Socijalna facilitacija
PUBLIKA - POTREBNA ILI NE
Socijalna facilitacija (lat. facilis – lagan) socijalni je utjecaj koji se očituje
u pojavi da prisutnost promatrača olakšava izvođenje neke aktivnosti. Socijalna
inhibicija (lat. inhibere – kočiti) socijalni je utjecaj koji se očituje u pojavi
da prisutnost promatrača otežava izvođenje neke aktivnosti.
Norman Triplett bio je prvi koji je, pred više od sto i deset godina, proučavao taj fenomen. Zamijetio je da biciklisti brže bicikliraju kada voze u utrci s drugim biciklistima nego kad im je protivnik samo sat. Zatim je zadao mladim ispitanicima da, što brže mogu, namataju konop na kalem. Radeći u društvu, djeca su to činila brže nego kada su se utrkivala samo sa satom. Rezultate tih svojih istraživanja objavio je u American Journal od Psychology, 1898 godine.
Istraživanja
na životinjama također su pokazala da prisutnost drugih pripadnika iste
vrste povećava aktivnost: pilići i psići više i brže jedu, mravi su uspješniji
u kopanju tunela i sl.Psiholog Bayer među prvima je, 1929. godine., proučavao taj fenomen na životinjama. Gladna kokoš bila bi postavljena pred zdjelicu sjemenja. Sama bi jela dok se ne bi zasitila i odmaknula od hrane. Kada bi bila donesena druga gladna kokoš i počela jesti, ona prva, već sita, odmah bi joj se pridružila. Sada bi u društvu pojela 60% prethodne količine. Isto bi bivalo kad se pred hranu donesu dvije, tri ili više gladnih kokoši. Ona koja se već do sita najela, opet će im se pridružiti. Ako se pak stvar obrne, tj. tri su se već site odmaknule od hrane, pa potom donesu četvrtu, gladnu – ona će jesti sama. Ona sama ne predstavlja za te tri dovoljnu motivaciju za nastavak kljucanja.
Prvi problem koji je u socijalnoj psihologiji eksperimentalno istraživan odnosio se upravo na pitanje utjecaja prisutnosti drugih osoba (promatrača) na uspješnost u nekoj aktivnosti pojedinca. U eksperimentima je bilo ustanovljeno da pojedinci u takvoj psihosocijalnoj situaciji rade više i brže, stoga je najprije zaključeno da prisutnost promatrača olakšava aktivnost. Eksperimentiralo se na jednostavnim zadacima, kao što je križanje samoglasnika u tekstu ili množenje brojeva.
No, također je u eksperimentima ustanovljeno da prisutnost drugih otežava izvođenje neke aktivnosti. Ometala je npr. rješavanje matematičkih problema ili učenje slogova u paru. Najprije se pretpostavljalo da prisutnost drugih olakšava jednostavne aktivnosti, a otežava složene. No, potom je i to objašnjenje odbačeno, jer je nađeno na istoj vrsti zadataka i povećanje i smanjenje učinkovitosti.
Govoreći o povijesti eksperimenata u socijalnoj psihologiji, poznati su radovi njemačkog psihologa W. Moedea iz 1920 godine. On je primijenio sljedeći eksperiment s dinamometrom na živu. Zadatak ispitanika bio je da što je jače moguće stisnu gumenu krušku u kojoj se nalazi živa i na taj način potisnu koliko je moguće više stupac žive u staklenoj cijevi koja izlazi iz kruške. Taj su zadatak ispitanici obavili u dvije socijalne situacije: u jednoj su situaciji bili sami s eksperimentatorom, a u drugoj su ih promatrali i ostali ispitanici. Rezultati su jednoznačno pokazali da u grupnoj situaciji, tj. kada su bili prisutni promatrači, isti ispitanici postižu bolje rezultate nego kad su bili sami s eksperimentatorom.
U slučaju onog eksperimenta s dinamometrom, a i u mnogim drugim sličnim eksperimentima, pokazalo se da u aktivnostima u kojima je potreban tjelesni napor - prisutnost drugih djeluje stimulativno. To je bilo i u skladu s iskustvima iz praktičnog života. Naime, pri fizičkim poslovima – kao što su građevinski radovi, ili košenje sijena, ili slično – radnici koji rade zajedno međusobno se pozitivno stimuliraju i posao bolje napreduje.
