Reakcija na sve oko nas
Gotovo svaka tvar iz okoliša može uzrokovati nastanak alergijske reakcije. Međutim, većina ih srećom vrlo rijetko izaziva alergije. Najčešći su alergeni:
- pelud (drveća, cvijeća, trava i korova),
- lijekovi (penicilin, cefalosporini, sulfonamidi, acetilsalicilna kiselina itd.),
- aditivi namirnicama i pićima,
- konzervansi,
- otrovi insekata (ose, pčele, stršljeni, obadi, komarci itd.),
- grinje,
- kućne životinje (sastojci kože, krzna ili žljezdanih izlučevina),
- kućna prašina,
- perje,
- prehrambene namirnice (jaja, agrumi, jagode, kikiriki, školjke, račići, raž, soja, mlijeko, orašasti plodovi itd.) te
- fizikalni čimbenici (toplina, hladnoća, sunčeva svjetlost itd.).

Svi smo kandidati
Alergijske bolesti češće su u mlađih osoba, među gradskim stanovništvom te u osoba višeg socijalno-ekonomskog statusa. To su vrlo učestale bolesti, tako da smo, zapravo, svi potencijalni “kandidati“ alergijskih bolesti, koje se mogu pojaviti bilo kad tijekom života, u raznovrsnim oblicima. Međutim, poznato je kako je sklonost alergiji nasljedna, odnosno da se alergije češće javljaju u obiteljima koje imaju pozitivnu anamnezu alergijskih bolesti. To ne znači da se nasljeđuje točno određena alergija, već da postoji veća „sklonost“ razvijanju alergijske bolesti, što ovisi i o duljini izloženosti nekom alergenu, prethodnoj i/ili postojećoj infekciji i mnogim drugim čimbenicima. Ako su oba roditelja alergična, velika je vjerojatnost da će i dijete biti alergično. Osobe koje imaju nasljednu sklonost razvijanju IgE protutijela na alergene nazivamo atopičarima (osobe s atopijskom konstitucijom), a nastale alergijske bolesti atopijskim bolestima (astma, alergijski rinitis, alergijski konjunktivitis, alergije probavnog sustava itd.).

Od kihanja do krasta
Alergijska reakcija može biti lokalna (na jednom mjestu) ili generalizirana (anafilaktički šok). Ovisno o tome koji su tkivo/organ/organski sustav zahvaćeni alregijskom reakcijom, razlikuju se i simptomi alergijske reakcije:
• nos (npr. alergijski rinitis/peludna hunjavica) - svrbež, crvenilo nosa, vodenasto-sluzavi iscjedak iz nosa, kihanje,
• oči (npr. alergijski konjunktivitis) – crvenilo spojnica/konjunktiva, svrbež, suzenje,
• dišni sustav (npr. astma) - svrbež u ždrijelu, otekline sluznice, suh i podražajni kašalj, otežano disanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj pritiska u prsnom košu,
• koža (npr. kontaktna urtikarija) – crvenilo i svrbež kože, oteklina, različite vrste osipa s mjehurićima, erozijama i/ili krastama,
• probavni sustav (npr. alergija na određenu vrste hrane) – otečenost sluznice usne šupljine, jezika i ždrijela, nemogućnost gutanja, povraćanje, proljev.

Od svrbeža do kome
Anafilaktički šok je najopasnija generalizirana manifestacija alergijske reakcije, s mogućim smrtnim ishodom. Nastaje kod osoba koje su već bile u kontaktu s određenim alergenom. Uzrokuje ga uzimanje alergena peroralnim putem (prehrambene namirnice, hrana), parenteralnim putem (intravenoznom ili intramuskularnom injekcijom) ili pak ubod insekta (najčešće pčela ili osa). Simptomi se javljaju trenutno do jedan sat od kontakta s alergenom. U početku se očituje svrbežom, trnjenjem sluznice usne šupljine, angioedemom (oteklina rahlog potkožnog tkiva vjeđa i usnica), oticanjem usnica i jezika, što dovodi do otežanog disanja i gutanja. Ozbiljniji su i teži simptomi opstrukcija dišnih putova uzrokovana edemom larinksa (grkljana) i epiglotisa (poklopac grkljana), te stezanje bronha, što može uzrokovati tešku hipoksiju. Čest je i kardiovaskularni kolaps, praćen padom krvnoga tlaka, poremećenim radom srca, uz vrtoglavicu, slabost i poremećaje svijesti do kome. Iako je razvoj tog šoka brz i neočekivan, potrebno je trenutačno djelovati. Ako je šok uzrokovan uzimanjem neke namirnice ili lijeka, potrebno je odmah obustaviti njihovo uzimanje te bolesniku osigurati brz transport do najbliže zdravstvene ustanove, u kojoj će primiti adekvatnu pomoć. U slučaju da je došlo do prestanka rada srca i disanja, nužno je provesti postupak reanimacije (umjetno disanje i masaža srca). Važno je znati da sve osobe koje su razvile anafilaktičku reakciju moraju biti hospitalizirane i praćene najmanje 24 sata, u jedinicama intenzivne skrbi. Osobe koje su već imale anafilaktičku reakciju (npr. na ubod pčele) moraju uvijek sa sobom nositi set za samopomoć u kojem se nalazi injekcija s adrenalinom za jednokratnu intramuskularnu primjenu (u setu se mogu nalaziti, uz adrenalin, i antihistaminske tablete za žvakanje), i primijeniti ga u slučaju kontakta s alergenom.

