Glasserova teorija izbora
 
SVIJET KVALITETE, ŠEFOVANJE I OPSTRUKCIJA
 
William Glasser, američki psihijatar, godine 1967. utemeljio je Institut za realitetnu terapiju, sa svrhom poučavanja savjetnika i rukovoditelja. Razvio je “teoriju izbora”, koja je primjenjiva na “kvalitetno vođenje na svim područjima u kojima su ljudi vođeni”.
 
 
Glasserove se zamisli provode u mnogim organizacijama u Sjedinjenim Američkim Državama. Usmjerio se na četiri glavna odnosa koja treba poboljšavati. To su odnosi: suprug – supruga, roditelj – dijete, učitelj – učenik, rukovoditelj – radnik.
 
 
Teže nego ikada
 

Teorija izbora objašnjava da, zbog svih praktičnih svrha, mi biramo sve što činimo, uključujući i patnju koju osjećamo. Drugi nas ljudi ne mogu učiniti jadnima, niti nas mogu učiniti sretnima. Teorija izbora pokušava dati odgovor na pitanje: kako slobodno živjeti svoj život, onako kako želim, a ujedno se dobro slagati s ljudima koje trebam?
U posljednjih je stotinu godina došlo do značajnog tehničkog napretka: od izuma zrakoplova čovječanstvo je došlo do letova u svemir; komunikacija je prošla put od izuma telefona s ručkicom do interneta. No, tako nije s ljudskim odnosima. Osim nekog napretka u području građanskih prava i nekih najnovijih poboljšanja odnosa rukovoditelj – radnik, ne odnosimo se ništa bolje jedni prema drugima nego prije. Jesu li obitelji danas u imalo boljoj situaciji nego što su bile godinama prije? Jeste li čuli da je učitelj rekao kako su stvari u školi bolje sada nego kada je on počeo poučavati? Zapravo, više čujemo suprotno - da je učenike teže poučavati nego ikada prije.

U suvremenom svijetu mnogo je nesretnih koji su istodobno bogati, marljivi i moćni. Primjećujemo kako je visok postotak razvoda brakova među uspješnim, visokoobrazovanim ljudima, uspješnim profesionalcima i poslovnim ljudima. Neuspjesi djece i nemogućnost roditelja da se s njima uspješno nose možda su naglašeniji među siromašnima i bespomoćnima, ali svakako nisu isključiva značajka samo te skupine.

U svojoj knjizi “Teorija izbora” (kod nas u izdanju Alinea, Zagreb) Glasser piše: “Gledajući s motrišta četrdesetogodišnje psihijatrijske prakse, postalo mi je jasno da svi nesretni ljudi imaju isti problem: oni su nesposobni slagati se s ljudima s kojima se žele slagati. Dosad sam obavio mnogo uspješnih savjetovanja, ali neprekidno čujem svog mentora dr. G. L. Harringtona, najvještijeg psihijatra kojega sam ikad upoznao, kako kaže: “Kad bi svi profesionalci u našem području iznenada nestali, svijet bi jedva zamijetio njihov nestanak.” On, doduše, nije omalovažavao ono što činimo, ali je govorio da “ako je cilj psihoterapeuta smanjiti patnju raširenu po svijetu i pomoći ljudskim bićima da se dobro slažu jedni s drugima, tada njihovi napori jedva da su ostavili nekakvog traga.”
 
