Rehabilitacija
 
BOLESNIK IMA JEDNU ŽELJU
 
Kad sam "dobila u zadatak" napisati "uvodnu riječ o rehabilitaciji" za ovaj broj Narodnog zdravstvenog lista, mislila sam kako će mi to biti lak zadatak! Toliko godina radim u struci pa će to, zapravo, biti sasvim jednostavno. PREVARILA SAM SE!
 
 
Ne samo zbog složenosti sustava i procesa rehabilitacije (od kojih je samo jedan njen dio fizikalna medicina na koju ste zasigurno odmah i vi pomislili), nego zapravo zbog svih pacijenata koji su mi, dok sam pisala ovaj tekst, "prošli glavom", a kojima smo nekada pomogli tako da su se vratili u život potpuno oporavljeni, ali na žalost i onih koji to nisu bili jer je dijagnoza bila takva da to nismo mogli učiniti u potpunosti. Svakako je osjećaj da ste nekome pomogli u smislu potpunog oporavka izvanredan i ispunjavajući no, s druge strane, pacijenti koji nemaju tu sreću ipak ostaju uvijek tu s nama, redovito se vraćajući kako bismo im pružili stalnu fizičku, ali i psihičku i emocionalnu rehabilitaciju (nekada tu mislim i samo na riječi ohrabrenja za njihove dalje "bitke"). Oni pred sebe i nas stavljaju izazov stalnog truda, želje i nade u profesionalnom i ljudskom smislu.
 
 
 
Ponovno osposobljavanje
A sada ono što vam moram reći: "ozbiljnu" definiciju rehabilitacije! Sam pojam «rehabilitacija» izveden je od latinskih riječi "re", što znači ponovno, te "habilitatio" - osposobljavanje pa, prema tome, pojam označava proces maksimalnog osposobljavanja za samostalan život i rad osoba koje su djelomično ili potpuno izgubile svoju samostalnost i sposobnost zbog ozljede, bolesti, prirođene mane ili nekog drugog uzroka. To je samo jedna od definicija između njih nekoliko, ali važno je da je CILJ rehabilitacije ponovno osposobljavanje osobe u najvećoj mogućoj mjeri za povratak u život i/ili na radno mjesto, i to u fizičkom, psihološkom, socijalnom, radnom, rekreativnom potencijalu koji su sukladni njenom ev. oštećenju ili anatomskom ograničenju.
Iz toga je vidljivo da je, zapravo, rehabilitacija širok pojam, koji podrazumijeva ne samo medicinsku, nego i profesionalnu (povratak na isto ili drugo radno mjesto) i socijalnu rehabilitaciju (integraciju u društvo, zajednicu).
Ona uključuje niz specijalnosti i specijalno usmjerenih aktivnosti koje imaju navedeni cilj. U tom sustavu sveobuhvatnosti nalaze se uključeni fizijatri i specijalisti drugih grana medicine (neurolozi, traumatolozi, ortopedi, specijalisti medicine rada...) te fizioterapeuti, logopedi, defektolozi, radni terapeuti, rekreacijski terapeuti, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, ortotičari i protetičari, muzički i plesni terapeuti, a po potrebi i drugi specijalisti.

Užitak masaže
Budući da je rehabilitacija, puno širi pojam od same fizikalne terapije, koja primjenjuje liječenje raznim metodama, od elektroterapije, fototerapije, termoterapije, kinezioterapije (liječenje pokretom-vježbama), hidroterapije, mehanoterapije (ono što pacijenti jako vole-masaže!), nužno je poznavanje te cjelokupnosti procesa i suradnja između svih medicinskih grana i djelatnosti uključenih u proces ponovnog vraćanja u normalan život ili osposobljavanja za život i rad osobe koja je pretrpjela određenu ozljedu, bolest ili sl.
Zato pacijent mora biti u središtu naše pažnje, na način da se proces rehabilitacije gleda holistički - cjelokupnost čovjeka, s njegovim fizičkim, psihičkim te emocionalnim stanjima i mogućnostima.
Jedan od ciljeva stručnjaka koji rade u tom sveobuhvatnom timu "ponovnog vraćanja u život" obuhvaća i njihovo umijeće da motiviraju pacijenta, da ga bodre i potiču na liječenje i što bolji oporavak te dalju brigu o zdravlju. Dakle, cilj je svakako stalna motivacija pacijenta, kao i aktivno uključivanje obitelji pacijenta, koja ima izuzetno važnu ulogu u procesu rehabilitacije.

