Kralježnica zaštićuje leđnu moždinu i živčane korjenove od mehaničkih povreda. Sve te funkcije uvjetuju oblik, građu i mehaničke osobine kralježnice. Neposredno nakon poroda kralježnica je ravna, a tek nakon tri do četiri mjeseca javljaju se fiziološki zavoji – krivine i to u sagitalnoj ravnini: naprijed – nazad (vratna lordoza, torakalna kifoza, lumbalna lordoza, sakralna kifoza). Te krivine javljaju se procesom uspravljanja djeteta (držanje glave – samostalan hod). Kralježnica čovjeka broji 34 kralješka, podijeljena u pet skupina.
Držanje tijela – to je biološka karakteristika ljudskog bića stvorena kroz evoluciju, a podrazumijeva statičko i dinamičko ponašanje tijela u prostoru i međusobnom odnosu s okolinom. U držanju tijela ima toliko specifičnosti i individualnosti da se pojedina osoba i na udaljenosti može prepoznati po stajanju, hodanju, trčanju. Najčešći faktori koji utječu na držanje tijela jesu anatomska građa, nasljedne osobine i vanjski utjecaji (bolest, navike, rad, profesija).
Pravilno držanje tijela ovisi o pravilnosti građe kostura, ali isto tako i o pravilnom rasporedu mišića, o simetriji parnih dijelova tijela. Kako se mišići nalaze pod neprekidnim utjecajem živčanih impulsa, to i o urednoj građi živaca i njihovoj dobroj funkciji ovisi držanje pojedinih dijelova tijela.
Pravilno držanje tijela
Pod tim podrazumijevamo naviku neusiljenog uspravnog stava ili stava čovjeka
pri hodanju. Pri pravilnom držanju čovjeka, profil trupa formira prirodnu
fiziološku krivinu kičmenog stuba, s umjerenim vratnim udubljenjem (lordozom),
grudnim izbočenjem (kifozom) i slabinskim udubljenjem (lordozom).
U kliničkom izgledu to je odgovarajući položaj glave s pogledom ravno,
lagana povučenost ramena unatrag, grudni koš je lagano istaknut prema
naprijed, a ruke su opružene niz tijelo. Trbuh je uvučen, koljena opružena,
a zdjelica nagnuta prema naprijed za oko 60°.
Za ocjenjivanje držanja tijela koristimo tri osnovne metode:
- inspekciju – promatranje,
- mjerenje,
- komparaciju – uspoređivanje simetričnih dijelova.
Loše držanje tijela
Sve što odstupa od navedenog u držanju tijela spada u loše držanje, sa
svim prijelaznim varijantama, od jedva uočljivih do jasno vidljivih. Prema
tome, loše držanje je klinička manifestacija odstupanja od sheme pravilnog
držanja koje bi trebao imati biološki pravilno građen čovjek, bez obzira
na to da li je ono uvjetovano funkcionalno ili promjenom strukture.
Uzroci lošeg držanja tijela
Faktori koji mogu, pojedinačno ili udruženo, dovesti do lošeg držanje
jesu unutarnji i vanjski. U unutarnje faktore ubrajamo: stanje kostura,
mišića i kože, neurološki – živčani status, osjetne funkcije, psihička
stanja i opće zdravstveno stanje.
Poremećaj građe kostura iz bilo kojeg razloga najčešće dovodi do lošeg
držanja (klinast kralježak, niži kralježak). Oboljenje mišića (miopatija)
te ožiljci u mišićima nakon povreda, ili na koži nakon težih opekotina,
utječu na držanje tijela. Poremećaj inervacije, tj. prekid motornih podražaja
zbog povrede živca dovodi do djelomične ili potpune oduzetosti (dječja
paraliza, povrede zbog pada, prometne nesreće). Senzorne funkcije imaju
znatan utjecaj na držanje tijela (sljepoća, gluhoća, kratkovidnost). Psihička
stanja (depresija, debilnost, idiotija) uvjetuju loše držanje, kao i poremećeno
opće zdravstveno stanje (tjelesna iscrpljenost, bolest dišnih organa).
