Prilagodba djeteta na vrtić

POČETAK SA SUZAMA

Za većinu djece vrtić predstavlja prvo odvajanje od roditelja, nepoznat prostor u kojem ga roditelj ostavlja nepoznatim ljudima. Prvo odvajanje za djecu predstavlja stres koji se manifestira kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija do kojih dolazi kod procjene situacije kao opasne i/ili uznemiravajuće.

Kada bismo htjeli najkraće opisati kako se osjeća dijete koje prvi put dolazi u vrtić, vjerojatno bi bilo dovoljno reći da se ono osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno. Ono se mora prilagoditi nizu zahtjeva na koje još uvijek ne može odgovoriti. Većina djece ne može kontrolirati svoja emocionalna stanja, naročito strah i ljutnju. Prvi dani djetetovog boravka u vrtiću stresni su koliko za dijete, toliko i za članove njegove obitelji te osobe koje će se njime profesionalno baviti.

Nikome nije lako

Govorimo li u terminima teorije potreba, mogli bismo reći da toj djeci trebamo zadovoljiti potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Zadatak je vrtića, dakle, osigurati sigurno i stabilno okružje, atmosferu u kojoj se razumiju, prihvaćaju i podržavaju djetetovi osjećaji. Hoće li odgajatelj znati kako se brinuti za moje dijete? Hoće li u meni vidjeti dobrog roditelja? Hoće li razumjeti posebnosti i potrebe mog djeteta? Hoće li voljeti moje dijete? Hoće li djetetu biti dobro u vrtiću? Ne suočavaju li se i roditelji sa stresom? Koje stresne reakcije možemo opaziti kod njih? Dugogodišnje iskustvo dopušta mi da govorim o nekim tipičnim reakcijama roditelja kao što su napetost, suzdržanost pri ulasku u prostorije vrtića i pri komuniciranju s odgajateljima, dugo opraštanje od djeteta, često praćeno suzama (najčešće majke), zavirivanje kroz prozor, čvrsto grljenje djeteta pri ponovnom susretu, rastresenost itd. Prvih dana boravka u vrtiću dijete može: - oštro protestirati, - svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću, - odbijati kontakt s odgajateljem ili, suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega, - čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt), - odbijati hranu ili slabo jesti, - kratko i nemirno ili uopće neće spavati, - ljutnju što ne može izmijeniti situaciju izražavat će vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgajatelje, stvari itd.

Barem vi ostanite pribrani

Adaptacija djece traje određeno razdoblje, kod starije djece nešto kraće, kod mlađe duže. Budite spremni i strpljivi jer će dijete biti ljuto na vas i kod kuće - moguća je regresija u ponašanju (kada se dijete vrati nekim starim navikama - mokrenju u krevet, dudanju dude, sisanju palca, puzanju ako je već prohodalo). Prilazite djetetu s razumijevanjem, jer je njemu taj period jako težak, uporno ga uvjeravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne znači da ga volite manje. Nemojte u odgajateljima gledati svoje „neprijatelje" - zasigurno ste ljubomorni što se ti ljudi mogu igrati s vašim djetetom dok vi radite, ali odgajatelji su vaši partneri. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerirajte kako pristupiti djetetu kada je neraspoloženo. Ono što će svakako olakšati djetetovu prilagodbu na vrtić ili jaslice, a na što roditelji mogu utjecati jest: - pozitivan stav roditelja prema vrtiću, - povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete, - boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvog dana, - aktivno uključivanje roditelja u igru i aktivnosti u odgojnoj grupi, - redovito dovođenje djeteta u vrtić; svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji (dolazak u vrtić - odlazak roditelja - boravak u vrtiću - povratak roditelja nakon određenog vremena), - donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt). I uvijek imajte na umu da vrtić treba biti lijepo mjesto, puno igre i zabave, i da će sve teškoće prilagodbe proći. Jedino je važno zadržati pozitivan stav spram vrtića, ali i spram sebe. Jer nijedan roditelj nije loš roditelj ako mora raditi. To što ostavljate svoje dijete u vrtiću, da razvija nove vještine i znanja, shvatite kao izazov, a ne kao kaznu. Prije polaska u vrtić možete: - privikavati dijete, na svoje povremene odlaske - neka ostane kod bake ili kod neke druge osobe na nekoliko sati, kako bi shvatilo da to što vi odlazite ne znači da se nećete vratiti; - pripremati dijete od kuće na vrtić - prošećite se uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću s veseljem i iščekivanjem - ali to zaista i mislite; - ako je dijete manje, naučiti ga jesti samostalno žlicom te piti iz čaše, kako bi bilo što samostalnije u vrtiću i što manje ovisilo o drugima; - pripremiti se na situaciju da odgoj vašeg djeteta prepuštate u određenoj mjeri profesionalcima, tako da jedina osoba koja bude u stresu kod polaska u vrtić bude vaše dijete; jer, ako i vi prolazite teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će onda ostati pribran da pomogne djetetu u nošenju s njegovim emocijama straha, izgubljenosti i bespomoćnosti?