Kad vas podsjetim da na našim odjelima i u cjelokupnom rehabilitacijskom procesu mogu biti osobe s raznim oštećenjima, ozljedama i/ili bolestima, vidjet ćete široku lepezu djelovanja i mogućnosti svih nas koji smo u taj proces uključeni. To mogu biti:
-djeca ometena u razvoju,
-bolesnici s ozljedama mozga i leđne moždine,
-osobe nakon amputacije udova,
-osobe nakon prijeloma udova,
-osobe nakon operacija na koštano-zglobnom sustavu,
-osobe nakon srčanog i moždanog udara,
-osobe nakon operacija malignih stanja,
- osobe s oštećenjima vida i sluha,
- osobe oboljele od neuroloških bolesti,
- sportaši nakon ozljeda,
- osobe s kroničnim degenerativnim stanjima kralježnice i zglobova.
Iz toga također vidite kako je nekada lakše, a nekada izuzetno teško,

pristupiti pacijentu s obzirom na težinu njegova stanja i očekivanja. I zato se uvijek pitamo i postavljamo pred nas i pacijenta ciljeve, načine, sredstva, a i mogućnosti, a sve u smislu što bržeg potpunog oporavka ako je to moguće, ili pak što kvalitetnije trajne rehabilitacije, koja kod nekih stanja traje gotovo cijeli život.

Različiti pristupi
Odgovorit ću vam kroz nekoliko primjera.
Osobu nakon operacije koljena ili kuka, nakon operacije kralježnice ili pak neke ozljede zadobivene pri padu ili sportskoj aktivnosti... rehabilitirat ćemo tijekom nekoliko mjeseci i, zapravo u velikom postotku slučajeva vratiti u normalan život, pa čak i na isto radno mjesto... Možda će imati neka manja ograničenja u smislu rekreativnih aktivnosti. Za razliku od njih, imamo osobu nakon težeg ili teškog moždanog izljeva s posljedičnom slabošću ruke, noge, otežanim hodom i govorom... Kod takvog se pacijenta ipak ne očekuje potpun oporavak, rehabilitacija je praktički doživotna, povratak na posao bit će svakako praćen i procjenom preostale radne sposobnosti i procjenom ev. mogućeg povratka na neki drugi adekvatan posao...

Kao još jednu kategoriju imamo pacijente s bolestima koje se progresivno pogoršavaju, npr. multipla skleroza, Parkinsonova bolest ili pak neka druga progresivna neurološka stanja, kod kojih će svakako biti potreba trajne rehabilitacije i praćenja svih stručnjaka, a izuzetno će važna biti stalna pomoć psihologa te stalna i neophodna podrška obitelji sa psiho-emocionalnog aspekta neminovnosti progresije bolesti.

Kada sagledamo samo te navedene primjere, vidimo kolika je važnost ne samo metoda fizikalne medicine koje poznajemo, a koje se koriste u našim ambulantnim ili stacionarnim ustanovama, nego i suradnje svih specijalnosti u procesu rehabilitacije, važnost stručnog ali i ljudskog pristupa u situacijama kada pacijent "upadne" u psihičke krize i depresije zbog svoga stanja. Nekad su i razgovor i topla riječ važni i neophodni za vraćanje motiva, samopoštovanja osobe s hendikepom i bolešću.
U tom je smislu jako važna naša međusobna suradnja, kao i ustanova za pomoć u kući, ustanova za socijalnu skrb, rad stručnjaka u profesionalnoj orijentaciji, obitelji, a i svih ljudi koji mogu pomoći (udruga na volonterskoj osnovi), i svih vas: kada susretnete hendikepiranu osobu (slijepu, u kolicima, teže pokretnu, cerebralno oštećeno dijete ...), ne okrećite glavu!
Bolest nije "privilegija" drugih, ona se dešava svima nama, zato budimo na nju osjetljivi i pustimo da osobe s oštećenjima žive s nama na što je moguće kvalitetniji i humaniji način u zajednici.

Uvijek se sjetim jedne toliko već puta ponavljane istine da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu!
U tom smislu, a u okvirima sadašnjih mogućnosti, i mi zdravstveni djelatnici, a i ljudi oko bolesnika, nastojimo da i bolestan čovjek, osim te osnovne želje, poželi i pronađe i sve ostalo u životu, uz pomoć i razumijevanje svih nas.

 
 
Mr.sc. Violeta Vičević-Srdoc, dr.med.