Liječenje biljem

LJEKOVITE BILJKE – NAJSTARIJI LIJEK

O popularnosti travarstva zorno govori podatak o bezbrojnim knjigama o liječenju biljem - na svim jezicima svijeta.

Ni jedna zemlja na svijetu nije bez ljekovitog bilja, predanih travara i stručnih - teoretičara i praktičara - fitoterapeuta. Poznati francuski travar Maurice Messegue tumačio je kako u čovjekovoj okolini za svaku bolest ima barem po jedna ljekovita biljka te da u vlastitom vrtu možemo imati živu biljnu ljekarnu koja nam je uvijek pri ruci. Prve pojave primitivnog znanja o pučkom liječništvu nalaze se u mitovima, legendama, pričama i bajkama. Drevno saznanje o ljekovitosti određenih biljaka nalazimo u staroj Kini, Indiji, kod Egipćana, Perzijanaca, Grka, Germana. Najstarija knjiga o ljekovitom bilju vjerojatno je djelo kineskog cara Shin-nonga koji je živio oko 3700. godine prije Krista. U svom djelu Shin-nong, koji je bio više liječnik nego vladar, opisao je više od 200 ljekovitih biljaka Kine. Znamenita je i zbirka recepata iz Egipta ("Papyrus Ebers", oko 1500. godine prije Krista) u kojoj se navodi više od 700 lijekova biljnog podrijetla, a staroindijska "Knjiga životne mudrosti" sadrži opise više od tisuću biljnih sredstava za liječenje. U Starom zavjetu, također, nalazimo mnoštvo uputa o ljekovitoj snazi biljaka.

Stolisnikom se liječio Ahilej

Ranjeni grčki junak Ahilej svoje je rane liječio stolisnikom (otud stolisniku i ime - Achillea millefolium). Grčki liječnik Hipokrat (460.-377. godine prije Krista), osnivač znanstvenog liječništva, točno je opisao oko 200 ljekovitih biljaka (u "Corpusu Hippocraticumu"). I stari Rimljani cijenili su ljekovito bilje. Mnoga saznanja o ljekovitom bilju oni su preuzeli od starih Grka. Zanimljive rasprave o anisu, češnjaku, kopru, kuminu, majčinoj dušici i divljoj cikoriji napisao je Rimljanin Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. godine prije Krista), jedan od najobrazovanijih ljudi svoje epohe. Rimski liječnik Galen (129.-199. godine poslije Krista), veliki majstor farmakologije, prikupio je liječnički nauk svoga vremena i točno utvrdio doziranje lijekova. Tridesetih godina XVII. stoljeća Englez John Parkinson napisao je knjigu u kojoj je naveo čak 3 000 ljekovitih biljaka koje su bile poznate u narodu. Od tada pa sve do XIX. stoljeća napisane su brojne knjige o liječenju ljekovitim biljem. Sve one sadrže opise biljaka, način uporabe i popis bolesti koje liječe.

Ponovno oživljavanje fitoterapije

Početkom XIX. stoljeća, razvojem kemijske znanosti i eksperimentalne farmakologije, ljekovito bilje gotovo je potpuno zapostavljeno te se rabilo samo u pučkoj medicini. Tisućugodišnja iskustva u liječenju ljekovitim biljem naprosto su se omalovažavala, a mjesto ljekovitog bilja zauzeli su lijekovi i preparati – pripremljeni kemijsko-sintetskim putem. U naše vrijeme, srećom, ponovno raste zanimanje za prirodno liječenje bolesti i tegoba ljekovitim biljem. Ponovno oživljavanje zanimanja za ljekovito bilje treba zahvaliti i činjenici što, u određenim slučajevima, sintetski lijekovi nisu mogli zamijeniti, unatoč istovrsnosti kemijskih supstanci, neke ljekovite biljke. Pod parolom «Natrag k ljekovitom bilju» - župnik i njemački pučki liječnik Sebastian Kneipp (1821.-1897.) začetnik je ponovnog oživljavanja fitoterapije. Osim ljekovitim biljem, S. Kneipp liječio je bolesnike i vodom, pa je i utemeljitelj suvremene hidroterapije. Iako se ljekovitim biljem ne može izliječiti svaka tegoba ili bolest, ipak, u njemu ljudski organizam dobiva najvrednije tvari, koje ga jačaju i čine otpornijim. Ljekovito bilje čisti organizam, posebno krv, odstranjuje iz tijela nepotrebne i štetne materije, pospješuje metabolizam i unosi ravnotežu u psihofizičko tijelo.

