAD-u, pokazani su rezultati znanstvenog istraživanja radi dokazivanja povezanosti duhovnosti i religioznosti sa širokim spektrom psihofizičkih bolesti. Obrađeno je oko 1200 znanstvenih studija i više od 400 istraživačkih prikaza, gdje su autori veliku pažnju posvetili i fiziologiji utjecaja duhovnosti na ljudsko zdravlje, u čijem zaključku stoji: »Ova istraživanja pokazuju da bolesnici imaju duhovne i religiozne potrebe koje su usko povezane s njihovim tjelesnim stanjem te da duhovnost i religijski običaji često mogu biti važan čimbenik njihova osjećajnog izlječenja.«

Pomoć u životu

Na osnovi provedenih istraživanja, može se zaključiti da kod osoba s kroničnim bolestima duhovnost utječe na aktivnosti dnevnoga života. Većina ispitanika smatra da im vjera ili duhovnost pomažu u životu, istinski vjernici neovisno o vjeroispovijesti potvrđuju da im vjera daje mir koji dovodi do psihofizičke relaksacije; molitva kod starijih osoba razvija koncentraciju i pozornost; vjera disciplinira i jača voljne, emocionalne i kognitivne funkcije; odlazak u vjersku ustanovu (crkvu, džamiju) jača grupnu integraciju i osposobljava jedinku za timski rad. Vjera pomaže pojedincu u prihvaćanju i razumijevanju drugih, oslobađa ga od napetosti, anksioznosti, fobije i depresivnosti, kod mladih osoba potiče individualno sazrijevanje, razvija socijalnu svijest pomažući očuvanju socijalnih vrijednosti i standarda.

Osim što ima veliku važnost u dijagnostičkim i terapijskim postupcima, nedvojbeno značajnu ulogu igra i u prevenciji tjelesnih i psihičkih poremećaja. Uza sve te blagodati, koje se mogu nabrojiti jednostavnim uvidom u iskustvo vjernika, ipak treba reći da religija ima svoj cilj prije svega u ispunjenju duhovne težnje čovjeka, odnosno njegovog povezivanja s Bogom.

Čovjek je fizičko i duhovno biće, ali svrha duhovnosti ili religioznosti ne može biti samo fizičko ili duševno zdravlje, odnosno dobrobit – jer tada ona gubi ono bitno, bezuvjetno, zbog čega je i posijana u ljudsku dušu. Drugim riječima, duhovnost i religioznost ne bi trebalo instrumentalizirati, odnosno materijalizirati. Duhovnost je čovjekova potreba, do te mjere jaka da će si čovjek stvoriti surogat religioznosti ako nema zdravu duhovnost. Takva zamjenska, nezdrava ili pak površno življena duhovnost ili religioznost, može imati razorne učinke po čovjeka, na duhovnom, psihičkom ili fizičkom planu, koji se manifestiraju različitim psihofizičkim bolestima.

Prof.dr.sc. Đulijano Ljubičić, dr.med. Mr.sc. Anđela Jeličić, teolog