Prvi je korak stvaranje atmosfere u kojoj se djelotvorno rješava sukob. Važna je i pojedinačna osobna priprema, vrijeme, mjesto te početne rečenice prvog zajedničkog susreta sukobljenih strana.


Drugi je korak pojasniti načine opažanja.
Oni snažno djeluju na oblikovanje stavova i većine ponašanja ljudi pa zbog toga imaju vrlo važnu ulogu u procesu stvaranja i djelovanja u sukobu. Suradnja u sukobu usmjerava se na razjašnjavanje tri područja opažanja: način opažanja sukoba, sebe i suradnika u sukobu.

Treći je korak usmjeriti se na individualne i zajedničke potrebe.
Nužno je uočiti razliku između potreba i želja jer je to važan dio djelotvornog rješavanja sukoba, a u odnosima bi opažanje osobnih potreba trebalo ustupiti mjesto razmatranju o potrebama odnosa. Postoje četiri grupe potreba koje se pojavljuju u svakom odnosu – osobne potrebe, suradnikove potrebe, potrebe odnosa i najvažnije područje zajedničkih potreba. Stoga je nužno energiju za rješavanje sukoba usmjeriti na njih. Tada je proces rješavanja djelotvoran, a odnos poboljšan.

Četvrti je korak izgrađivanje zajedničke moći.
Moć se sastoji od stavova, poimanja, vjerovanja i ponašanja koja ljudima i grupama daju mogućnost činjenja ili djelotvornog izražavanja.
Negativna moć pokušava obesnažiti drugu stranu nastojeći da se poveća vlastita nadmoć. Ona je usmjerena na poseban pokušaj postizanja nadmoćnosti nad drugom stranom i zanemaruje ili umanjuje negativne učinke tih posebnih pokušaja koje oni imaju na cijeli odnos. Najrazorniji oblik negativne moći jest naizmjenična moć, a to je kada moja moć djelomično ovisi o tome koliko moći imaš ti. Ona podrazumijeva da, kada je jedna osoba gore, druga je dolje. Ako osoba koja je dolje želi ići gore, drugu osobu treba nekako navesti da ide dolje.
Pozitivna moć želi promicati konstruktivne sposobnosti svih strana uključenih u sukob. Koristeći je, ljudi čine da njihov suradnik u odnosu ili sukobu postane također pozitivno snažan. Najkvalitetnije je korištenje zajedničke pozitivne moći. Ona počinje od atmosfere suradništva, od jasnih poimanja sebe, suradnika, sukoba, odnosa, od prepoznavanja pojedinačnih i zajedničkih potreba i od pojedinačne pozitivne moći svakog od suradnika.

Peti korak jest gledati u budućnost, zatim učiti iz prošlosti.
Prošlost utječe na našu sadašnju situaciju, odgovorni smo za to da li nam prošlost pomaže ili odmaže u rješavanju sukoba. Jednom kad započnemo raščišćavati s prošlošću, važno je to učiniti uspješno i djelotvorno.
Vještine potrebne za tu aktivnost možemo poredati u dva koraka: razumjeti udio koji prošlost igra u određenom sukobu i učiti iz prošlosti.

1. Razumjeti uloge prošlosti znači vratiti se u prisjećanju odnosa sve do točke prije no što se sukob dogodio. Koje su pozitivne stvari dale vašem odnosu snagu i značenje? Koje su specifične radnje ili događaji igrali ulogu u kreiranju sadašnjeg sukoba? Uzmite samo jednu od tih specifičnih radnji ili događaja i analizirajte kako svatko od vas doživljava ono što se dogodilo i zašto se dogodilo. Kako doživljavate svoje ponašanje i razloge za takvo ponašanje i kako vaš suradnik doživljava svoje ponašanje i razloge za takvo ponašanje? Pitajte sebe i suradnika u sukobu što svaki od vas treba učiniti vezano uz prošli događaj da biste se pomaknuli naprijed i okrenuli onome što možete učiniti sada i u budućnosti da biste unaprijedili svoj odnos.

2. Kako učiti iz prošlosti:
Pri učenju iz prošlosti koriste se tri vještine:
- Prva je vještina u postavljanju pitanja sebi o tome jeste li koristili neke od vještina suradnje u sukobu i pitajte: „Da smo koristili tu vještinu, koji bi drukčiji ili bolji koraci bili napravljeni?“ Na primjer, možete pronaći da pojašnjenje opažanja stvarno nije napravljeno u ključnoj točki i da kriva opažanja utječu na ponašanje i pomažu izazivanju sukoba. Ili možda vi i vaš suradnik nikada niste utvrdili bilo koju zajedničku potrebu, ili niste shvatili da ste koristili negativnu moć jedan protiv drugoga kada ste mogli razviti svoju zajedničku pozitivnu moć.
- Druga je vještina u podsjećanju na vrijeme i događaje iz prošlosti, kada ste vi i vaš suradnik uživali u dobrom odnosu. Podsjećajući jedno drugo na te pozitivne prošle događaje, ponekad otkrivamo da možemo imati puno konstruktivniji razgovor o prošlosti.

