Živimo
u zanimljivom stoljeću: 2007. godine 50% ljudi živi u gradovima, očekuje
se da će to do 2030. biti 60%, a do 2050. godine 70%. Već danas u gradovima
živi preko tri milijarde ljudi.
Treba se podsjetiti na to da mjesto, odnosno način stanovanja utječu i
na zdravlje i na sustav njegove zaštite. Život u „gradu“ trebao bi značiti
opće poboljšanje uvjeta ili, drugim riječima, standarda u usporedbi sa
životom na „selu“ ili s onim bez stalnog prebivališta, popularno, s nomadskim
načinom života. To je najjednostavnija podjela koja se koristi globalno,
no prisutna je i u našoj zemlji.
Uz pretpostavku da govorimo o gradu koji se nalazi u „uređenom“ svijetu,
nekoliko nespornih prednosti usko povezanih sa zdravljem:
• opskrba tekućom, zdravstveno ispravnom vodom u dovoljnim količinama
– nesporno, osim rješavanja žeđi, osigurava opću higijenu;
• druga je strana iste medalje kanalizacija za odvod otpadnih voda, a
istovremeno i odvoz smeća koje nastaje u mjestu stanovanja;
• opskrba energijom koja, osim rasvjete, osigurava i korištenje raznih
pomagala, od kojih su možda najvažnija ona za čuvanje i pripravu hrane;
• sve navedeno odnosi se na život u primjerenom prostoru koji zovemo stan,
odgovarajuće prostranosti za svakog člana obitelji, koja je potrebna ne
samo za „fizičko“, već i za „duševno“ zdravlje.
Istovremeno, i najbolje uređeni gradovi imaju neke nedostatke u odnosu
na ostala mjesta ili načine života:
• nedostatak prostora za kretanje radi odmora i rekreacije; istovremeno,
često je zrak ispod zadovoljavajuće kvalitete;
• često veliki gubici vremena u transportu, s poznatim „psihofizičkim“
posljedicama.
Čemu riječ «izazov» iz naslova
Nažalost, Svjetska zdravstvena organizacija opravdano je zabrinuta zbog
procesa „urbanizacije“. Mnogi gradovi diljem svijeta, posebice oni u „manje
uređenim“ zemljama, rastu prebrzo, najčešće bez odgovarajućih planova,
najčešće zbog bijega od bijede ili od gladi i žeđi. To znači da se ne
ostvaruju neki, ili čak ni jedni uvjeti koji znače standard. Javljaju
se novi problemi ili postojeći rastu, sve s nezaobilaznim posljedicama
po zdravlje:
• alkoholizam, narkomanija, prostitucija, nasilje svih oblika, svi (ostali)
oblici kriminala;
• nedostatna vodoopskrba, bez kanalizacije; nizak stupanj komunalne higijene;
• siromaštvo „novih“ oblika.
Uza sve navedeno, treba se podsjetiti i na to da broj stanovnika raste,
broj bolesti po stanovniku također, dok broj zdravstvenih radnika opada.
Kakvo je stanje kod nas
• Nestaju sela i manja naselja; „metropola“ Zagreb raste brže od vlastitih
planova; ostali gradovi ne rastu jer „bijela kuga“ potire učinke unutarnje
migracije; većina romskih naselja ispod je svakog standarda; „divlja“
naselja često su pravilo, a ne iznimka.
• Primarna zdravstvena zaštita više nije sustav; distribucija timova obiteljske
medicine prepuštena je „spontanosti“, a namjenski radni prostori za njihov
rad ne grade se.
Ima li optimizma
Kao i uvijek, treba se nadati da će znanje pojedinaca i njihovih zajednica,
uz decentralizaciju prava i obveza, rasti brže od novih i starih pošasti
kao posljedice „brzine“ življenja novih civilizacija. Transportna povezanost
sve manji je problem. Tehnologija komuniciranja omogućuje do nedavno neslućene
oblike rada i suradnje na udaljenost.
Primjerice, najsposobniji „proizvođači intelektualnih usluga“ bježe ili
su već pobjegli iz grada, a najbogatiji se nikada u njih nisu ni gurali.