 
Vlasništvo nad drugom osobom
 
Većina ljudi vjeruje da bi trebali posjedovati svoje muževe, žene, djecu, učenike, zaposlenike - u stilu: “Ja imam pravo kontrolirati svoju ženu ili djecu jer oni pripadaju meni.” Dokle god vjerujemo da posjedujemo ljude, nećemo oklijevati prisiljavati ih da rade ono što mi želimo. S našim se prijateljima osjećamo drugačije: prihvaćamo da ih ne posjedujemo. “Skrbiti se, ali se nikada ne ponašati vlasnički!” - mogla bi biti prava definicija prijateljstva.
Zbog čega ne živimo i ne pustimo druge da žive? Zbog čega neprekidno pokušavamo utjecati na druge ljude da čine ono što ne žele, iako nam to rijetko kad uspijeva?
U gradu New Yorku danas živi pola milijuna ovisnika o heroinu i kokainu. Gotovo svi ti nesretni ljudi napustili su dobre odnose u zamjenu za ugodu izvan ljudskih odnosa. Oni lako pronalaze brzo, intenzivno zadovoljstvo u drogama jer ono ne zahtijeva ništa više od unošenja droge u njihov krvotok. Osim zbog nabave droge, drugi im ljudi nisu potrebni.
Da bismo postigli i zadržali bliske odnose koji nam trebaju, prema Glasseru, moramo prestati: prisiljavati, natjeravati, kažnjavati, potkupljivati, manipulirati, šefovati, kritizirati, okrivljavati, žaliti se, prigovarati, gnjaviti, uspoređivati, procjenjivati. Umjesto tih destruktivnih ponašanja, moramo početi: skrbiti, slušati, podržavati, pregovarati, ohrabrivati, voljeti, prijateljevati, vjerovati, prihvaćati, odobravati i poštovati. Te riječi određuju razliku između psihologije izvanjske kontrole i teorije izbora.
Svaka slika vlasništva nad drugom osobom znači propast za taj odnos. Ona nas gotovo uvijek dovodi do razočaranja, ljutnje i sukoba. Slike posjedovanja mogu dovesti do ubojstva; u zatvorima su tisuće i tisuće muškaraca i nešto žena koji su ubili svoje partnere kada oni nisu željeli biti njihovo vlasništvo.
 
 
Svijet kvalitete
 
Za razliku od osnovnih potreba, koje su otprilike jednake u svih ljudi, “slike” u našem posebnom svijetu veoma su specifične i potpuno osobne. Ne postoje dva čovjeka koja bi imala jednake “slike”, jer nitko od nas ne živi isti život. Taj svijet Glasser naziva “svijetom kvalitete” jer sadrži naše najbolje ili najkvalitetnije slike ili percepcije ljudi, predmeta i situacija za koje smo naučili da se uz njih osobito ugodno osjećamo u realnom svijetu. S godinama se taj poseban svijet širi i naposljetku u glavi imamo zbirku prelijepih i ugodnih slika ili percepcija. Kad bismo mogli živjeti u stvarnom svijetu koji bi bio jednak raju u našem sjećanju, život bi bio prelijep.

Npr. ako je okrivljeni, iz bilo kojeg od mnogih razloga, u svijetu kvalitete porotnika, oni mogu dokazima obratiti malo pažnje i osloboditi ga. Ako on pak nije osoba koju bi itko od porotnika stavio u svoj svijet kvalitete, vjerojatno će biti proglašen krivim i uz slabe dokaze krivnje.

U svom svijetu kvalitete možete zadržati sliku svoje žene, ili muža, iako se ona već dugo ne podudara s onim što se događa u stvarnom svijetu. Tako npr. autor ovog kratkog članka može posvjedočiti ovo: svoju ženu vidim još uvijek kao dvadesetogodišnju ljepoticu pocrnjelu od sunca, duge crne kose i uskog struka, skladnih bokova i grudi, oboren s nogu - kao kad sam je takvu prvi put ugledao na jednoj terasi u Dragozetićima. Ona sada ima pedeset godina i odavno tako ne izgleda, ali ja zbog postojanja “svijeta kvalitete” u kojem sam je takvu zadržao, kad god je pogledam, vidim još uvijek tu prekrasnu djevojku.

