Prikaz knjige
Kultura umiranja, smrti i žalovanja
U izdanju riječke izdavačke kuće «Adamić» nedavno je objavljena knjiga Kultura
umiranja, smrti i žalovanja autora prof. dr. sc. Mirka Štifanića. Kako sam autor
ističe, to zanimljivo djelo nastalo je u sklopu projekta Položaj pacijenta u
sustavu zdravstva Republike Hrvatske – normativno i stvarno, a tiskanje su omogućili
Grad Rijeka, Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb te Županija
primorsko-goranska, Odjel za zdravstvo i socijalnu skrb.
Već
sama naslovnica knjige – na crnoj podlozi zlatna slova i gorući lumin (autor
Draženko Linić) pokazuje da se radi o sumornom sadržaju, o problemu s kojim
smo se susreli ili ćemo se sresti, o neminovnosti koja čeka svakog čovjeka,
o smrti – kao završetku putovanja na ovome svijetu.Koristeći se izborom literature o životu i (naročito) smrti te vlastitim iskustvom i promišljanjem, prof. dr. sc. Mirko Štifanić darovao nam je knjigu koja nam može pomoći da lakše (s manje boli) prebrodimo teške trenutke odlaska bliske ili drage nam osobe te da se s manje duševnih trauma pomirimo i s utrnućem naše vlastite životne svijeće.
Kao rijetko koja knjiga, Kultura umiranja, smrti i žalovanja traži pri čitanju naš duboki angažman, nuka nas da se zamislimo i nad našim bitkom i bićem, potiče nas da prihvatimo činjenicu da se smrt ne događa samo drugima, već i nama.
Čitatelj će u ovoj povećoj knjizi (368 stranica) saznati o fenomenu smrti kroz povijest čovječanstva, kroz misli filozofa, književnika i poznatih osoba, ali i pomoću zakonske regulative te putem običajnih i realnih odnosa i pristupa u našem suvremenom društvu.
U posljednjim desetljećima stubokom su izmijenjene društvene vrijednosti (u svijetu i u nas), a promijenjen je i odnos prema smrti. Kako i sam naslov Štifanićeve knjige ističe, umiranje, smrt i žalovanje trebali bi biti oplemenjeni atribucijom kultura, a mi bismo dodali i dostojanstvom.
„Razmišljanje o smrti najbolje će sačuvati u nama ustrajnost u čestitu radu“ – napisao je naš velikan Marko Marulić (1506.). Ta Marulićeva misao potiče nas na zaključak da suvremeni čovjek sve manje misli o vlastitoj smrti pa je stoga i sve manje čestitosti u radu. A knjiga prof. dr. sc. Mirka Štifanića potiče nas da, makar i za trenutak, izađemo iz žrvnja života koji nas nemilosrdno melje ili siđemo s beskonačne trake svakodnevice koja se pokreće sve brže i brže, i okrenemo se svome bitku i konačnom kraju koji sve nas bezuvjetno čeka.
Knjiga Kultura umiranja, smrti i žalovanja pruža nam bezbroj prilika (poticajnih misli i korisnih saznanja) da smrt doživimo kao neminovnost, da i u odlasku bez povratka budemo dostojanstveni i mirni. Ponekad je lakše onima koji umiru nego onima koji poslije njih ostaju. A psihoterapija je potrebna i jednima i drugima. Tko posjeti neki hospicij, zorno će se uvjeriti koliko je bolan rastanak s dragom ili bliskom osobom ili približavanje vlastitom kraju života.
Dakako, smrt nije samo individualni fenomen, ona je i društveni problem, ma koliko god naša jedinka bila za društvenu cjelinu malena i neznatna. I o tomu u svojoj knjizi progovara prof. dr. sc. Mirko Štifanić.
Razumljivo, u ovom kraćem osvrtu knjigu Kultura umiranja, smrti i žalovanja nije moguće prepričati, ali se mogu navesti poglavlja u njoj koja će predočiti sadržaj koji se u njima krije: Značenje života i smrti, Obitelj i smrt, Kultura, bol i umiranje, Kulturološki aspekti starenja i obolijevanja, Društveni uzroci umiranja i smrti, Suočavanje sa smrću, Kultura umiranja, Komunikacija s umirućim, Sociopsihološki pristup umirućima, Umiranje zbog nebrige, Tabuiziranje smrti, Obredi i upravljanje umiranjem i smrću, Edukacija o umiranjuu i smrti, Altruizam, Volonterstvo u zdravstvu, (Ne)poštovanje prava starih i umirućih, Eutanazija, Palijativna skrb, Umrijeti u ljudskom dostojanstvu, Pacijentocentrizam, Zaključna razmatranja i Osmrtnice.
U poglavlju Osmrtnice prof. dr. sc. Mirko Štifanić naveo je niz primjera biranih osmrtnica (lirskih, poetskih, dirljivih, izrazito tužnih...), najvjerojatnije odabranih iz Novog lista. Premda se autor držao autentičnosti cjeline sadržaja osmrtnica, možda bi bilo bolje da je ispustio imena i prezimena preminulih osoba (mogli su se navesti samo inicijali, naprimjer) jer je za ilustraciju dovoljan samo sadržaj osmrtnice.
Bolji poznavatelji literature o žalovanju u povodu smrti znaju da je Jugoslavenska medicinska naklada u Zagrebu, 1989. godine objavila knjigu dr. sc. Ivana Buzova (psihijatra i psihoterapeuta) Psihoanaliza žalovanja, a Mladinska knjiga Zagreb, 1992. godine knjigu dr. Tonyja Lakea Kako preboljeti gubitak bliske osobe.
Obje navedene knjige govore o fenomenu smrti i žalovanju u užem smislu, dok prof. dr. sc. Mirko Štifanić u svojoj knjizi tomu prilazi znatno šire, a što se tiče našeg društva i sadašnjeg trenutka, izrazito angažiranije, pa i provokativnije. Osim toga, Štifanićeva knjiga je i suvremenija, posve aktualna i potpuno približena suvremenom čovjeku.
Premda se radi o strogo stručnom djelu, stilom i pristupom u obradi materije o kojoj govori, knjiga Kultura umiranja, smrti i žalovanja primjerena je široj čitalačkoj publici. U svakom slučaju, to je njena prednost koja otvara vrata u njen sadržaj.
