Savjeti roditeljima - Tjelesni poremećaji u djece zbog emocionalnih teškoća

TIJELO ČITA DUŠU

Tijekom svog odrastanja, već od ranog djetinjstva, gotovo svako treće dijete doživi različite tjelesne pojave koje nemaju jasan »organski« uzrok, već nastaju zbog psiholoških teškoća. U stručnoj literaturi te se pojave u dječjoj dobi nazivaju somatizacije ili somatoformne pojave.

Među laicima, ali i unutar medicinskih krugova, pojave su poznate i pod imenom psihosomatske, psihogene ili funkcionalne smetnje. Nastaju zbog uzbuđenja ili afekta, bilo pozitivnih – radost, ushićenje, bilo negativnih – bijes, srdžba, neugoda, tjeskoba, strah, koji utječu na rad organa s autonomnom funkcijom. Smetnje se ne mogu objasniti postojanjem infekcija ili, na primjer, oštećenjem tkiva. Somatizacije u djece uključuju različite, uglavnom bolne simptome: glavobolje, bolovi u trbuhu, bolovi udova, probadanja u prsištu, osjećaj nedostatka zraka, ubrzan rad srca, vrtoglavice, povraćanje, slabost, nesvjestica. Najčešće su glavobolje i bolovi u trbuhu, a onda i bolovi udova.

Boli me trbuh, glava…

Istraživanja pokazuju da od 2 do 10% ili čak 30% djece i adolescenata, i to dva puta više djevojčica nego dječaka, ima bolove karaktera somatizacija. Učestalost somatizacija povećava se tijekom godina školovanja. Bolovi u trbuhu javljaju se češće u mlađe djece, dok su glavobolje češće u adolescenata. Iako je moguće javljanje jednog simptoma, uobičajeno je javljanje više simptoma: uz bol u trbuhu, kao središnji simptom, javljaju se još mučnina, probavne smetnje ili, u mlađe djece, slabiji apetit. Ako je glavobolja glavni simptom, može se još javiti vrtoglavica; a uz bol u prsištu javlja se osjećaj nedostatka zraka i lupanje srca. Također, moguće je da se dijete, koje se pred polazak u školu ili početkom školovanja tužilo na bolove u trbuhu, ulaskom u adolescenciju počinje žaliti na glavobolju.

Nešto se događa

Psihogeni bolovi obično se ponavljaju, a s prekidima mogu trajati i godinama. Pojačavaju se u situacijama koje djeca doživljavaju kao neugodne i uznemiravajuće. Djeca i roditelji odbacuju mogućnost da emocije i događaji utječu na njih ili da imaju emocionalnih problema, a smetnje se prihvaćaju samo kao bolest tijela. Roditelji su neprimjereno zabrinuti i zaokupljeni zdravstvenim stanjem djeteta i često traže liječničku pomoć. Dijete počinje izostajati iz škole, povlačiti se iz društva, slabi školski uspjeh, a roditelj traži »jasnu« dijagnozu i lijek, što konačno postaje skupo za obitelj, za zdravstvo i društvo u cjelini. Većinu djece bolne pojave ipak ne ometaju značajno u svakodnevnom životu, ali trećina djece sa somatizacijama ima ozbiljne psihološke teškoće, najčešće anksiozno- depresivnog karaktera, koje zahtijevaju liječenje kod dječjeg psihijatra.

Naslijeđeni simptom

Uzroke somatizacija objašnjava više bioloških i psihosocijalnih teorija, a njihov razvoj najbolje objašnjava složeni bio-psiho- socijalni model, koji ujedinjuje različite aspekte poremećaja. Teorija biološke vulnerabilnosti ukazuje na to kako različiti ljudi, zbog naslijeđa ili osobitosti razvoja, imaju specifične organe ili biološki sustav koji je ranjiv u svojem funkcioniranju. Na primjer, djeca iz obitelji u kojima se javljala migrena imaju naslijeđenu reaktivnost cerebralno-vaskularnog sustava. Suočeni sa stresorima, razvijaju glavobolju. Prirodu simptoma tako određuje naslijeđe, a njegovo javljanje stresni čimbenik. Teorije stresa ukazuju na to kako se somatizacije javljaju u situacijama izloženosti većim ili manjim životnim stresorima. Za djecu stresori mogu biti veliki životni događaji: razvod roditelja, smrt, bolest roditelja ili drugog bliskog člana obitelji, ponavljanje razreda, polazak u vrtić, školu, polazak u srednju školu, početak boravka u đačkom domu. Stresori su i svakodnevni događaji: odlazak u vrtić, doktoru, prisiljavanje djeteta da jede hranu koju ne voli ili više nego što može pojesti, preopterećenost obvezama, nedostatak vremena za igru, nedostatak prijatelja, izrugivanje od strane prijatelja, kronične bolesti, sukobi s braćom i sestrama, svađe roditelja, izloženost nasilju, briga za budućnost i dalje školovanje, problemi s nastavnicima, novčani problemi roditelja, nezadovoljstvo tjelesnim izgledom i promjene u pubertetu. Somatizacije nastaju zbog nemogućnosti tjelesne i psihološke prilagodbe na stresnu situaciju ili događaj.

