Dijete s oštećenjem vida u razrednoj nastavi
 
JE LI PTICA NA VRHU STABLA
 
Period školovanja u uvjetima razredne nastave u Republici Hrvatskoj traje četiri godine, i to od prvog do četvrtog razreda. Razredna nastava kao pojam obično asocira na stjecanje znanja od jednog učitelja, što je dugi niz godina u potpunosti odgovaralo istini.
 
 
Tijekom studiranja, budući učitelji razredne nastave slušaju kolegij koji daje osnove znanja o populaciji djece s teškoćama u razvoju. Međutim, uvođenjem ranog učenja stranog jezika te pružanjem mogućnosti izbora stjecanja znanja iz vjeronauka i informatike, više ne govorimo o jednom učitelju razredne nastave za svaki razredni odjel, već o pravim malim razrednim vijećima. Time učenici s teškoćama u razvoju u dobi između sedam i deset godina prestaju biti sastavni dio posla isključivo učitelja razredne nastave, već je i pred ostalim učiteljima zadatak upoznavanja specifičnosti razvoja, učenja i ponašanja djece s teškoćama, a među njima i djece s oštećenjem vida. Učitelji predmetne nastave o toj temi redovno uče malo ili ništa te su u snalaženju prepušteni sami sebi.
 
 
Prilagoditi radne zadatke
 
U trenutku prvog susreta s osnovnom školom, većina djece u dobi je između šest i sedam godina i spremna za polazak u školu, kojem se vesele. Slijepo dijete također se veseli polasku u školu, dok njegove učitelje zanimaju odgovori na brojna pitanja, vrlo često praktične naravi. Jedno od njih jest i pitanje o tome što će dijete s oštećenjem vida raditi u pripremnom razdoblju, dok ostala djeca dobivaju informacije gotovo isključivo vizualnim putem te preslikavaju slova s ploče, crtaju, boje unutar zadane površine, daju kratke informacije o slikama koje vide na prvim stranicama udžbenika i slično. Odgovor na to pitanje ima dvostruko djelovanje na učitelja: koliko je jednostavan, toliko je i teško prihvatljiv budući da slijepa i slabovidna djeca u tom razdoblju trebaju raditi sve što rade i druga djeca. Prilagodbe radnih zadataka i metoda su, naravno, neophodne, ali slijepa i slabovidna djeca trebaju upoznati drvene bojice, kredu, ploču, pastele, flomastere, vodene boje i slično, isto kao i ostala djeca. Za takvu tvrdnju postoje dva jaka argumenta: prvi je razvojni, a drugi socijalizacijski.
Razvojni argument govori da dijete te dobi, koje je možda prvi put postalo dijelom grupe, naprosto želi raditi ono što rade i druga djeca, pri čemu mu je bitan proces, a ne rezultat rada. Ono je na intelektualnoj razini svjesno da se od druge djece razlikuje po tome što ono samo ne vidi, ali trenutno mu je važnija pripadnost grupi i ta razlika ga ne pogađa na osobnoj razini. Učitelji taj argument ponekad slušaju s nevjericom, ali ih sama djeca vrlo brzo razuvjere, primjerice, izjavom da i sama žele slikati vodenim bojama, sudjelovati u gledanju crtanog filma ili dobiti pečat s likom životinje kao nagradu za uspješno obavljen zadatak.
Socijalizacijski argument puno je jednostavniji, time i lakše prihvatljiv, a odnosi se na činjenicu da dijete živi u svijetu ljudi koji vide i korisno je da nauči što znače riječi i izrazi koje koriste učitelj i druga djeca. Valja naglasiti i to da se neki od tih izraza izravno odnose na sadržaje orijentacije i kretanja s kojima će se djeca kasnije susresti. To se odnosi na ravne crte, zakrivljene crte, sjecišta i križanja i slične izraze kojima se služimo u svakodnevnom govoru kada želimo, npr. opisati neki put, raskrižje i slično.
Neki se učitelji u početku boje svladavanja Brailleovog pisma, ali taj strah biva razbijen vrlo brzo budući da je to pismo uistinu lako naučiti i uvježbati.
 
 
Osim potrebe prilagođavanja radnog materijala taktilnom percipiranju, postoje još neki opći savjeti za pomoć djeci s oštećenjem vida:
 