Koža ih prepoznaje
Subjektivni iskaz bolesnika (odnosno roditelja, ako je riječ o djetetu) te ciljana pitanja iskusnog liječnika imaju veliku ulogu u otkrivanju uzroka alergije, jer se na temelju iskaza bolesnika odabire skupina alergena i načini na koji će se alergija dijagnostički ispitati.
• Kožni testovi
To je najbrži, najjednostavniji i najisplativiji način testiranja na alergene. Međutim, često pokazuje lažno negativne rezultate. Razlikujemo test ubodom lancetom (prick), test unošenjem alergena u kožu (intradermalni test), test grebenjem (scratch) i test kontaktnim načinom (patch). Ako je bolesnik alergičan na unesenu tvar, reakcija u obliku crvenila i svrbeža kože, ili pak prave urtikarije, vidljiva je nakon 15-30 minuta. Reakcija potvrđuje alergiju na unesenu tvar.
• Provokacijski test
Izvodi se isključivo u zdravstvenim ustanovama s posebnim odjelima. U bolesnika se izaziva alergijska reakcija blažeg oblika izravnom primjenom alergena na sluznicu nosa, očiju, bronha ili želuca. Kako posljedice mogu biti vrlo ozbiljne (jaka alergijska reakcija s mogućom anafilaksijom), kod izvođenja tog testa treba biti iznimno oprezan. Ti testovi imaju osobitu vrijednost u dokazivanju alergije na lijekove.
• Krvni test
Za konačnu dijagnozu alergije nužno je određivanje koncentracije imunoglobulina E (IgE) u krvi. Testom RIST utvrđuje se cjelokupna količina IgE, a testom RAST određuje se specifični IgE za pojedine alergene, što se izražava u razredima (1-4 ili 1-6). Povećan broj eozinofilnih leukocita (eozinofilija) karakterističan je za kroničnu alergijsku upalnu reakciju, pa zato često određujemo njihov broj u obrisku nosne sluznice (alergijska hunjavica), iskašljaju (astma) ili u perifernoj krvi.

Lijekove određuje liječnik
Nakon što je utvrđena dijagnoza alergijske bolesti, nužno je koristiti lijekove koje je propisao liječnik, čime se uspostavlja kontrola alergijske bolesti te se izbjegavaju moguće komplikacije. U liječenju se koriste različite skupine lijekova: antihistaminici (sprječavaju djelovanje histamina), kortikosteroidi (ublažavaju upalu i zaustavljaju razvoj alergijske reakcije), dekongestivi (kapi za nos koje djelovanjem na krvne žile smanjuju oticanje nosne sluznice i ublažavaju simptome alergije), antikolinergici (smanjuju učinak acetilkolina), antileukotrijeni (sprječavaju upalni učinak leukotrijena) i kromoni (inhalacijski protuupalni lijekovi).
Imunoterapija, odnosno hiposenzibilizacija, poseban je oblik liječenja alergijske bolesti primjenom tzv. alergenskih cjepiva. Tom se metodom u organizam bolesnika unose male količine alergena, u obliku potkožnih injekcija ili otopina koje se uzimaju pod jezik, a čije se koncentracije lagano povećavaju. Na taj se način bolesnikov imunološki sustav potiče na povećanje tolerancije prema specifičnom alergenu. U slučaju kontakta s tim alergenom, simptomi bolesti bit će znatno blaži ili se uopće neće razviti. Međutim, danas postoje dvojbe o uspješnosti imunoterapije.