Oponašanje bolesnog člana obitelji

Tjelesne pojave i poremećaji mogu biti način komunikacije djeteta s okolinom, znak nesvjesnih konflikata unutar djetetove ličnosti, imitacija ponašanja bolesnog člana obitelji te manje ili više nesvjesni način privlačenja pažnje ili izbjegavanja obveza. Javljanje somatskih simptoma ovisi i o individualnim karakteristikama djeteta, njegovom trenutnom stanju organizma, ali i okolini. Somatizacijama sklona djeca sugestibilna su, manje prilagodljiva, nižeg samopoštovanja, emocionalno preosjetljiva, djeca koja nerado ili rijetko izražavaju svoje negativne osjećaje (bijes, nezadovoljstvo) ili ih u određenim situacijama teško kontroliraju. Mogu biti uopćeno sklona pretjeranoj brizi za roditelje, za sebe, za zdravlje, strahuju da će ih drugi kritizirati ili da neće imati pozitivno mišljenje o njima, nelagodno im je kod školskih ispita, nastupa. Vrlo su zabrinuta kod pojave tjelesnih simptoma: kod ubrzanog disanja pomišljaju da će se onesvijestiti, kod lupanja srca pomišljaju da će umrijeti. Djeca s glavoboljama više su nego zdrava i više nego djeca s drugim somatizacijama opisuju se kao savjesna, ambiciozna i usmjerena prema visokim životnim i akademskim postignućima. Roditelji ih opisuju kao djecu discipliniranog ponašanja, koja se žele svidjeti svima i koja se rijetko suprotstavljaju, no u društvu vršnjaka mogu biti otvoreno ili prikriveno agresivna. Često dolaze iz obitelji u kojima postoje tjelesni i duševni poremećaji, ili iz obitelji u kojima se reakcije na stresore očituju kroz tjelesne poremećaje, a bolesno ponašanje nagrađuje pažnjom, izbjegavanjem obveza ili određenih situacija.

Optimisti su zdravi

Roditelji su skloni prenaglašeno doživljavati i normalne ili manje fiziološke promjene i tjelesne pojave: bolove u trbuhu tijekom menstrualnog ciklusa u djevojčica ili ubrzan rad srca nakon tjelesnog napora. Navode kako su i oni kao djeca imali slične ili iste tegobe na koje se žali dijete, a poneki ih imaju i sada. U svakodnevnoj praksi nije rijetkost čuti kako majka ima glavobolju i traži da je dijete ili neki drugi član obitelji masira, stavlja obloge, kuha čaj, zahtijeva poseban mir i tišinu, da članovi obitelji ne ulaze u sobu i da »hodaju na prstima «. U takvoj situaciji dijete postaje odrasli, koji zapravo pomaže i liječi roditelja, što ga opterećuje, brine i straši. Dijete se (nesvjesno) poistovjećuje s roditeljem i imitira ga te, uz naslijeđem određenu preosjetljivost, neprilagodljivost i specifičnu biološku vulnerabilnost, počinje pokazivati iste smetnje kao i njegov roditelj. Somatizacijama su manje sklona prilagodljiva, optimistična djeca, visokog samopoštovanja, privržena roditeljima, koja se uspješno suočavaju sa životnim događajima i prilagođeno iskazuju osjećaje. Manja je vjerojatnost javljanja somatizacija u obiteljima s jasnom komunikacijom i u djece s autoritativnim roditeljima. Otac je uključen u obitelj, roditelji su zadovoljni u braku, surađuju s liječnicima, informiraju se i prihvaćaju utjecaj psiholoških čimbenika na bolest.

