Socijalni aspekt života u gradovima

OTUĐENJE VODI U BOLEST

Definicija zdravlja koju danas uzimamo kao mjerodavnu svakako je ona Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je zdravlje stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. To znači da danas zdravlje podrazumijeva puno više od samog fizičkog (odnosno psihičkog) zdravlja.

Kao i sam život, i zdravlje je postalo manje jednostavno te i ono uključuje u sebi mnoge varijable, ali svakako potraga za zdravljem predstavlja našu potragu za srećom, privilegijom. Zdrav okoliš, kvalitetno zadovoljene osnovne životne potrebe (voda, hrana, uvjeti stanovanja, tehnička pomagala) ono je što predstavlja zdravlje pojedinca i društva u cjelini.

Odlazak u bolji život

Nekada je život u gradovima bio znak privilegiranog života. Gradovi su pružali pogodnosti koje ruralne sredine nisu mogle i zato su svi koji su to ikako mogli odlazili živjeti u gradove, misleći kako odlaze u neki bolji život. Danas se ta situacija sve više mijenja. Grad je postao mjesto ubrzanog životnog ritma, mjesto stresa, neizvjesnosti, mjesto gdje je zdravlje stanovnika sve više ugroženo, na više načina, mjesto gdje je život jednostavno kompliciraniji i teži. Gledajući socijalnu dimenziju života u gradu, teško je reći može li sve što se građanima nudi u gradovima zamijeniti dobrosusjedsku pomoć, podršku i bliskost koja postoji među ljudima na selu. Živimo u vrijeme ekonomske krize i recesije. Sustav socijalne skrbi suočen je s činjenicom da sve više ljudi ostaje bez zaposlenja. Kad se to dogodi, većina ih potraži pomoć u centrima za socijalnu skrb. Novčane naknade koje im tamo budu ponuđene, u obliku jednokratnih intervencija ili stalne novčane pomoći, mali su iznosi, kreirani prema cenzusu koji se rijetko mijenja i nemoguće je u gradu preživjeti od toga. Nadalje, nude im se i neki oblici pomoći iz socijalnih programa lokane samouprave (prehrana, prijevoz, subvencija komunalnih i drugih usluga i slično), no sve to nije dovoljno za podmirenje svih životnih potreba, čak ni onih najosnovnijih. Nadalje, bitna je razlika i u kojem gradu živite, koliko je on bogat te koliko je socijalno osjetljiv i koliko mu je socijalni program razvijen. S druge strane, iste te naknade ljudima koji žive u seoskim sredinama bile bi sasvim dovoljne jer je život na selu jeftiniji te bi, uz te naknade, sebi mogli osigurati barem hranu. Fenomen koji se često javlja jest stvaranje svojevrsne ovisnosti o socijalnim službama, što je paradoksalno kada znamo da naknade koje se mogu ostvariti nisu dovoljne za zadovoljavanje svih životnih potreba. Sustav koji postoji zapravo ne radi u interesu svojih korisnika. Bilo bi, naime, puno svrhovitije, i za pojedince, i za društvo u cjelini, kreirati programe prekvalifikacije za osjetljive skupine stanovništva (bivši ovisnici, osobe koje su dugo bez zaposlenja, osobe s invaliditetom, mladi itd.) te im omogućiti uključivanje u radni proces i preuzimanje kontrole nad svojim životom. Osim te materijalne stavke, druga jako bitna stvar, koja odlikuje život u gradovima, jest otuđenost i socijalna neosjetljivost ljudi. Centri za socijalnu skrb gotovo svakodnevno dobivaju pozive građana koji se žale na susjede koji, zbog svoje bolesti, starosti ili jednostavno zbog vlastitog izbora, svojim stilom i načinom života ometaju njihov život. Takve situacije u manjim sredinama budu rješavane na drukčije načine. Bolesni i stari dobivaju pomoć, ako ne od obitelji, onda od susjeda, osobenjaci budu prihvaćeni takvima kakvi jesu, ljudi jednostavo nisu jedni drugima prijetnja i smetnja, već su jedni na druge usmjereni.

Nekada je bilo bolje

Život u gradu, nadalje, zahtijeva zaposlenost svih članova obitelji. Kad se dogodi situacija da neki od članova obitelji, zbog godina ili bolesti, bude ovisan o tuđoj pomoći, tu obitelj može vrlo teško pomoći jer gotovo nitko ne može sebi dopustiti duže izbivanje s posla zbog njege starog i bolesnog člana obitelji. Kada okolnosti nisu još jako dramatične, onda mogu pomoći usluge izvaninstitucijskog tipa (dostava hrane, zdravstvena njega u kući i slično). Međutim, razvoj događaja obično je takav da zahtijeva institucijsku skrb za stare, nemoćne i bolesne članove obitelji. U gradovima su stanovništvu na raspolaganju ustanove socijalne skrbi koje, ovisno o kategoriji, zbrinjavaju stare i nemoćne, odnosno psihički ili na drugi način bolesne osobe. Sve je više i privatnih ustanova koje se bave istim poslom, baš zbog činjenice da je potražnja za takvim oblikom skrbi sve veća, osobito ako govorimo o psihički bolesnim osobama. Na selu se problem skrbi oko starih, nemoćnih i bolesnih članova rješava obično bez prevelikih stresova poput onih s kojima su suočeni stanovnici gradova, a sastoje se u nastojanjima da na neki način osiguraju za svog bližnjeg mjesto u jednoj od ustanova koje su obično, čak i bez obzira na njihovu cijenu, uglavnom popunjenih kapaciteta. Na kraju, nakon svega ovog napisanog, dobivamo gotovo depresivnu sliku života u gradovima i mnogi će pomisliti da je „nekad bilo bolje“ i „da nam se vratiti“. Tu vjerojatno ima puno istine. Međutim, kako nam je svima jasno da vraćanje u prošlost nije moguće, suočeni smo s tim što imamo. A to što imamo ipak nije tako crno jer, bez obzira na probleme s kojima su stanovnici gradova suočeni, ipak možemo reći da gradski život pruža puno toga što manje sredine ne mogu. Ako o tome pitamo mlade - oni će sigurno uvijek puno radije živjeti u gradu jer iz njihove perspektive život u mjestu s malo događaja nije nimalo privlačan niti im može ponuditi nešto što bi njima bilo privlačno: od mjesta za izlaske do provođenja slobodnog vremena, bavljenja aktivnostima. Potreba za kvalitetnim provođenjem slobodnog vremena sigurno je vrlo visoko na ljestvici vrijednosti mladih te predstavlja bitnu stavku njihovog sveukupnog zdravlja, odnosno zadovoljstva životom. Nadamo se da će s rastom standarda svi gradovi dobiti podjednake mogućnosti koje nude svojim građanima kako bi bili što manje zakinuti, ovisno o tome iz kojeg grada dolaze. Isto tako, jako je važno da se ljudi, bez obzira na to žive li u gradu ili u nekoj manjoj sredini, okrenu nekim starim i zaboravljenim vrijednostima, da se usmjere jedni na druge jer to život ipak čini lakšim i ugodnijim, a usmjerenost ljudi jednih na druge ne može zamijeniti niti jedan servis ili usluga koje grad može ponuditi.

Martina Kalčić, dipl.soc.radnica