Apotekari zamijenili travare

Razvoj proizvodnje sintetskih lijekova gotovo je potpuno izbacio travare s tržišta. Travare su zamijenili apotekari, ljekarnici, koji su - prema receptima liječnika - pripravljali spasonosne lijekove. Proizvodnja sintetskih lijekova bujala je i u XX. stoljeću, pa je travarstvo dospjelo na marginu brige za ljudsko zdravlje. Ipak, Hilda Leyel napravila je u Engleskoj velik korak u vraćanju travarstva na mjesto koje mu, zasluženo, pripada. Ona je, između dva svjetska rata, u Engleskoj osnovala Društvo travara, pokrenula i organizirala prodavaonice ljekovitih biljaka, a napisala je i nekoliko knjiga o ljekovitim i začinskim biljkama. Držala je brojna predavanja i suprotstavljala se nositeljima farmaceutske industrije koji su u proizvodnji lijekova vidjeli mogućnost ostvarenja velikog profita. Umrla je 1957. godine, udarivši čvrste temelje travarstvu koje danas doživljava pravi preporod. Najnovije otkriće da cijela biljka djeluje korisno, a ne samo pretpostavljeni aktivni sastojak, osigurava ljekovitom bilju trajno mjesto u očuvanju ljudskoga zdravlja.

Borba za ljekovite biljke

Istraživači službene medicine nisu baš voljni ispitivati djelotvornost ljekovitih biljaka, odnosno pripravaka iz ljekovitih biljaka. Mukotrpan je i dug put dokazivanja ljekovitosti i sintetskih lijekova, a s ljekovitim biljem još je i teže. Tako, u SAD - Savezna uprava za hranu i lijekove (FDA) vodi nemilosrdnu borbu protiv travarstva. Svaka tvrdnja (u SAD) da biljni proizvod ima medicinska svojstva ili pak savjet o njegovoj primjeni u svrhu liječenja, uklanja ga iz prehrambenog područja i premješta u kategoriju lijeka, gdje se odmah traži zadovoljenje strogih propisa FDA-a. Međutim, kako troškovi ispitivanja nadmašuju zaradu u prodaji, mnogi odustaju od proizvodnje biljnih preparata. O borbi za dokazivanje ljekovitosti nekog biljnog preparata Švicarac Freed Pestalozzi mogao bi napisati roman-triler. Njegov eliksir «bio-strath» u primjeni je pokazao neporecivu vrijednost, ali, ipak, liječnici - istraživači okrenuli su mu leđa i sve je ostalo na početnom eksperimentu. Tek nakon dugotrajne upornosti i evidentne vrijednosti eliksira - Pestalozzijev «bio-strath» je dobio svoje mjesto pod suncem.

Napadi na ginseng

Korijen ginsenga na Dalekom istoku već se tisućljećima rabi kao blagi stimulans. Na Zapad je dospio tek u drugoj polovici prošloga stoljeća, a danas se može kupiti i u našim ljekarnama. Prvi napadi na ginseng na Zapadu temeljili su se na, navodno, smiješno pretjeranim svojstvima lijeka koji su se navodili u kineskoj farmakologiji. U Kini je ginseng slovio kao lijek koji sprječava glavobolju, iscrpljenost i depresiju te kao koristan dodatak u liječenju bolesti cirkulacije, bubrega i živčanog sustava. Dr. Stephen Fulder (s Londonskog sveučilišta), 1977. godine, nakon temeljitog istraživanja, utvrdio je kako je ginseng neškodljiv, ali može pomoći pri vraćanju tjelesnih procesa u normalu - kada je čovjek suočen sa stresom ili oštećenjem. Danas, i u nas, nitko ne sumnja u djelotvornost korijena azijske biljke ginseng - poznate po sedativnom i okrepljujućem djelovanju. Simon Mills, iz britanskog Nacionalnog instituta za travarstvo, predlaže za kućnu apoteku 10 ljekovitih biljaka. To su: čičak, maslačak, hren, peršin, češnjak, žablja trava, trputac, gavez, divlja zob i suručica. Te biljke, prema Millsu, pokrivaju većinu svakodnevnih lakših poremećaja.

Borislav Ostojić