Mladi i samoubojstvo

BITI ILI NE BITI

"Samoubojstvo je trajno rješenje privremenog problema." Nepoznati autor grafita

Samoubojstvo je, prema nekim autorima, jedini destruktivni čin u kojem su i počinitelj i žrtva ista osoba. Samoubojstva postoje od kada je civilizacije, a ljudi im pribjegavaju kako bi prekinuli duševnu i/ili tjelesnu patnju, životna razočaranja, neuspjehe, usamljenost, beznađe, gubitak svake nade te osjećaj bespomoćnosti i bezizlaznosti.

Što kažu brojevi

Posljednjih desetljeća u svijetu raste broj samoubojstava, a osobito se povećava broj mladih osoba koje izvršavaju samoubojstvo. Najviše su ugrožene dvije skupine mladih: djeca u pubertetu i adolescenti. Djeca u pubertetu nemaju pravu predodžbu o smrti kao o prestanku života, a do ideje o samoubojstvu može ih dovesti znatiželja i/ili nedostatak straha od smrti. Adolescenti su osjetljiva skupina zbog mnogih promjena koje im se događaju, a s kojima se ponekad teško nose (kriza identiteta, razvoj individualnosti, spolno sazrijevanje). U svijetu svaka dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Djevojčice češće pokušavaju samoubojstvo, a dječaci su radikalniji i češće u tome uspijevaju. Novija su istraživanja pokazala da na 23 pokušaja samoubojstva dolazi jedno izvršeno samoubojstvo. Približno 10% onih koji su pokušali samoubojstvo uspijeva u nekom drugom pokušaju. U Hrvatskoj je u razdoblju od 1992. do 2006. godine samoubojstvo počinilo 850 osoba mlađih od 18 godina, a čak ih je 169 bilo u dobi 10-14 godina. Samoubojstvo mlade osobe predstavlja događaj prema kojemu nitko ne može biti ravnodušan. Ništa ne može opisati bol koju proživljava roditelj koji sahranjuje vlastito dijete koje je sebi oduzelo život. Međutim, nakon suočavanja s tim nemilim i traumatičnim događajem, i roditelji i okolina (prijatelji, škola, rodbina, susjedi, šira zajednica itd.) počinju postavljati pitanja o mogućem motivu, djetetovim problemima, promjenama ponašanja, eventualnim simptomima, kao i o mogućnostima sprječavanja. Zato je važno o nekim općepoznatim činjenicama povezanim sa samoubojstvom educirati ne samo odrasle (roditelje, profesore, stručne osobe itd.), već i mlade.

Znaci su oko nas

Najčešći uzrok samoubojstava u mlađoj dobi jest depresija. Rizik pokušaja samoubojstva 12 puta je veći kod depresivne djece. Uzroci još mogu biti neke psihičke bolesti (npr. shizofrenija), mentalni poremećaji, emocionalna nezrelost itd. Neki autori kao najčešći uzrok samoubojstava ističu krizu uzrokovanu normalnim tijekom života (preseljenje u drugo mjesto ili školu, vjenčanje, rađanje) ili uzrokovanu traumatskim događajem (teška bolest, invaliditet, gubitak bliske/voljene osobe itd.). Uzrok samoubojstva nije isto što i povod. Najčešći su povodi samoubojstva koje spominje literatura: - problemi u školi (izrazit školski neuspjeh, sukobi s profesorima), - izolacija ili zlostavljanje od strane vršnjaka/društva, - ljubavni problemi (prekid ljubavne veze, bolesna ljubomora), - problemi unutar obitelji (fizičko i psihičko zlostavljanje unutar obitelji, rastava braka roditelja, ovisnost o alkoholu ili drogama), - neželjena trudnoća. Osim povoda i uzroka samoubojstva, postoje i rizični čimbenici koje je važno prepoznati kako bismo mogli pravovremeno djelovati, a to su: - promjene u apetitu, nesanica i/ili problemi sa spavanjem, - nagli gubitak interesa za aktivnosti koje je dijete dotad rado obavljalo, - razgovori o smrti s vršnjacima, - povlačenje od društva/prijatelja, - prijetnje samoubojstvom ili izjave o mogućem samoubojstvu, - velike i/ili nagle promjene ponašanja i raspoloženja (npr. zle slutnje, pesimizam, zaokupljenost smrću i umiranjem, poklanjanje stvari koje su drage i za koje je dijete vezano; mirna djeca postaju prkosna i svadljiva, živahna se povlače u sebe itd.), - izbjegavanje odlaženja u školu ili izvršavanja bilo kakvih obveza, - pokazivanje niske razine samopoštovanja, - prethodno smještanje u bolnicu zbog psihičkih bolesti, - uzimanje alkohola i opijanje, - uzimanje droga, - prethodni pokušaji samoubojstva, - postojanje članova obitelji koji su počinili/pokušali samoubojstvo.

Da se ne dogodi

Prevencija je samoubojstva aktivnost sprečavanja čina samoubojstva i dijelimo je na: 1. primarnu prevenciju, koja obuhvaća: - aktivnosti roditelja i šire društvene zajednice kojima se educiraju roditelji i djeca te se mlade odgaja da budu pozitivni u razmišljanju i rješavanju problema, - otkrivanje kategorija osoba s povećanim rizikom; 2. sekundarnu prevenciju, koja obuhvaća: - intervencije u slučaju najave samoubojstva, - intervencije kod osoba koje su ugrožene i zaokupljene idejama o samoubojstvu; 3. tercijarnu prevenciju, koja obuhvaća: - intervencije nakon pokušaja samoubojstva, - otklanjanje mogućih uzroka i povoda samoubojstva, - pozorno praćenje osobe koja je pokušala samoubojstvo, - rad na sprečavanju recidiva.

Preporuke za roditelje

Roditelji, koji su najvažnije osobe u djetetovom životu, moraju znati da briga za dijete nikad ne prestaje te da su pubertet i adolescencija razdoblja u kojima su osobito potrebni djetetu. Bitno je imati vremena da se saslušaju razmišljanja i stavovi djeteta, makar se ne slagali s njima. Roditelji trebaju biti potpora i oslonac djetetu, dijeliti s djetetom i radost i tugu. Ako prepoznaju kakav problem u djeteta, a nisu ga u stanju riješiti, trebali bi potražiti stručnu pomoć (psiholog, psihijatar).

Preporuke za mlade

Naučite svladati negativne emocije i prepoznati znakove tjeskobe i/ili depresije. Budite svjesni da niste sami, da ni jedan problem nije nerješiv, da uvijek postoji izlaz i osoba kojoj se možete povjeriti. Ako vas roditelji ne razumiju ili nemaju vremena za vas, ako su vam prijatelji okrenuli leđa, znajte da postoje osobe koje će vas uvijek saslušati i pomoći vam. U slučaju tjeskobe, depresije i/ili razmišljanja o samoubojstvu, obratite se roditeljima ili nekoj odrasloj osobi u koju imate povjerenja ili jednostavno nazovite neki od navedenih brojeva telefona i porazgovarajte sa stručnom osobom koja će vam sigurno pomoći.

Važni brojevi telefona: Centar za krizna stanja i prevenciju suicida 01 24 21 603 01 23 88 888 (kućni 466) Hrabri telefon 0800 0800 Plavi telefon za djecu u krizi 0800 421 888

Ivana Bočina, dr. med.