 |
Čovjek
je svežder Čovjek je, u osnovi, svežder jer jede sve – od voća i povrća do žitarica i mesa. Dok jedni ljudi jedu sve što im je nadohvat ruke, drugi su već izbirljiviji pa jedu isključivo biljnu hranu, ili pretežno meso. Nutricionisti (liječnici) preporučuju raznoliku hranu, sastavljenu od svih korisnih sastojaka (proteini, ugljikohidrati, bjelančevine, masti, vitamini, minerali…). Također, nije dobro duže vrijeme jesti jednoličnu hranu, bez obzira na to koliko bila kvalitetna. Znanstvenici koji se bave čovjekovom prehranom upozoravaju da želudac ne smije biti posuda u koju se ubacuje hrana bez potrebne kontrole. Suvremeni način čovjekova života, obilježen motom – sve na brzinu, vodi u bolest. Tzv. brza hrana nije samo američka specijalnost, ona je sve više europeizirana, a postaje odlikom i našeg življenja. Stoga je brza hrana globalna opasnost. |
Debljina vodi u bolest
Čuveni grčki filozof Sokrat (470. do 399. godine prije Krista) bio je
zabrinut masom svoga tijela pa je redovito plesao prije doručka kako bi
gubio kalorije, pa time i težinu. On nam je u naslijeđe ostavio izreku:
Loš čovjek živi da bi mogao jesti i piti, dok dobar jede i pije da bi
mogao živjeti!
Ono što je mučilo Sokrata, danas muči milijune (pre)debelih ljudi širom
svijeta, dakako, ponajviše u bogatim zemljama koje ne oskudijevaju u hrani.
Manje odstupanje od idealne mase tijela još nije bolest, ali ako debljanje
ide u progresiju, ono, zasigurno, vodi u bolest, često i s ozbiljnim posljedicama.
Pretilost zabrinjava sve veći broj ljudi širom svijeta pa na njoj mnogi
grade profit – nudeći spasonosne metode mršavljenja – od čudotvornih tableta,
tonika i čajeva do modela prehrane, najčešće reducirane po pravilu – unositi
hranu s manje kalorija nego što ih se troši radom.
Prehrana s manje kalorija nije izum našeg vremena. Naime, poznato je da
je engleski liječnik W. Harvey već prije više od 150 godina izradio dijetu
za debele osobe. Premda su znanja o hrani u njegovo vrijeme bila oskudna,
on je dobro pogodio da za mršavljenje valja izbjegavati slatku i škrobnu
hranu, a meso jesti po želji.
Osoba koja pripada armiji debelih, a želi smršaviti, neka se obvezno posavjetuje
s liječnikom. Tko to radi na svoju ruku, valja se pomiriti s rizikom da
ga mršavljenje dovede do bolesti. U svim oblicima izvješćivanja u medijima
toliko je primamljivih ponuda za mršavljenje da im odolijevaju samo debele
osobe plićeg džepa. Koliko je pokusnih kunića koji su, umjesto kilograma,
izgubili samo novac, nitko ne javlja. Jer, razumljivo, neuspjeh nikomu
ne ide u prilog – ni onima koji (skupo) nude lažnu nadu ni onima koji
su novac bacili u vjetar. Svaka metoda mršavljenja osigurava dobar rezultat,
ali samo u reklami. Kada se primijeni u praksi, rezultati su najčešće
porazni. Iskusili su to mnogi.
Razni ljudi – razni običaji
Čovjekova prehrana nije samo odraz njegove prirodne potrebe, nego i sredine
u kojoj živi, odnosno društvene zajednice kojoj pripada, a ovisi i o podneblju,
običajima i religijskim odrednicama. Potvrdu tomu nalazimo u zanimljivim
primjerima – putujući kroz povijest i kroz razne narode.
Mnogi Amerikanci ne jedu iznutrice svinja jer je to, svojedobno, bila
hrana robova. Istodobno, Francuzi i Škoti iznutrice drže specijalitetima.
Ortodoksni Židovi i Muslimani ne jedu svinjetinu. Puževi se spominju kao
zabranjena hrana još u vrijeme Mojsija, a Rimljani su ih tovili brašnom
kako bi u njima mogli bolje uživati. Konzerve mesa za neke arapske zemlje
moraju imati poseban certifikat da je stoka zaklana po islamskom obredu.
Drevni Rimljani i Perzijanci bili su veliki ljubitelji magarećeg mesa.
Starogrčki liječnik Hipokrat preporučao je upotrebu psećeg mesa, a neki
istraživači hrane (u Europi) navode da je ono jednako kakvoći teletine.
Meso domaće mačke jestivo je i po okusu je između domaćeg i divljeg zeca.
U nekim pariškim restoranima meso kornjača i krokodila (kajmana) predstavlja
pravi gurmanski specijalitet.
Mnogi će prihvatiti mišljenje kako je domaća (prirodna) hrana bolja od
industrijskog proizvoda iako stroge sanitarne kontrole pokazuju da je
industrijski proizvod sigurniji nego onaj iz kućne radinosti.
Predrasude o kruhu
Postoje predrasude (i dileme) o jedenju crnog i bijelog kruha. Crni kruh
ne deblja, a bijeli deblja i štetan je za zdravlje – vjeruju mnogi. Međutim,
istina je posve drukčija. Prednost je crnog kruha u tomu što on dulje
ostaje svjež te u sadržaju celuloznih vlakana (koja su bitna za rad crijeva),
ali kalorijska vrijednost i crnog i bijelog kruha približno je ista –
što znači da se od oba podjednako deblja – ako ih jedemo previše.
Kada već govorimo o kruhu, valja reći da se naš današnji kruh uvelike
razlikuje od kruha naših baka ili prabaka. Svi sastojci kruha u davnini
bili su (uglavnom): brašno, kvasac, voda i sol, a danas se broj sastojaka
pretvara u pjesmu u prozi. Ovih smo dana (u Rijeci) kupili samostanski
kruh koji se (prema deklaraciji) sastoji od: pšeničnog brašna T-850, klostersonne
koncentrata – krumpirovih pahuljica, raženog brašna T-1250, integralne
ražene prekrupe, osušenog raženog kiselog tijesta (raženo brašno starter),
soli, ječmenog sladnog brašna, pšeničnog glutena, prženog pšeničnog sladnog
brašna, sladnog ekstrakta (ječmeni slad, voda) dekstroze, začina (s brašnom
gorušice) regulatora kiselosti E-263, vode, kvasca, poboljšivača (tvar
za sprječavanje zgrudnjavanja E-170), sojinog brašna, emulgatora E-472e,
antioksidansa E-300 i enzima. U toj šumi sastojaka u spomenutom kruhu
potrošač se teško može snaći.