No, mnogi ljudi ne uspijevaju pronaći nikoga kome bi mogli vjerovati i uživati u njegovom društvu. Možda su ih drugi ljudi odbijali ili zlostavljali, pa su počeli napuštati zamisli o sreći i dobrim osjećajima u odnosima. Često otkriju da je zadovoljstvo moguće pronaći i na druge načine, izvan odnosa. Da bi se osjećali dobro, u svoje svjetove kvalitete, umjesto ljudi, počinju smještati slike zadovoljstva bez ljudi – slike nasilja, droge i seksa bez ljubavi. Tako se nastavljaju udaljavati od ljudi i sreće, povećavajući vlastiti problem. Što su usamljeniji, manje su u stanju prihvatiti da oni odbijaju ljude, pa sve više vjeruju da ljudi odbijaju njih. Mnogi od njih okrivljuju vladu ili ljude koji se od njih razlikuju.

Mnogi ljudi oklijevaju podijeliti s drugima, čak i bliskim osobama, ono što se nalazi u njihovom svijetu kvalitete, plašeći se da drugi neće podržati ono što oni žele – da će drugi ismijati i kritizirati ono što im je važno. Znaju da bi se, ako to učine, osjetili povrijeđenima, ili ljutitima, ili jedno i drugo. Primjerice, neki čovjek želi napisati roman, ali se plaši to reći svojoj ženi. Plaši se da bi mogao čuti: “Ha, baš smiješno! Ti ćeš napisati roman?” Zbog mogućnosti takvog sasijecanja, on joj ne govori ništa. Tako neće biti povrijeđen. No, kako to ne može s njom podijeliti, možda će zbog toga na nju postati kivan. A, zapravo, ona nije rekla ništa. Sve je to u njegovoj glavi. Da joj je kazao, možda bi ga podržala. Njegov je strah ono što ga je dovelo do te neugode. Pa ipak, u vrlo mnogo brakova često nailazimo na strah i zlovolju. Nastaju ranim kritiziranjem onoga što netko ima u svom svijetu kvalitete.

A što reći o roditeljima i djeci? Glasser je napisao: “Da sam prije negoli sam rođen znao sve ono što sam naučio i iskusio od djetinjstva i da sam imao mogućnost odabrati svoje roditelje, ne bih nimalo oklijevao odabrati svog oca. Čini mi se da nijedan sin nije imao boljeg oca, njemu dugujem mnogo dobroga u svom životu zahvaljujući načinu na koji se odnosio prema meni kroz više od pedeset godina, koliko smo skupa živjeli. Iako ga više nema, njegova slika je još jako prisutna u mom svijetu kvalitete, a osjećam da je i moja bila u njegovom. Kad pogledam unatrag, na naš dugi odnos, vidim da je povjerenje bilo ono što sam imao sa svojim ocem. Nikada mi nije palo na pamet da je mislio išta drukčije od onoga što je rekao. Od oca sam dobio na dar osobnu slobodu, ljubav bez kontrole.”

Adolescencija... Ne možete ih fizički kontrolirati, kao kad su bili mali. Možete ih pokušati prisiliti, ali je to teško provedivo i povezano s rizikom slabljenja vašeg mjesta u njihovom svijetu kvalitete. Sada je više nego ikada potrebno da budete snažno prisutni u njihovom svijetu kvalitete. U vrijeme kada ih nemate mogućnosti ni na što prisiljavati, kao što je vrijeme prije ili nakon škole, mogu upasti u brojne teškoće. Sviđalo se to vama ili ne, vi nemate nikakvu kontrolu nad onim što vaša djeca odabiru činiti kad su sama. Droga, seks, alkohol i kriminal – sve im je to dostupno, a jedina stvar koja ih može zadržati od svih destruktivnih ponašanja jest vaša slika u središtu njihova svijeta kvalitete.

Obitelj se udružuje zajedno kao podržavajuća sredina, kako bi jedni drugima pomogli, ma što se pojavilo kao problem. Članovi obitelji izvanjske kontrole pokazuju tendenciju međusobnog okrivljavanja kad se pojavi neki problem. Povjerenje pak održava krug jakim.
 