Vanjskih faktora koji uvjetuju loše držanje ima više, a najčešći su:
- loš radni namještaj (posebno školski, koji nije prilagođen uzrastu);
- loša postelja (visoko uzglavlje, mekani ležajevi) naročito nepovoljno
utječe na razvoj kičmenog stuba;
- loša modna odjeća (uska ramena koja prisiljavaju na pogurenost, nošenje
torbi pod
pazuhom);
- profesionalna opterećenja, posebno u periodu učenja težih zanata za
vrijeme sazrijevanja kostura;
- nedostatak bavljenja sportom, što dovodi do propadanja mišića i do gubitka
mišićnog tonusa koji mora držati tijelo.
Kritične dobne točke značajne za nastanak
lošeg držanja
Postoje vremenski periodi u kojima je organizam u razvoju izložen posebnom
opterećenju.
Prva su kritična točka prva i druga godina života u kojima dolazi do intenzivnog
razvoja tjelesne težine i lokomotornih funkcija (mirno ležanje i hod).
Tu je naročito važan metabolizam minerala Ca i P.
Druga je kritična točka razvoja 7. godina života, kada dijete prelazi
iz predškolske u školsku dob, primajući nova fizička opterećenja (duže
sjedenje, pisanje zadaće, nošenje težih školskih torbi).
Treća je kritična točka tjelesnog razvoja pubertetsko doba (od 11. do
14. godine). Tada dolazi do intenzivnog rada spolnih žlijezda, porasta
tjelesne težine i veće tjelesne aktivnosti, a s time i do opterećenja
kostura.
Skolioze
Imenom
skolioze obično se nazivaju postranična savinuća kralježnice. Uzrok skoliozama
nije uvijek poznat. Skolioze su mnogo češće kod žena. Osobito su značajne
za mlađe naraštaje te se pojavljuju u oko 2 do 4 % mlađe generacije.Razlikujemo dvije vrste skolioza – funkcionalne i strukturalne. Funkcionalne se gube kada bolesnik leži ili se sagne prema naprijed. Strukturalne su prave mane koje se javljaju u vrijeme djetinjstva i mogu završiti različitim stupnjem iskrivljenja kralježnice. Tu dolazi do deformacije trupova kralježaka i njihove rotacije.
Skoliotične krivine mogu se pojaviti na jednom ili na više mjesta na kralježnici. Postoji više podjela skolioza. Prema dobi javljanja, dijelimo ih na:
- infantilne skolioze koje počinju vrlo rano, prije 3. godine i jače su progresivne,
- juvenilne skolioze koje počinju između 3. i 10. godine,
- adolescentne skolioze počinju poslije 10. godine.
Liječenje skolioze
Liječenje skolioze u pravilu je konzervativno, rjeđe operativno. Konzervativno liječenje sastoji se u ispravljanju držanja tijela pri stajanju, sjedenju i hodanju te u fizikalnoj terapiji – kineziterapija – vježba. Uz fizikalnu terapiju, koristi se još korekcija u gipsu te opskrba ortozama – steznicima. Operativno liječenje indicirano je kod jako izraženih i progresivnih skolioza.
KIFOZA
Kifoza je zakrivljenost srednjeg dijela kralježnice. Kod kifoze kralježnica
zavija lagano prema natrag, dajući leđima blag okrugli izgled. Normalna
krivina mjerenjem je od 20° do 45°. Kifozom smatramo onu krivinu koja
premašuje navedeni opseg. Kod djece, kao i odraslih, kifoza uzrokuje pogrbljen
izgled. Kad je izrazito naglašena, može uzrokovati smetnje rada srca i
pluća.
Kifoza može biti:
• posturalna – kifotična držanja koja se mogu aktivno korigirati; češća
su kod djevojčica nego kod dječaka;
• strukturalna kifoza – M. Scheuermann, gdje imamo jedan ili više klinastih
kralježaka.
• kongenitalna kifoza – prirođena, gdje se tijekom razvitka javlja kifoza,
neki kralješci mogu biti spojeni i kost se ne može pravilno razvijati.
Liječenje
Liječenje kifoza uglavnom se provodi kineziterapijom, odnosno korektivnom
medicinskom gimnastikom. Također je značajan segment terapije bavljenje
sportskim aktivnostima gdje se tijelo isteže. Uz vježbe, a ovisno o nalazu
i pogoršanju nalaza, preporuča se i opskrba ortozama. Kod izrazito progresivnih
kifoza, kada je kut krivine veći od 70°, indicirano je operativno liječenje.
