Hitnoće u psihijatriji

  

MANJAK PSIHIČKIH OBRAMBENIH SNAGA

   

Reaktivnim stanjima najčešće se smatraju psihički poremećaji nastali nakon nekog traumatskog doživljaja.

Psihička je kriza događaj koji remeti psihološku ravnotežu ličnosti. Bilo bi ispravnije govoriti o psihosocijalnoj krizi i poremećaju psihosocijalne ravnoteže pojedinca, jer se događaj u pravilu zbiva u društvenom okruženju koje je ne samo čest izvor kriznog stanja, nego se bez djelovanja na to okruženje krizu teško može povoljno riješiti.

   

Svi autori uočavaju vremensku povezanost krize s neugodnim doživljajem, nagli početak, kratkotrajni tijek i dobar ishod - povlačenje simptoma bez ostatka.

Reaktivna stanja dijele se u dvije skupine:

- primitivne zaštitne reakcije,

- složene psihogene reakcije.

U skupini primitivnih zaštitnih reakcija najčešće se navode akutna stanja straha (uzbuđenje, "ukočenje" od straha), znači opće osobine živih bića u opasnosti.

U skupini složene psihogene reakcije sudjeluju viši psihički mehanizmi, uz očuvanu svijest. Tu se svrstavaju:

- depresivna stanja,

- shizofrenija,

- paranoidna reakcija,

- halucinatorno-delirantna reakcija.

Poznato je da senzorna izolacija u eksperimentalnim uvjetima dovodi do straha, napetosti, teškoća u koncentraciji, živih fantazija, halucinacija.

 
 
UZROCI NASTANKA
  

Hitnoća u psihijatriji javlja se nakon traumatskog doživljaja. Zašto određeni događaj izaziva reaktivno stanje?

Odgovor je po snazi i trajanju kod ljudi različit. Čovjek nije samo pasivno biće koje reagira - odgovara, nego je prije svega aktivno i spontano biće, u stalnoj interakciji sa svojom okolinom.

Hitna stanja najčešće slijede nakon gubitka bliske osobe, tjelesnih oštećenja, gubitka dijelova tijela, dolaskom u zatvor, nakon iznenadnog ostanka bez posla, naglim odlaskom u novu i nepoznatu sredinu.

  
 
DINAMIKA NASTANKA POREMEĆAJA
 

Općenito reakcija organizma i doživljaj zbivanja u okolini mogu biti normalni i patološki. O patološkom doživljaju govorimo kada je jači i traje dulje nego u većine ljudi na sljedeći način:

- reakcija na određeni događaj traje dulje nego što bi se moglo očekivati,

- pojedinac ne kontrolira stanje u koje je zapao,

- nerazmjer u kvalitativnom i kvantitativnom odnosu između doživljaja događaja i reakcije.

Moglo bi se reći da svaki čovjek ima svoju granicu izdržljivosti. To znači da se tijekom formiranja osobnosti i razvijanja sustava vrijednosti stvara "najslabije mjesto", koje je određen prag za neki traumatski događaj. Prag je niži kod osjećajno nestabilnih, nezrelih, neurotskih i psihopatskih ličnosti. Krizno stanje je mučno i teško podnošljivo stanje, u kojem prijeti prodor nesvjesnog materijala u svijesno. Tada pojedinac pokušava održati mehanizam regresije i disocijacije na nešto nižoj razini organizacije i kvalitete funkcionalnosti.

 
 
OSOBINE DUŠEVNIH POREMEĆAJA
  

- vremenska povezanost s događajem koji je za pojedinca imao traumatsko značenje,

- klinička slika mijenja se iz sata u sat, ili iz dana u dan,

- nagli početak, bez obzira na to radi li se o psihotičnim ili nepsihotičnim manifestacijama.

 
 
KLASIFIKACIJA REAKTIVNIH STANJA
  

1. Neurotski, stresom uvjetovani poremećaji: to su akutna stresna reakcija, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj prilagodbe. Znaci su: lupanje srca, znojenje i crvenilo i traju od nekoliko sati do 2-3 dana.

2. Reaktivna psihoza, shizotipni poremećaji i sumanuta stanja: imaju akutni početak unutar dva tjedna od traumatskog događaja, brzu promjenjivost u kliničkoj slici te prisutnost shizofrenih simptoma.

 
   
LIJEČENJE REAKTIVNIH STANJA:
  

Bolesnika treba udaljiti iz traumatizirajuće situacije, a ako to nije moguće, onda slijedi psihoterapijska i psihofarmakološka intervencija. U psihijatrijskom postupku težište se stavlja na dinamiku odnosa traumatskog događaja i ličnosti, pomažući bolesniku u intelektualnoj i emocionalnoj obradi doživljaja, čime se teži jačanju njegovih ego-funkcija, da bi on zrelije prihvatio stvarnost, a ne da bježi od nje.

Lijek se bira prema vodećim simptomima. Antidepresivi se daju kada dominira depresivni sindrom, a tjeskobu suzbijamo anksioliticima. Kod reaktivnih stanja uglavnom ne primjenjujemo antipsihotike.

Pacijentu ne pomaže prosudba realiteta krizne situacije koju valja otkloniti ili izmijeniti. Ključni je moment u terapiji ojačati ego osobe u krizi podizanjem samopoštovanja, jer je jak osjećaj odbačenosti. Treba isticati pozitivne trenutke u životu osobe u krizi i ukazivati na realan pristup problemu. Pacijentu valja pomoći da uvidi da i drugi ljudi mogu patiti i pate zbog istih problema.

Terapeut treba ostati pacijentu autoritet. On može unositi svoje emocionalno iskustvo, ali se mora čuvati da to ne čini samo iz vlastite anksioznosti ili želje da bude ljubazan i uslužan prema čovjeku u nevolji.

 
 
ORGANIZACIJA POMOĆI
  

Ustanove za intervenciju u krizi moraju biti dostupne građanima 24 sata, bez uputnica i posrednika, moraju osigurati povjerenje i anonimnost te raspolagati dovoljnim brojem kvalificiranog osoblja.

Moderni centri za hitna stanja imaju sljedeće organizacijske jedinice:

1. Telefonsku službu dostupnu 24 sata,

2. mjesto neposrednog susreta - ambulante dostupne 24 sata,

3. prostor za kratkotrajnu hospitalizaciju (1 do 21 dan),

4. mobilni tim za intervenciju na terenu (policija, socijalni radnik),

5. dogovorenu suradnju s drugim institucijama važnim za rješavanje kriznih stanja.

Osim centra za krizna stanja, postoje i brojni drugi, uglavnom parcijalni oblici pružanja pomoći osobama u krizi u svijetu i kod nas (SOS za žene i djecu - žrtve nasilja, psihološka pomoć, plavi telefon za probleme djece i dr.).

 
Mr. sc. George Salebi, dr. med.