 
Šefovanje i opstrukcija
 
Vjerovanje u izvanjsku kontrolu i njezina primjena povređuju svakoga: i kontrolore i kontrolirane. Zakon psihologije izvanjske kontrole koju šefovski svijet primjenjuje glasi: kazni ljude koji čine krivo, tako da učine ono što ja kažem da je dobro; onda ih nagradi, tako da nastave činiti ono što ja želim da čine.

Jedna od najzagonetnijih iznimki raširene psihologije izvanjske kontrole jest ta da ju rijetko primjenjujemo s našim najboljim prijateljima, s ljudima koji su mnoge godine ostali uz nas, u dobru i u zlu. S njima, mada je samo nekolicina nas toga svjesna, primjenjujemo teoriju izbora.

A na poslu? Točno određena šteta koju šefovsko upravljanje čini jest ta da sprječava svakoga kome se šefuje, što znači sve rukovoditelje i većinu radnika, da ljude iznad sebe stavlja u svoj svijet kvalitete. Šef se dugo i snažno bori za svoje pravo na šefovanje bez uplitanja drugih. Međutim, što on ili ona više šefuje, to je niža kvaliteta rada. Većina radnika tada radi tek onoliko koliko je potrebno da bi se posao obavio. Štoviše, u okruženju u kojem je prisutno šefovsko upravljanje, radnike koji rade više nego li je potrebno često izopćuju njihove kolege.

Tako, u jednoj riječkoj srednjoj školi, koja je nekoć bila poznata po šefovskom upravljanju, pravi mi je problem bio odlazak u razred “na zvono”. Ja, naime, ne volim gubiti vrijeme u zbornici i najradije dočekam početak novog sata u učionici. Kolege bi pak opstruirale rad kada ne bi bilo zle šefice, i namjerno su dugo zabušavali i ispod oka gledali moju čudnu marljivost.

Bilo da je riječ o samoj tvrtki ili o načinu na koji se postupa s poslovnim partnerima, uključujući, nažalost, i klijente (ili učenike), opstrukcija je velik, neopisiv trošak. Što se više radnicima upravlja šefovanjem, pa čak i kad im se ne šefuje, ali su navikli na šefovanje, oni tim više uživaju u korištenju ono malo moći što im je ostalo za – opstruiranje. Igrati na sigurno i uživati dok tvrtka posrće (“a zla se šefica znoji”) – cilj je opstrukcije.
 
 
Prevencija
 
Kad se među ljudima pojavi bilo koji problem, primjerice, kada brakovi počinju propadati, parovi rijetko kada ponovno ostvare zajedništvo. Ma kako vješt bio savjetovatelj, često je nemoguće spasiti brak ili neuspješnog učenika. Odgovor leži u preveniranju tih neuspjeha, a ne u pronalaženju boljih načina “popravljanja” neuspješnih ljudi.
Teorija izbora mnogo je djelotvornija u sprečavanju problema nego u njihovu rješavanju. Ako iskreno sagledate svoj život ili živote ljudi koje znate, a koji imaju dugotrajne probleme odnosa, vidjet ćete da je malo ljudi u stanju naći dobra rješenja za bilo koji od poremećenih odnosa. Odnose treba pravilno izgraditi, jer je preteško popravljati ih.
 
 
Zaključni savjeti
 
• Najsretniji su oni koji ne pokušavaju kontrolirati nikoga osim sebe. Nadalje, najnesretniji su oni ljudi koji uvijek pokušavaju kontrolirati druge.
• Jedino ponašanje koje možemo kontrolirati jest naše vlastito.
• Kad prestanemo kontrolirati, dobivamo kontrolu.
• Kvaliteta odnosa jedina je kontrola nad drugom osobom.
• Kad imamo poštovanje, povjerenje i ljubav drugih, osjećamo se moćno; nije potrebno, a niti želimo da nas se netko plaši.
 
 
Mr. sc. Dario Miletić, prof.