I roditelji se trebaju igrati

Uloga odgajatelja važna je. Važnu kariku uspješne adaptacije djeteta na vrtić čine odgajatelji. Od njih se kao profesionalaca u tom razdoblju očekuje mnogo toga: - da upoznaju roditelje i dijete, - da upoznaju i zadovoljavaju individualne potrebe svakog djeteta, - da budu prihvaćajući, - da budu podržavajući; da daju podršku djetetu i roditeljima, - da prate, promatraju dijete i vode bilješke, - da planiraju i osmišljavaju prostor, igre, aktivnosti itd. Razgovori s roditeljima trebaju imati edukativni karakter. Važno je roditelje uputiti na karakteristike separacijskog straha kod djece i njihova moguća ponašanja u situaciji kada se odvajaju od osobe kojoj su emocionalno privržena. Većina roditelja ne očekuje stres kod svog djeteta. Dapače, očekuju od njega pozitivne reakcije na vrtić, naročito u odnosu na drugu djecu ("On/ona jako voli biti s djecom"). Kada se ne ispune njihova očekivanja (jer je dijete reagiralo plačem, agresijom, povlačenjem i sl.) kod roditelja se javljaju nepovjerenje (prema vrtiću, odgajateljima i sl.), osjećaj nesigurnosti (u sebe kao roditelja, u novonastalu situaciju i sl.) i neke druge emocije. S obzirom na intuitivnu sposobnost djeteta da reagira na osjećaje roditelja i da ih uglavnom kopira u svojim ponašanjima, može se očekivati otežan proces prilagodbe, sporo građenje povjerenja prema odgajateljima i drugim osobama, nesigurnost (naročito u roditelje), a sve kao posljedica intenzivnog straha. Iz navedenih razloga, dio razgovora s roditeljima, koji se odnosi na ponašanja djece u procesu prilagodbe, treba "razraditi" vrlo precizno i detaljno (verbalno/razgovorom i/ili pisanim materijalima na "kutiću za roditelje", letkom, vodičem za roditelje, raznim brošurama i sl.). Potrebno je napraviti i detaljan/precizan plan prilagodbe za svako pojedino dijete i inzistirati na njegovom provođenju. Prvi dan djetetovog boravka planira se u trajanju od najmanje jednoga sata. Inzistira se na zajedničkom boravku roditelja i djeteta u grupi. Zadatak je roditelja da bude model svome djetetu (upoznaje i koristi prostor, koristi igračke, komunicira s djecom i odgajateljima, uključuje se u aktivnosti i sl.). Optimalno vrijeme djetetovog boravka u vrtiću u razdoblju prilagodbe, ovisno o njegovim reakcijama, određuju timski roditelji i odgajatelji. Na osnovi tzv. lista za praćenje adaptacije, prati se i bilježi djetetovo ponašanje. Potrebno je istaknuti specifičan, svakom pojedincu prilagođen interval samostalnog boravka u vrtiću. Taj interval je varijabilan i ovisi o stupnju stresnosti koji separacija od roditelja izaziva kod djece. Korisno je roditeljima dati priliku da međusobno, u manjim grupama, upoznaju vrtić. Smisao takvih grupa prvenstveno je suportivan (podjela iskustava), ali i informativan (roditelji se međusobno upoznaju, detaljno se upoznaju sa specifičnostima života u vrtiću: ritam dana, krevetići, zdjelice, posteljina, garderobe, sanitarije, kuhinja itd.).

Mr. sc. Darko Sambol, prof.