U pogledu socijalnog utjecaja na mentalne zadatke, u povijesti socijalne psihologije poznat je i ovaj eksperiment: godine 1952. S. Wapner i T. Alper, na skupini od 120 studenata, izvršili su sljedeći eksperiment u sljedećim situacijama. Ispitanici su imali zadatak da između dvije ponuđene riječi izaberu onu koja se pravilnije uklapa u smisao rečenice. To su činili u sljedeće tri situacije: 1) u prostoriji su bili samo ispitanik i eksperimentator, 2) u prostoriji su bili samo ispitanik i eksperimentator, ali je publika preko jednosmjernog stakla promatrala ispitanika i 3) u prostoriji su bile, osim ispitanika i eksperimentatora, i druge osobe koje su promatrale ispitanika. Rezultati testova bili su najbolji kada je ispitanik bio sam s eksperimentatorom, slabiji kad je u prostoriji bila prisutna publika, a najlošiji u situaciji s jednosmjernim staklom. Ti rezultati ukazivali su na pojavu socijalne inhibicije, koja se i inače često pojavljivala u testovima mentalnog tipa. Sjetimo se i iz našeg osobnog iskustva kako studenti ne vole polagati ispit pred auditorijem, osobito kad ga ne vide jer im stoji iza leđa. S povećanjem auditorija znanje se, naravno, ne smanjuje, ali se pojavljuje određena socijalna inhibicija koja koči da se to znanje iskaže, a koja se očituje kao doživljaj treme.
Psihološki
izvori facilitacije i inhibicije prije svega su u djelovanju emocija. Prisutnost
drugih producira strah od mogućeg neuspjeha koji će onda biti svima poznat.
Dakle, u igru se uključuje doživljaj vlastite vrijednosti, jedan od najsnažnijih
motiva ponašanja suvremenog čovjeka – psiholog Abraham Maslow nazvao ga
je: potreba za poštovanjem i samopoštovanjem. Istovremeno, uspjeh u aktivnosti
donosi zadovoljstvo koje budi pozitivne emocije. Prisjetimo se da su emocije psihološki agens koji dovodi do mobilizacije dodatnih energija u organizmu (W. Cannon), stoga prisutnost drugih izaziva određeni višak energije u organizmu. Ta će energija biti dobro iskorištena ako treba obaviti neki posao koji traži trošenje fizičke energije. Na nogometnim utakmicama navijanje daje igračima dodatnu energiji. Ali navijanje je zabranjeno u šahu – ono bi otežavalo fine mentalne mehanizme igrača.
Što možemo zaključiti? Prisutnost drugih osoba kod pojedinca uzrokuje povišenu razinu uzbuđenja. U prisutnosti drugih osoba, koje promatraju i vrednuju našu aktivnost, osjećamo povišeno uzbuđenje. To su potvrdila i ispitivanja fizioloških promjena organizma koje nastaju u takvim situacijama, tj. događaju se simpatički efekti. Ta povišena razina uzbuđenja povećava učestalost pojavljivanja dominantnih reakcija: to su automatske, spontane, dobro utvrđene reakcije. Te dominantne reakcije mogu biti prikladne ili neprikladne za izvođenje neke aktivnosti. Kada su za izvođenje neke aktivnosti dominantne prikladne reakcije, prisustvo publike povećava njihovu učestalost te je osoba uspješnija u obavljanju te aktivnosti. Ako su pak dominantne neprikladne reakcije, prisustvo publike povećavat će broj grešaka te će tada učinak u izvođenju te aktivnosti biti slabiji.
Dakle, prisutnost drugih osoba olakšava izvođenje dominantnih reakcija. Poznat je ovaj eksperiment s igračima bilijara: vrsni igrači, koji su bez prisutnosti drugih postizali u prosjeku 71% pogodaka, povećali su broj pogodaka na 80% kada su ih promatrale četiri osobe. Slabiji igrači, s 36% pogodaka kada igraju sami, postizali bi samo 25% pogodaka kada bi ih promatrale četiri osobe.
Što reći o povezanosti socijalne facilitacije i treme? Trema je prisutna kod svih ljudi, a definiramo je kao osjećaj straha koji se javlja pred javni nastup. Naziv potječe od latinske riječi “tremere”, što znači drhtati. Taj doživljaj straha traje najčešće tek prve tri minute nastupa.
U skladu sa socijalnim utjecajima - socijalnom facilitacijom i socijalnom inhibicijom - mi znamo da je za pripremljenog govornika taj strah čak i poticajan, a za nepripremljenog je on poguban. Naime, u prisutnosti drugih osoba, promatrača, dolazi do povišene razine aktivacije ili uzbuđenja. Trema u organizmu stvara novu energiju, kao i svako drugo uzbuđenje. Dobra priprema učinit će da to “pogonsko gorivo” bude korisno za dinamičniji, bolji javni nastup.
