DIJAGNOSTIKA
Većini je znano da nema pouzdanog liječenja ako mu ne prethodi postavljanje dijagnoze.
Kad
su važni pojmovi tuđice, nije naodmet malo pojašnjenja. Tako: dijagnostika
je grana pojedine medicinske discipline koja se bavi prepoznavanjem i utvrđivanjem
bolesti, a sama dijagnoza je mišljenje i stav o prepoznatoj i utvrđenoj
bolesti.Teško je reći da li su uspjesi znanosti i tehnologije veći na području dijagnostike od onih na području liječenja. No, svjedoci smo gotovo dnevnih uspjeha u otkrivanju prethodno nepoznatog ili nedovoljno poznatog te u pronicanju sve dublje u „tajne“ sićušnog, pojmove i dijelove što izgrađuju naše tijelo, određuju pojedine funkcije koje su, jednom riječi, „tajne života“.
Zbog svega navedenog mogli bismo biti jako zadovoljni! Ali?
Odgovorno je svaki napredak kritički ocijeniti. Nekoliko pitanja (bez pokušaja sveobuhvata):
• Da li je opravdano i mudro napuštati znanja i vještine koji su se skupljali stoljećima, ako ne i tisućljećima? Prije svega, korištenje vlastitih osjetila. Na primjer: opipom razlikovati više od 100 tipova bila (pulsova), vidom uočiti preko 30 raznih promjena na jeziku, sluhom razlikovati mnoštvo šumova i drugih zvukova na srcu i plućima. Tu su još i miris i, danas potpuno napušteni, okus.
• Da li je opravdano skraćivati razgovor s bolesnikom i tako se lišiti pojedinih „subjektivnih“ zapažanja samog bolesnika?
• Da li je opravdano korištenjem svaki dan sve skuplje dijagnostičke opreme povećavati stvarne troškove sâme dijagnoze (otprilike 30 do 50% svakih deset godina)? Misli se na dijagnoze koje su se i prije postavljale jednakom pouzdanošću, a ne na one koje su bez primjene nove tehnologije bile nedostupne.
• Da li je opravdano izbjegavanje „strogih naputaka o standardnom ili rutinskom korištenju“ pojedinih pomagala? To se inače u stručnim krugovima zove „donošenje doktrina“, za koje su odgovorni oni koji organiziraju posao (u žargonu: „šefovi“). Primjer: kineski liječnik može koristiti u tradicionalnoj medicini „najmodernija pomagala“ pod uvjetom da to potvrdi sa 60% „pozitivnih“ rezultata. Istovremeno, u nas je moguće koristiti, na primjer, laboratorijske pretrage, godinama s oko 90% „negativnih“ rezultata (bez potvrde pretpostavke). Ako kineski liječnik ne opravda svoje postupke, gubi pravo samostalnog korištenja, dok kod nas ...
Dijagnostika se najčešće veže na bolest i potom liječenje. Da li je tako i da li treba biti tako? Prije odgovora podsjetimo se da samopomoć nije rješenje za većinu zdravstvenih problema, pa je stoga ovisnost o stručnoj pomoći sveprisutna. Nažalost, živimo u svijetu gdje broj poremećaja zdravlja raste, a broj osoba koje pružaju stručnu pomoć opada.
Da se podsjetimo: „zdravlje nije samo odsutnost bolesti, već ga treba unapređivati ili najmanje očuvati, a očekivane bolesti treba što ranije otkriti.“ Nekoliko primjera „sudjelovanja“ dijagnostike u podupiranju zdravlja:
• Od prije rođenja do kraja rasta i razvoja mogući su sistematski pregledi s odgovarajućom dijagnostikom. Oni su istovremeno i preventivni. Pravodobnim uočavanjem odstupanja rasta i razvoja od idealnog, može se postići očuvanje zdravlja ili čak njegovo unapređenje. Ne zaboravimo da nasljeđujemo mnoge značajke odstupanja od idealnog te je stoga dobro da ih ustanovi stručna osoba, a ne mi sami ili naša uža okolina.
• Sistematsko praćenje rasta i razvoja može imati i ulogu ranog otkrivanja poremećaja ili bolesti prije njihova očitovanja.
• Nakon završetka rasta, i osobe srednje (druge) i one starije (treće) dobi sistematskim pregledima postižu sve navedene efekte.
Umjesto zaključka: pesimizam je očit rast troškova dijagnostike i, nažalost, sve manja ili teža dostupnost, a optimizam je da napredak povećava mogućnost intervencije i produžava život kao takav. Uloga samopomoći može se sve dostupnijim znanjem povećati, pa i tu leži optimizam.
Da li će se ostvariti pomagala (veličine baterijske lampe) koja će omogućiti sveobuhvatnu dijagnostiku (viđeno u filmovima znanstvene fantastike) i kamo sve vodi „nanotehnologija“, predmet je futurologije, a ona može biti jako optimistična...
