Poštovanje života
Holistički pristup jedini je pravi pristup, u kojem je najvažniji element uključivanje bolesnika u donošenje odluka, a koji provodi interdisciplinarni tim u koji su uključeni: liječnik, medicinska sestra, socijalni radnik, fizioterapeut, psiholog, duhovnik. Palijativna skrb namijenjena je širokoj populaciji bolesnika različite životne dobi i različitih dijagnoza koje štetno utječu na bolesnikove svakodnevne funkcije ili pak smanjuju njegov očekivani životni vijek.

U tu kategoriju ubrajaju se i djeca i odrasle osobe:
• oboljele od kroničnih stanja (maligniteta, kroničnih zatajenja bubrega, bolesti jetara, moždanog udara koji je uzrokovao značajno funkcionalno oštećenje, uznapredovale srčane ili plućne bolesti, neurodegenerativne bolesti i demencije);
• oboljele od prirođenih bolesti i stanja koja dovode do ovisnosti o terapijama;
• oboljele od akutnih, ozbiljnih i po život opasnih bolesti (poput teških ozljeda, leukemije ili moždanog udara), kada je izlječenje, ako do njega dođe, vrlo dugotrajan i zahtjevan put, ispunjen značajnim teškoćama;
• osobe koje pate od kroničnih i za život ograničavajućih povreda zbog nesreća ili drugih oblika teških ozljeda;
• ozbiljno i terminalno oboljeli bolesnici (poput osoba koje pate od demencije u posljednjoj fazi terminalnog stadija karcinoma, ili teškog invaliditeta zbog moždane kapi).

Ciljevi palijativne skrbi izravno su povezani sa zadovoljavanjem potreba umirućih bolesnika. Svi aspekti skrbi usmjereni su na stvaranje ugode, poštovanje života i optimizaciju bolesnikove kontrole i autonomije.
Saznanje bolesnika i članova njegove obitelji da neće biti napušteni u njima najtežim životnim trenucima jednako je važno kao i stručna medicinska pomoć koju dobivaju. Dokazano je da je većina bolesnika sklonija surađivati s medicinskim osobljem s kojim su razvili odnos povjerenja.

Zaokruživanje odnosa
Postizanje unutrašnjeg mira svaki pojedinac različito definira. Pojedini umirući bolesnik odbit će rješavati neobavljene poslove: osobne, društvene ili duhovne. Ako je to njihov izbor, članovi palijativnog tima ne smiju tu odluku shvaćati osobno ili je tumačiti kao neuspjeh jer ne umire svaki bolesnik u miru. S druge pak strane, mnogi bolesnici nastoje ispravljati pogreške ili popravljati odnose.

Doktor Ira Byock u svojoj knjizi Dying Well: the Prospect for Growth at the End of Life, navodi: \'\'Kada se ljudi relativno ugodno osjećaju i znaju da neće biti napušteni, često nalaze načine kako jačati veze s voljenima, kao i stvoriti trenutke dubokog značenja na svojem posljednjem putovanju. Umiruća osoba može dostići \'razvojno znamenje\' poput iskustva ljubavi prema sebi i drugima, zaokruživanja odnosa s drugima, prihvaćanja konačnosti svojeg života i postizanja novog doživljaja sebe unatoč osobnoj predstojećoj smrti. Iako taj proces rasta može uključivati osobnu borbu, čak i patnju, pojedinci se mogu razvijati na načine koji su važni, kako njima, tako i njihovim obiteljima.\'\' (Byock, 2001., str. 11. – 17.)
Sandol Stoddard napisao je: \'\'Umirući žude za mnogim stvarima koje im ustanove ne mogu osigurati. Oni traže dokaze života, duhovnu i emocionalnu utjehu te podršku svake vrste. Potrebne su im nehigijenske stvari, kao što je njihov najdraži pas koji će ležati u podnožju njihova kreveta, ili vlastita odjeća, slike, glazba, hrana, poznata okolina, ljudi koje vole, osobe kojima mogu povjeriti svoju skrb\'\' (Stoddard,1992., str. 47. – 49.).

Potpora obitelji podrazumijeva pomoć tijekom bolesti i tijekom žalovanja. Ta su dva oblika skrbi vrlo povezana. Sve što je doživljeno pozitivnom smrti voljene osobe pomoći će u razdoblju nakon gubitka. Priprema za gubitak veći je dio procesa žalovanja. Stoga se potporu u žalovanju može pružiti prije, za vrijeme i nakon smrti voljene osobe. To je sveobuhvatan proces, koji može trajati nekoliko sati ili nekoliko mjeseci.

Bol koja izjeda biće
Svaki čovjek na kraju svog života osjeća izvjesnu emocionalnu, društvenu ili duhovnu bol koja izjeda njegovo unutrašnje biće i najčešće se izražava bijesom, frustracijom, depresijom ili fizičkom boli.

Emocionalna ili psihološka bol uočena kod terminalnih bolesnika gotovo je uvijek rezultat njihovih svjesnih ili nesvjesnih strahova ili njihovih osjećaja nemoći i beznađa. Simptomi mogu biti tjeskoba, bijes, nesanica, depresija, razdražljivost ili pritužbe na tjelesnu bol. Najveći je ljudski strah od same smrti ili makar strah od nepoznavanja kakva će ona biti, kada će nastupiti i što očekivati. Postoje i strahovi od procesa bolesti, koliku će bol netko trpjeti, hoće li izdržati zdrav razum, pa čak i strahovi o prosudbi ili kazni u zagrobnom životu. Naravno da članovi tima ne mogu ukloniti strahove, ali mogu pomoći u nošenju s tim strahovima i u njihovoj verbalizaciji.

Društvene boli koje osjećaju umirući bolesnici najčešće uključuju vrlo temeljne, praktične sadržaje. Suprug će možda biti zabrinut kako će se njegova supruga snaći bez njega ako nikada nije naučila voziti automobil ili ispisati ček. Otac će biti vrlo zabrinut ako postoji mogućnost da njegova obitelj izgubi dom bez njegova prihoda. Financijska zabrinutost često je glavni problem koji odmah prate pravna pitanja, poput oporuka, vlasništva, ugovora, dogovora o ukopu i slično. Gubitak radnog mjesta, društvenog položaja i kontrole - razorni su. Na osobnoj razini postoji mnogo zabrinutosti jer se više ne može funkcionirati kao otac, majka, suprug, supruga ili član zajednice. Osobi u terminalnoj fazi bolesti pomoć je potrebna ne samo u prihvaćanju bolesti i stanja, već i u osjećaju dostojanstva koje je prijeka potreba čovjeka.