- Treća je vještina da, usred sadašnjeg problematičnog sukoba, podsjetite jedno drugo na određene prošle sukobe, kada ste bili spremni odustajati od njih ili razriješiti ih dovoljno dobro da održite odnos živim i dobrim.
Sadašnjost i budućnost nerazdvojivo su povezane. Zato je važno truditi se najbolje što možemo da odluke i dogovori u rješavanju sukoba, a koje činimo u sadašnjosti, budu mudri i dovoljno čvrsti da izdrže sve izazove budućnosti. Opraštanje nekadašnjeg ponašanja nužno je za jak temelj, ali ne znači i odobravanje starih negativnih ponašanja, već prije znači potvrditi činjenicu da ponekad ne činimo najbolje što možemo i da svi još rastemo i napredujemo. Opraštanjem šaljemo poruku strani u sukobu da nije definirana i procjenjivana samo na temelju nekog starog negativnog ponašanja; opraštanje poseže za pozitivnom moći suradnika u sukobu da uči iz prošlosti i da napravi pozitivne doprinose unatoč nekadašnjem ponašanju koje je dovelo do sukoba i poticalo njegovo održavanje. Ono pomaže stvaranju atmosfere koja ohrabruje oba sudionika u sukobu da se maknu od prošlosti i da se usmjere na sadašnjost- budućnost. Isto tako, ono povećava pozitivnu moć osobe koja oprašta.

Rješavanje sukoba proces je suradničkog odnosa koji uključuje prošlost, sadašnjost i budućnost te uporabu zajedničke pozitivne moći da bi se postigao korak naprijed u sadašnjosti i budućnosti.

Šesti korak – Stvaranje opcija
Stvaranje opcije upotrebljava sve do sada spomenute vještine suradnje u sukobu i omogućuje izbore oko kojih se mogu učiniti koraci u rješavanju sukoba i poboljšanju odnosa.
Ključna opcija:
- zadovoljava jednu ili više osobnih potreba koje nisu nespojive s individualnim potrebama druge strane,
- zahtijeva provođenje zajedničke pozitivne moći,
- ima snagu unaprijediti buduće okvire odnosa i sama je izvediva, ili sama sadrži jednu ili više izvedivih opcija,
- može konačno biti prihvaćena ili, što je čak i bolje, s puno oduševljenja podržana od svih strana.

Sedmi korak – „Razviti izvedivo“
Proces rješavanja sukoba gradi se stepenicu po stepenicu. Stepenice duž staze rješavanja sukoba ono su što autor Dudley Weeks naziva „IZVEDIVO“. To su posebne radnje koje daju šansu uspjehu, zadovoljavajući neke individualne i zajedničke potrebe, i ovise o pozitivnoj, najčešće podijeljenoj moći da bi bile izvedive. „Izvedivo“ je radnja koja uključuje sljedeće:
1. Ima veliku vjerojatnost da bude ispunjena.
2. Ne favorizira jednu na račun druge strane sukoba.
3. Često zahtijeva sudjelovanje svih strana uključenih u sukob radi uspješne provedbe.
4. Ide ususret jednoj ili više zajedničkih potreba.
5. Ide ususret jednoj ili više osobnih potreba koje nisu nespojive s osobnim potrebama druge strane.
6. Koristi pozitivnu moć suradnika u sukobu, idealno uključujući pozitivnu moć, u kojoj partneri trebaju jedan drugog da bi proces uspio.
7. Pomaže izgradnji uzajamnog povjerenja, motivacije i vjere u zajednički posao.
8. Dodaje sljedeću stepenicu kojom se poboljšava cijeli odnos i postiže uzajamno korisni ishod određenog sukoba unutar odnosa.
Važno je da ste sigurni kako „izvedivo“ nije samo privremeno, brza „prva pomoć“, da „izvedivo“ nije samo taktika odgađanja kroz davanje prednosti jednoj strani u sukobu. Izvedive opcije razvijaju strane u sukobu ako rade zajedno. Izvedive opcije ne završavaju same po sebi. One su korak koji može dovesti strane u sukobu bliže zdravim odlukama vezanim uz glavni problem. Sukob nije potpuno razriješen baš zato što je postignut privremeni dogovor.

Osmi korak – Postići uzajamno korisne sporazume
Svih sedam prethodnih koraka suradnje u sukobu omogućili su strukturu unapređenja odnosa i strukturu djelotvornog rješavanja sukoba te dolaska do cilja, postići uzajamno – korisne sporazume. Ti su sporazumi temeljeni na individualnoj i zajedničkoj pozitivnoj moći ,što im omogućava uspješnost i trajnost. Uzajamno korisni sporazumi zamjenjuju zahtjeve. Zahtjevi zarobljavaju strane u odnosu u oblik ponašanja koji odlikuje negativna moć, borba za prevlasti, prijetnje rabljene kao oružje i pretpostavka da je rješavanje sukoba jednostavno trgovanje količinom zahtjeva. Uzajamno korisni sporazumi izrađeni su na „izvedivom“. Sve strane u sukobu trebaju brinuti o svojoj dobrobiti, o dobrobiti druge strane i o dobrobiti odnosa. Dakle, ja moram brinuti o tome zadovoljava li određeni prijedlog neke od tvojih potreba jednako kao i neke od mojih. Uzajamno korisni sporazumi trebaju voditi brigu o već danom. U svakom sukobu postoje neki dijelovi, misli se na situacije, potrebe, vrijednosti, ciljeve itd. (autor njih naziva „već dano“), koji su od iznimne važnosti za jednu ili za obje strane te se ne mogu mijenjati niti se u vezi s njima mogu praviti kompromisi. Važno je da strane u sukobu uzmu dovoljno vremena i pobrinu se da budu sigurne da su razumjele specifičnost svojih uzajamnih sporazuma prije završetka rasprave o sukobu te da pojasne osobne odgovornosti. Uzajamno korisni sporazumi stvarno ne završavaju proces rješavanja sukoba, već započinju poboljšani proces za obogaćivanje odnosa i rad s različitostima.