Nove društvene pojave

PUSTINJACI MODERNOG DOBA

Živimo u stoljeću apsurda. Tragična sudbina neke poznate osobe začas stigne na naslovne stranice svih medija, a to što milijuni ljudi mjesečno umiru u Africi, to nikog ne zanima. I o nekim masovnim «socijalnim» bolestima suvremenog doba, koje su odavno prerasle okvire beznačajnog, malo se govori i razmišlja.

U svoja četiri zida

Hikikomorti su mladi Japanci koji se povlače u potpunu izolaciju iz svakodnevnog života, zatvaraju se u sobe na nekoliko mjeseci, ili čak godina, i odbijaju bilo kakvu komunikaciju. To je prava socijalna patologija i pitanje je dokle će se i kojom brzinom širiti. Bilježe se isti slučajevi i u Koreji, Hongkongu, Tajvanu i u europskim metropolama. Službenih statističkih podataka nema, zato što porodica i društvo nastoje marginalizirati problem, ali se pretpostavlja da je ta patologija u porastu i da zahvaća oko milijun mladih, odnosno, svakog desetog Japanca mlađeg od 30 godina. U Tokiju je situacija teža. Tamo se svaka sedma mlada osoba zatvara u svoju sobu i nastoji zatrti svaki trag svog postojanja. Tko je tipični hikikomori? To je dječak (uglavnom najstariji sin u porodici) starosti između 12 – 30 godina, koji se iznenada povlači iz društvenog života, prekida školovanje, pa i veze s rodbinom i prijateljima, danju uglavnom spava, noću je na internetu, gleda televiziju, igra video-igre, čita stripove, članovima obitelji zabranjuje ulazak u «svoj teritorij». Majka mu ostavlja tri obroka dnevno ispred vrata, a otac ga ne viđa godinama iako živi u istoj kući. Poslije nekoliko mjeseci ili godina hikikomori shvaća da je izgubio sposobnost komuniciranja, rada, učenja…, jer je prošlo nekoliko godina u kojima se nije obrazovao niti radio. Počinje se ponašati uplašeno, nestabilno, nekad i nasilno. Većina prihvaća zatvorenu situaciju i ne želi je promijeniti.

Društvo stvara gubitnike

Hikikomori su asocijalne osobe koje nisu sklone nasilju. Oni se jednostavno najbolje i najugodnije osjećaju kada su u svojoj sobi. Riječ «hikikomori» znači «skrivati se u svojoj ljušturi». Tako se oni osjećaju najbolje, najsigurnije, najzaštićenije, lišeni su neželjenih utjecaja okoline, koja nije baš uvijek obzirna prema njima. Taj fenomen svojevrsna je «kolateralna šteta» uzrokovana nevjerojatnim ekonomskim i tehnološkim rastom u drugoj polovici prošlog i početkom ovog stoljeća, ali i razočaranjem zbog raznih kriza modernog doba, ogromnim pritiskom i očekivanjima s kojima se mladi suočavaju, općim trendom otuđenja, jer mladi jednostavno osjećaju nemogućnost da ispune očekivanja koja su im nametnuta, bježeći od svoje uloge u društvu i izolirajući se od njega. Ima i povratnika koji nakon nekoliko godina izolacije izlaze iz sobe među ljude, boje se susreta s njima, da će netko saznati da su bili bolesni. Često traže: «Neka mi netko kaže zašto sam izgubio pet godina života!» Suvremeno društvo očigledno stvara ne samo dobitnike, već i mnogo gubitnika.

Dr. Petar Radaković