Poremećaji ponašanja djece

LJUBAV I STROGOST IMAJU ISTI CILJ

Poremećaji ponašanja djece široko su područje, a mogu obuhvatiti i pojavu delinkventnog ponašanja djece (kada počine kazneno djelo). Koji su tome uzroci i koje su posljedice te na koji način društvo reagira na tu pojavnost?

Za početak, prvo bih se osvrnula na točnije određenje pojma «djeca». Često možemo čuti, od osoba sa životnim iskustvom, da smo svi djeca dok imamo roditelje i da smo mladi dok se tako i osjećamo. Ima istine u toj životnoj mudrosti, ali struka koja se bavi poremećajem ponašanja djece i mladih razlikuje te dvije dobne kategorije. Tako su kod nas djeca osobe razvojne dobi do 14. godine života, a mladi u razvojnoj dobi od 14-18 godina. To razgraničenje temeljeno je na mogućim posljedicama koje djeca i mladi mogu imati s obzirom na ponašanje koje pokazuju. Tako djeca do četrnaeste godine nisu kazneno odgovorna, a mladi za svoje postupke kazneno i prekršajno odgovaraju, odnosno snose određenu sankciju. Ovdje bih se ipak zadržala na najširoj definiciji pojma dijete. Naš Obiteljski zakon ne daje definiciju pojma djeteta, ali se koristimo definicijom Ujedinjenih naroda, prema kojoj je dijete svaka osoba mlađa od 18 godina, odnosno do punoljetnosti u zemljama gdje se punoljetnost stječe prije osamnaeste godine života.

Moje dijete je dobro

Sada bih napravila osvrt upravo na poremećaje ponašanja koji se zamjećuju kod djece, njihove oblike, kako ih prepoznati, gdje se manifestiraju, kako reagirati.... Dijete rođenjem u pravilu dobiva svoju obitelj i to je ona jezgra koja mu je dala život, ali i koja treba zadovoljavati njegove potrebe tijekom odrastanja. Velika je zadaća roditelja, kojoj u pravilu niti jedan roditelj nije poučen i djeluje po svojim navikama i obrascima koje je dobio kao dijete u svojoj obitelji i prenosi ih na svoju djecu. U pravilu, obitelj je prva sredina u kojoj dijete počinje proces socijalizacije, uči se odnosima s drugima, interakciji, stječe prva iskustva, uči se komunikaciji… Roditelji, kroz svoje odgojno djelovanje, razvijaju kod djece radne, kulturne, higijenske navike te utječu na usvajanje pozitivnih moralnih vrijednosti. Upravo će roditeljska upornost i dosljednost biti ključne za usvajanje navika kod djeteta. Prvi je iskorak iz obitelji djetetovo uključivanje u predškolske ustanove, kasnije osnovnu pa srednju školu i dalje… Tek tim njegovim iskorakom izvan obitelji roditelji će dobiti prve nepristrane ocjene ponašanja njihovog djeteta, odnosno bit će to povratne informacije o rezultatima roditeljskog truda uloženog u odgoj djeteta. Ako su te informacije pozitivne, kao npr.: da je dijete dobro odgojeno, da je spremno poslušati, da poznaje pravila lijepog ponašanja, ophođenja, da je samostalno i slično, roditelji će ih u pravilu dobro prihvatiti i doživljavati kao svoj uspjeh. Ako su te informacije negativne ili s određenim primjedbama, kao npr.: dijete odbija poslušati, vulgarno se izražava, ne zna se pristojno ophoditi prema odraslima, ali i prema vršnjacima, nije samostalno i slično, roditelji to neće biti spremni prihvatiti kao nepristrano viđenje. U većini slučajeva to dožive kao „napad“ na svoje roditeljske sposobnosti, kao uplitanje u njihovu obiteljsku autonomiju i njihov način odgoja. Spremni su zanemariti ili ne prihvatiti procjene stručnjaka, maksimalno zaštićivati svoje dijete, a time i sebe, ili prebacivati odgovornost na odgajatelje, učitelje ili vršnjake njihove djece, tvrdeći da oni ne poznaju njihovo dijete, da se njime nedovoljno bave, da je dijete isprovocirano, da kod kuće nema takvih problema i sl.

