Ekološka osviještenost

EKOLOŠKA KRIZA U NAMA

Učite vašu djecu kao što mi učimo našu da je Zemlja naša majka. Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji.“ „Pismo Bijelom čovjeku“ indijanskog poglavice Seattle, poslano 1854. g.

Svake godine 22. travnja u cijelom svijetu obilježava se Dan planeta Zemlje, kad se iznimna pozornost posvećuje temama okoliša i „održivog razvoja“. Toga dana bombardirani smo terminima poput „ekološke svijesti“, „ekološki proizvedene hrane“, „ekoloških katastrofa“ i još mnogim drugima u kojima se ekologija sve više spominje kao fraza, a sve manje kao „cjelokupna znanost o odnosima organizama i svijeta koji ih okružuje, dijelom organske, dijelom neorganske prirode“, kako ju je davne 1866. godine definirao njemački biolog Ernst Heinrich Haeckel. Od tog vremena do danas puno toga se promijenilo. Sukladno civilizacijskom i tehnološkom napretku, ekologiju smo proglasili znanošću, razvili različite znanstvene pod-discipline ekologije (bihevioralna ekologija, populacijska ekologija, ekologija ekosustava, evolucijska ekologija itd.), kao i različite metode istraživanja, proveli niz mjera za očuvanje okoliša, održali stotine sastanaka i kongresa s temom o ekologiji i „zaštiti okoliša“. Usporedno smo doživjeli i preživjeli niz ekoloških katastrofa različitih razmjera, kisele kiše, globalno zatopljenje, efekt staklenika, ozonske rupe, širenje pustinja, uništavanje šuma, nestanak brojnih biljnih i životinjskih vrsta i još nebrojeno toga.

Život u (ne)skladu s prirodom

Danas se određen stupanj onečišćenja može zamijetiti u svakom kutku svijeta, a nesklad između ekologije i industrije, koja donosi profit, sve je veći. Dok se svi zajedno suočavamo s činjenicom da je jedino moguće rješenje globalna akcija, vremena je sve manje. Do kada i koliko ćemo još moći narušavati i uništavati naš jedini dom, poznat i pod nazivom ekosustav planeta Zemlja? Hoćemo li ga i dalje smatrati slugom kojemu je jedina svrha udovoljavati svim čovjekovim zahtjevima i potrebama, bez obzira na posljedice? Ili ćemo napokon priznati svoje pogrješke i pokušati ih ispraviti dok je to još uvijek moguće? Zapitajmo se kakvi smo zapravo mi, „suvremeni ljudi“. Rijetki su oni koji žive u skladu s prirodom i koji pravilno odgajaju djecu za suživot s njom. U neprestanoj trci za novcem i „boljim životom“, imamo sve manje slobodnog vremena i postajemo sve otuđeniji i od drugih ljudi i od prirode. Pokazujemo li našim primjerom i ponašanjem prema prirodi kako bi taj suživot trebao izgledati? Ako djeci samo pričamo o ekologiji, o važnosti recikliranja, o tome kako je bitno jesti „zdravu“ hranu i koristiti „ekološku kozmetiku“, a toga se sami ne pridržavamo, ne dajemo im nikakvu nadu u bolju budućnost. Dok djeca sjede za računalom i igraju igrice pune spektakularnih virtualnih krajobraza i bića, ili pak gledaju prirodu jedino na TV-reklamama, nemaju ni mogućnost ostvarivanja kontakta s prirodom. Desetak dana skijanja u nekom mondenom skijalištu, ili provedenih ljeti na moru, ne znači da djecu učimo životu u skladu s prirodom. Kada smo ih posljednji put izveli na svjež zrak izvan grada, ili im omogućili da slobodno trče i uživaju u prirodi, iskonskoj prirodi, koju ne predstavljaju ni kućni ljubimci ni parkovi i gradska igrališta? Istinski je temelj svake promjene u tom smjeru osobna promjena. Cilj svakog od nas trebao bi biti neprestano razvijanje ljubavi i ispravnog odnosa prema prirodi i okolišu. Tek kad u potpunosti postanemo ekološki osviješteni i svojim primjerom pokažemo da je svatko od nas „dijete Zemlje“, tek tada ćemo moći ispravno odgajati i obrazovati našu djecu, kojoj Zemlju ostavljamo u naslijeđe, s nadom da će se prema njoj odnositi bolje od nas. Na kraju se podsjetimo riječi pape Ivana Pavla II koji je kazao kako je „ ... ekološka kriza moralnog značaja i povezana s dubokom moralnom krizom suvremenog čovjeka “ i pokušajmo je riješiti prvo u sebi.

Ivana Bočina, dr. med.