Hormoni vode u tugu
Novija istraživanja pokazala su da tijekom babinja, razdoblja nakon poroda, postoji povećan rizik od razvoja psihičkih poremećaja. Dok se poslijeporođajna tuga („baby blues“) može smatrati relativno „normalnom“ pojavom, poslijeporođajna depresija i psihoza predstavljaju ozbiljna stanja, koja zahtijevaju stručnu pomoć, a ponekad i stalnu medicinsku skrb.

Poslijeporođajna tuga (postpartalna potištenost) javlja se 3-7 dana nakon poroda, a smatra se da nastaje kao posljedica biokemijskih promjena u tijelu majke. Tada dolazi do naglog pada razine hormona, čije vrijednosti od desetorostruko povećanih u trudnoći padaju na razinu prije trudnoće. Na pojavu tog poremećaja svakako utječu i iscrpljenost majke nakon poroda, stres, nedostatak sna zbog uspostavljanja ritma hranjenja djeteta, kao i početni problemi s dojenjem. Očituje se relativno blagim simptomima, poput emotivne labilnosti, razdražljivosti, zabrinutosti, gubitka teka, umora, tjeskobe, tuge, kao i čestim plakanjem „bez razloga“. Majka često ne može sama objasniti zašto nije sretna kao ostali članovi obitelji te ima osjećaj krivnje zbog toga. Intenzitet simptoma najveći je oko petog dana, a većina simptoma povlači se tijekom 10. do 14. dana nakon poroda. Neki autori drže taj poremećaj fiziološkom pojavom jer se javlja u gotovo 50 - 80% žena

Poslijeporođajna tuga prolazi spontano, bez ikakvog liječenja. Pri tome je od velike važnosti da okolina, osobito partner i obitelj, pomognu majci, ne samo u preuzimanju dijela skrbi za novorođenče i kućne poslove, već i u davanju emocionalne potpore tijekom prilagođavanja na novonastalu situaciju. U slučaju da simptomi traju dulje i/ili da im se intenzitet pojačava, potrebno je zatražiti liječničku pomoć.

Poslijeporođajna depresija (postpartalna depresija) psihički je poremećaj koji se javlja nakon poroda, a manifestira se u 10% žena. Češća je u žena koje su prije poroda imale anksiozne ili depresivne epizode, kao i kod onih kojima se ona javila u prethodnim trudnoćama. Također se češće javlja u majki mlađih od 20 godina, majki niže razine obrazovanja i socijalno-ekonomskog statusa, kao i u onih bez potpore partnera i obitelji (neudane ili samohrane majke). Karakteristični su simptomi trajna nesanica, potpun gubitak teka, pretjerana razdražljivost, stalan umor, iscrpljenost i plačljivost, prevladavajuće depresivno raspoloženje, pri čemu nisu rijetke ni misli o samoubojstvu, ambivalentan odnos prema novorođenčetu i/ili partneru te intenzivan osjećaj sebe kao loše majke i/ili supruge, uz izrazit osjećaj krivnje jer nisu „vesele i radosne kakve bi trebale biti“. Doživljaj trenutačne životne situacije u tih majki može biti potpuno izmijenjen, tako da mogu biti u potpunosti disfunkcionalne, uz prevladavanje negativističkog odnosa prema sebi i okolini. Taj poremećaj zahtijeva stručnu pomoć, koju je bitno što prije zatražiti, osobito ako su simptomi intenzivni ili prijeti opasnost da majka naudi sebi ili djetetu. Liječenje se sastoji u psihoterapiji i u davanju lijekova, antidepresiva, pri čemu je bitno odrediti pravilnu dozu i vrstu lijeka te uzeti u obzir da li majka doji.

Poslijeporođajna psihoza (postpartalna psihoza) ozbiljan je i težak psihički poremećaj koji zahtijeva hitnu medicinsku skrb. Relativno je rijetka, javlja se u 0,1 do 0,4% majki, a očituje se razdražljivošću, nepredvidljivim ponašanjem, nesanicom, hiperaktivnošću, ispadima bijesa, ubrzanim govorom, maničnim epizodama, paranoidno-sumanutim idejama te halucinacijama (vidnim i/ili slušnim). U tim je slučajevima nužno što prije zatražiti stručnu pomoć, koja se sastoji u bolničkom liječenju majke, uz stalnu medicinsku skrb i terapiju lijekovima.