1. Za vrijeme pisanja po školskoj ploči glasno govorite. Plan ploče imajte pripremljen na posebnom papiru i dajte ga slabovidnom učeniku da bi ga zalijepio u bilježnicu. Kada se dogovarate o veličini slova koja učeniku odgovara, pitajte «Koje ti se više sviđa?» umjesto «Vidiš li ovo?».
2. Eksperimentirajte s kredama u boji i drugim raspoloživim sredstvima - zelena školska ploča nije najbolje rješenje.
3. Suučenik koji nema teškoća s prepisivanjem sa školske ploče može prepisati sadržaj ploče u bilježnicu za slabovidne.
4. Sve što pokazujete cijelom razredu u frontalnom radu, treba biti u razini očiju slabovidnog učenika.
5. Naglasite učeniku važnost dobre organizacije u vođenju bilješki.
6. Osigurajte konkretni materijal za demonstraciju, da bi učenik znao o čemu govorite.
7. Upotrebljavajte papir koji ne stvara odsjaj, a ima jače otisnute crte.
8. Ako možete, osigurajte lokalnu rasvjetu na radnom stolu slabovidnog učenika te ga podučite upotrebi povećala.
9. Slabovidnim učenicima lakše je koristiti tipkovnicu nego ručno pisanje pa im treba omogućiti podučavanje na radu pomoću osobnog računala što je ranije moguće. (Napomena: osoba koja podučava učenika osnovama informatike mora biti upoznata sa stanjem vida slabovidnog učenika. Također, upotreba osobnog računala NE SMIJE isključivati podučavanje učenika ručnom pisanju. Nerazvijenost grafomotorike i fine motorike može biti vrlo štetna za opći razvoj svakog djeteta, a pogotovo onog koje ima teškoće u razvoju.)
10. Slabovidni učenik treba sudjelovati u svim aktivnostima u kojima sudjeluju i druga djeca, osim u slučaju postojanja medicinskih kontraindikacija.
11. Slabovidnom učeniku potrebno je više vremena za pisanje pismenih provjera (približno 50% više vremena u odnosu na ostale učenike). Brzinski testovi ne smiju se primjenjivati.
 
 
Testiranje istinitosti
 
Tijekom daljeg školovanja djeteta s oštećenjem vida, te opće napomene za prilagodbu nastavnog procesa učeniku ostaju iste, ponekad i do kraja školovanja učenika, ali dijete se razvija i u tom smislu mijenja. Stoga pristup djetetu treba postati drukčiji.
Treći i četvrti razred, odnosno dob između devete i desete godine, važna je prekretnica u razvoju svakog djeteta, pa tako i djeteta s oštećenjem vida. Karakteristika ponašanja djece te dobi jest stalno provjeravanje do tada neupitnog autoriteta učitelja, buđenje svijesti o tome da svijet koji ih okružuje, osim lijepih stvari, krije u sebi i brojne opasnosti pa se javljaju strahovi kojih do tada nije bilo i slično. Dijete s oštećenjem vida doživljava tu prekretnicu teže nego ostala djeca. Naime, u toj dobi dijete na emocionalnoj razini počinje shvaćati da se po drukčijem vidu ili po nedostatku vida razlikuje od ostale djece u razrednom odjelu. Dok je ranije to shvaćalo isključivo na intelektualnoj razini, sada se susreće s nečim što ga puno više osobno pogađa. To može pokazati na više načina. Jedan od njih je da dijete izravno pita ostale da li im zdrav vid daje informaciju o tome da se npr. na vrhu stabla nalazi ptica. Takva reakcija odmah daje uvid u to što muči dijete s oštećenjem vida u tom razdoblju, dok su ostale moguće reakcije manje jasne. Djeca ponekad na minimalnu frustraciju reagiraju plačem, tvrdnjom da su bespomoćna, iako nisu, dok djeca koja imaju koristan ostatak vida tvrde da sasvim dobro vide i da svi koji tvrde suprotno naprosto griješe.
Budući da je karakteristika ponašanja djece te dobi testiranje istinitosti onoga što učitelji, roditelji i ostali odrasli tvrde, kao i dosljednosti njihova ponašanja, to u nastavi znači sljedeće: dijete se više ne zadovoljava time da naprosto radi ono što rade druga djeca, bez obzira na rezultat. Više nas ne spašava načelo «bolje išta nego ništa», po kojem se iz praktičnih razloga vrlo često ponašamo, već djetetu moramo ponuditi ono što najviše moguće odgovara istini (slike zemljovida itd.). Nikako ne dolaze u obzir samo opisi slika iz udžbenika, već sve slike treba prilagoditi taktilnom percipiranju što, s obzirom na nedostatak takvih sadržaja na tržištu, podrazumijeva velik posao za učitelja.
To razdoblje školovanja djeteta smatram prekretnicom u odnosu sa svakim djetetom, a tim više s djetetom s oštećenjem vida. Ako nekoga «uhvati u laži» ili ga uvjeri da uistinu dobro vidi, odnos s djetetom je izgubljen.
Sve nabrojeno, kako u smislu adaptacije radnih materijala, tako i u smislu razumijevanja razvojnih karakteristika djeteta s oštećenjem vida, stavlja pred njegove učitelje velik zadatak i podrazumijeva ogromnu količinu posla. Zato nikome ne treba zamjerati ako sam sebi u nekom trenutku postavi pitanje isplati li se sve to raditi. Odgovor treba potražiti (i naći) u staroj izreci da se snaga svakog lanca mjeri prema tome koliko je jaka njegova najslabija karika. Znamo li da svojim djelovanjem možemo ojačati i tu kariku, pitanje o isplativosti suvišno je.
 
 
Javorka Milković, prof. defektolog