Roditelji zadnji saznaju

Takav obrambeni stav roditelji u pravilu zadržavaju toliko dugo dok se i sami kod kuće, u krugu obitelji ne počnu sretati s poremećajima ponašanja svoje djece. Do tada protekne dosta vremena, tako da se kod djece razviju i drugi poremećaji u ponašanju, koje pomalo počnu primjećivati i roditelji. To je vrijeme adolescencije, kada se djeca više okreću svojim vršnjacima, imaju potrebu za njihovim povlađivanjem, više vremena provode s prijateljima, a izvan obiteljskog okruženja, kada postaju samosvjesni, svoje probleme počinju rješavati u komunikaciji s vršnjacima; kada su spremni poslužiti se neistinama kako bi opravdali sebe pred roditeljima i pokušali ih uvjeriti da je istina upravo ono što oni govore. Smetnje ponašanja kod djece najčešće se prvo zamjećuju u procesu obrazovanja, i to kao nemir, nepažnja, ometanje nastave, zakašnjavanje u školu, bježanje s određenih školskih sati, sve do izostanaka po cijele dane, neuspjeha u školi, ponavljanja razreda, isključenja iz obrazovnog procesa kod srednjoškolaca. Sljedeće je područje gdje se uočavaju smetnje ponašanja obitelj te uže i šire socijalno okruženje u kojem se ono kreće. Možemo zamijetiti verbalnu i fizičku agresivnost prema vršnjacima, članovima obitelji (braći, sestrama), pa i roditeljima, spremnost na samoozljeđivanje, vandalsko ponašanje u kući (uništavanje svoje odjeće, uništavanje stvari po kući), odnošenje i prodaju stvari iz kuće. U tom okruženju posebno se može uočiti dnevna i noćna skitnja djece te bijeg od kuće. Posljednjih smo godina svjedoci da djeca sve više u ranijoj dobi pokazuju interes za eksperimentiranje s alkoholom i sredstvima ovisnosti, a posebno s kombiniranjem određenih sredstava ovisnosti i alkohola. Ta se eksperimentiranja sve više prenose sa srednjoškolaca na djecu u višim razredima osnovne škole, odnosno dobna granica se spušta. Uz navedeno, isprepliće se i pomicanje granice za prva seksualna iskustva. Ono što posebno zabrinjava jest to što roditelji najčešće zadnji saznaju za ta eksperimentiranja (bilo za alkohol, sredstva ovisnosti ili seksualna iskustva), što si mladi time ugrožavaju svoje zdravlje, a posebno što su spremni solidarno «pokriti» svoje poznanike.

Jesmo li zakasnili

Ovdje se svi trebamo zapitati što se događa s moralnim vrijednostima kojima učimo djecu. Jedan dio roditelja spremno će prebaciti odgovornost na društvo u cjelini, na (ne)moralne vrijednosti kojima su djeca svakodnevno izložena, na višegodišnje isticanje samo prava djece, a ne učenja paralelno s obvezama, sve do verbalizacije svoje nemoći da postavljaju zahtjeve svojoj djeci, da ih motiviraju na odgovoran odnos prema obvezama. Kroz praksu se može zamijetiti da što ranije otkrivanje smetnji ponašanja kod djece, uz adekvatan stručni rad s djecom, ali obvezno i njihovim roditeljima, vodi kvalitetnim promjenama ponašanja. Postoje različiti oblici pomoći koje obitelj može koristiti u rješavanju navedenih problema djece, počevši od savjetodavnog rada, uključivanja u savjetovalište do osiguravanja konkretne pomoći djetetu u svladavanju nastavnih sadržaja, što boljoj organizaciji slobodnog vremena djeteta. U preveniranju nastanka tih problema posebno bi trebalo raditi s mladim roditeljima, ali i onima koji tek planiraju roditeljstvo, kroz npr. školu za roditelje, gdje bi ih se moglo pripremiti na odgovorno roditeljstvo, na probleme koji mogu proizaći u interakciji djece s obitelji i socijalnom sredinom tijekom njihovog odrastanja. Želim za kraj poručiti roditeljima, ali i djeci, da niti jedan problem nije nastao odjednom, da je trebalo vrijeme za njegov razvoj. Jednako tako, da se problem riješi, treba uzeti vremena, ne očekivati nagle promjene, a posebno ne da će nam „netko drugi“ problem riješiti. U njegovom rješavanju trebamo prvenstveno sudjelovati upravo mi, roditelji, zajedno s našom djecom, uz savjetodavnu pomoć stručnjaka.

Helena Kristek, dipl.soc.radnik