Skretanje pažnje na sebe

U pristupu djeci sa somatizacijama važno je znati kako dijete ne izmišlja i ne glumi. Naime, simptomi ne nastaju namjerno i svjesno i na njihovo javljanje dijete ne utječe svojom voljom. Simptome mogu potpuno nesvjesno upotrijebiti da bi zadržala ovisnost, pažnju i naklonost roditelja i okoline. Ako liječnik »ništa ne pronađe«, roditelj zna biti ljut na dijete ili na liječnika. No, bol i psihološke smetnje stvarni su, jednako kao i oni s utvrđenim »organskim« uzrokom. Prihvaćanje i razumijevanje psihogenog uzroka tegoba neizbježno je, jer se bez toga ne mogu postići psihoterapijski učinci. Ako roditelj ima zdravstvene tegobe, mora liječiti i sebe. Liječnik djeteta medicinsku obradu dopunjuje nalazom psihologa. Psiholog razgovorom, testiranjem i promatranjem djeteta i odnosa između djeteta i roditelja nastoji prepoznati pravu, odnosno, psihogenu prirodu smetnji. Procjenjuju se osobine, sposobnosti djeteta, karakteristike roditelja, njegove obitelji, komunikacija unutar nje i odnosi s vršnjacima. Opisuju se psihološki i socijalni čimbenici koji su moguće utjecali na javljanje i trajanje poremećaja. Traga se za onim čimbenicima koji javljanje poremećaja mogu ublažiti. Važno je prepoznati da li se radi o trenutnoj pojavi ili poremećaji traju duže vrijeme. Akutne somatizacije obično imaju bolju prognozu nego kronične.

Koji nastavni predmet »boli«?

Djeca i roditelji informiraju se i savjetuju te se nastoje osloboditi napetosti i straha od postojanja životno ugrožavajuće bolesti. Potiče se otvoren razgovor unutar obitelji i zajedničke aktivnosti, ali i poštivanje djetetove privatnosti i potrebe za samostalnošću. Savjetuje se vođenje dnevnika bolova i snimanje situacija u kojima se javljaju smetnje. Pri vođenju dnevnika bolova, korisna pitanja koja si roditelj i dijete trebaju postaviti jesu: Kada boli (doba dana ili noći)? Gdje boli (kuća, škola, igralište)? Tko je bio prisutan i što je učinio kada se dijete tužilo na bolove? Što se dogodilo prije pojave smetnji, a što se trebalo dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti? Pred polazak u školu ili odlazak roditelja na posao? Pod kojim nastavnim satom? Da li se javljaju nakon igre u kojoj se dijete nije izborilo za željenu ulogu ili igru? Što je čulo, vidjelo, koji film? Moguće nije pozvano na rođendan? Rugali su mu se zbog izgleda? Nije igralo utakmicu? Sugerira se i ohrabruje povratak djeteta uobičajenim dnevnim aktivnostima. Bolesno ponašanje potrebno je ignorirati, a loše modele izbjegavati. Kod nejasnih kroničnih bolova može se izvježbati i mijenjanje dramatičnih razmišljanja i tumačenja tumačenja bolova prema više optimističnima i ohrabrujućima: umjesto – sigurno je dijete teško bolesno i doktori ne znaju što mu je, reći – bol zapravo uvijek prolazi i može se izdržati, a dijete je inače zdravo i svi nalazi su dobri, jedini je problem bol, koja se može ublažiti. Istraživanja pokazuju kako, nakon liječničke obrade, informiranje, savjetovanje, uvjeravanje, povratak uobičajenim aktivnostima uz promjene načina razmišljanja i ponašanja roditelja i djeteta pomažu većem broju djece sa somatizacijama u pedijatrijskim ambulantama. Smanjuje se učestalost javljanja simptoma, intenzitet, broj izostanaka iz škole i opseg korištenja zdravstvenih usluga.

Na kraju – psihijatar

U manjem broju slučajeva djecu s tjelesnim poremećajima mora liječiti dječji psihijatar, jer su tada tjelesni simptom ili bol samo jedan od znakova ozbiljnijih psihičkih smetnji koje se ne mogu ublažiti informiranjem i savjetovanjem. Djeca sa somatizacijama koja zahtijevaju psihijatrijsko liječenje sveukupno imaju više teškoća u svakodnevnom funkcioniranju, nepovoljniju obiteljsku situaciju, teže bolesne članove obitelji, pate od smetnji duže vrijeme, pretežno su sniženog raspoloženja, često su pretjerano zabrinuta, napeta i razdražljiva, imaju teškoća sa zaspivanjem i teškoće s učenjem unatoč normalnim ili čak iznadprosječnim sposobnostima, povlače se u sebe i nezadovoljna su odnosima s drugom djecom. U tim slučajevima terapija lijekovima, uz psihoterapiju djeteta i obitelji, postiže najbolje učinke.

Mr.sc. Dunja Baraban, prof. psihologije