Od
raznih mišićno-koštanih poremećaja kod djece i mladeži, najčešće susrećemo
različite oblike i stupnjeve spuštenih stopala. Učestalost tog deformiteta
javlja se u 40 do 80%. Pod pojmom ravno stopalo mislimo na sve anomalije
stopala karakterizirane popuštanjem svodova te narušavanjem stato-dinamičke
ravnoteže. Uzroci nastajanja ove deformacije mogu biti urođeni i stečeni.
Pojava ravnih stopala često se dovodi u vezu s pojedinim razvojnim fazama
i njihovim karakteristikama. Ovisno o razvojnoj dobi, ravna stopala nastaju
zbog nedovoljno razvijenog potpornog tkiva, neusklađenosti građe osnovnih
koštanih elemenata, snage i otpornosti mišića i sveza te vrste i trajanja
opterećenja stopala.Forsiranje ranog uspravljanja djeteta i podržavanje uspravnog stava raznim hodalicama rezultira zamorom mišića i popuštanjem ligamenata mišića, što uvjetuje spuštanje stopala. Opterećenja kod duljeg stajanja, hodanja po ravnim i tvrdim površinama uvjetuju spuštanje stopala. Kod gojazne djece češće nalazimo spuštena stopala. U razvoju ravnog stopala najprije popuštaju mišići, zatim se postepeno izdužuju plantarne sveze i na kraju dolazi do promjene oblika kostiju stopala.
Za utvrđivanje statusa stopala služimo se raznim metodama; najčešće se koristi metoda plantografije - uzimanje otiska stopala. Već u ranom djetinjstvu moramo provoditi preventivne mjere, kao što su higijena stopala, izbor obuće, vježbe stopala, mišićna aktivnost, ali i odmor. Pravilna obuća temelji se na anatomskoj strukturi i obliku stopala. Kod djece obuća mora biti dovoljno čvrsta na području pete te unutarnje strane, ali istovremeno i dosta elastična da ne sputava pokretljivost stopala. Cipela mora biti zaobljenog oblika, pete povišene za oko 2 cm, prozračna i izrađena od kože i ugodnog materijala. Također, cipela treba imati ugrađene uloške za podržavanje uzdužnog i poprečnog svoda.
U prevenciji spuštanja stopala važne su vježbe stopala i mišića potkoljenice. Stopalo je stalno izloženo velikim opterećenjima te se vježbama treba za to pripremiti i osposobiti. Zbog toga se djeci preporuča da što više hodaju bosa po šljunku, neravnom terenu, travi, radi poticanja kontrakcije mišića svodova. Kretnje i igra pozitivno utječu na pravilan razvoj svodova stopala. Vježbama se jačaju mišići, postiže se elastičnost pokreta, otklanja umor. Razne igre na suhom i u vodi, plivanje, gimnastika, igre loptom, skakanje i penjanje povoljno utječu na formiranje i očuvanje funkcije stopala.
Kod jače izraženog spuštenog stopala preporuča se izrada i nošenje ortopedskih uložaka. Ulošci moraju biti izrađeni individualno, po otisku, s potrebnim dodacima i od adekvatnog materijala.
Kod izrazito jako spuštenog stopala preporuča se i operacijsko liječenje, koje je uspješno ako se provede pravovremeno i s pravim razlogom.
ULOGA VJEŽBANJA
Kineziterapija ili terapija pokretom u prevenciji lošeg držanja tijela i uspjeh
terapije ovisit će od vremena kada je loše držanje otkriveno, od stupnja kliničkog
nalaza te od toga u kojoj je mjeri loše držanje izraženo. Za svaki slučaj, posebno
se moraju odrediti adekvatne vježbe i metoda njihove primjene. Mora se pratiti
kretanje i učinak vježbi.
Osnovno težište vježbanja u otklanjanju lošeg držanja mora biti na primjeni:
- vježbi oblikovanja, koje se sastoje od niza vezanih harmoničnih pokreta (loptom,
štapom),
- vježbi ravnoteže, pomoću kojih se balansira simetrija pokreta,
- vježbi snage, koje se postižu dodatnim opterećenjem,
- vježbi izdržljivosti,
- sportskih aktivnosti prema postojećem nalazu (odbojka kod promjena na kralježnici,
nogomet kod slabosti mišića donjih ekstremiteta).
