Prvi znakovi
Ubrzan tempo života i prevelika osobna i obiteljska očekivanja drže većinu današnjih djevojaka i žena u stresnom stanju. One postaju kronično napete, tjeskobne i zabrinute. Budući da je u današnjem društvu neprihvatljivo pokazivanje takvih emocija pred drugima, djevojka ili žena nauči ih vješto skrivati. U tim trenucima čokolade, kolači, peciva ili keksi postaju najbolji tješitelji jer uspješno uklanjaju napetost i nezadovoljstvo, donoseći smirenje i ugodu. Djelovanje tih “sedativa” kratkotrajno je i prolazno jer se ubrzo javlja žudnja za novom količinom slatke hrane.

Zbog takvog načina prehrane dolazi do promjene kemijskih supstanci u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Najznačajniji je serotonin, koji naglo raste nakon konzumiranja ugljikohidrata. Skok razine serotonina u mozgu dovodi do nastanka smirenosti i zadovoljstva. Takvim ponašanjem osoba postupno gubi kontrolu nad svojom prehranom i problem postaje metabolički, jer se opadanje razine šećera u krvi može nadoknaditi samo sve većom količinom ugljikohidrata

Posljedica je ili konstantno debljanje ili bulimija.
Znakovi koji upozoravaju na mogući poremećaj jesu: jelo kao izlaz iz svakodnevnih briga, prejedanje dva puta tjedno, čežnja za slatkim i škrobom, osjećaj krivnje poslije jela, tajno hranjenje, strah od debljanja, zabrinutost za težinu, mršavost kao cilj, nadutost i mučnina, nepravilni menstruacijski ciklusi, slabo suočavanje sa svakodnevnim problemima, povlačenje od prijatelja, rana spolna aktivnost.

Klinički opis bulimije nervoze
Bulimija, što znači “volovska glad”, predstavlja epizodno unošenje velikih količina hrane na prisilan način, uz svijest da je takav način jedenja abnormalan, da bolesnici strahuju kako ne mogu prestati jesti svojom voljom, i uz osjećaj depresije nakon završenog čina. Prejedanje je hitna potreba koja ovlada oboljelom osobom iznenada, bez upozorenja. Prilikom prejedanja osoba konzumira u kratko vrijeme velike količine kalorija.

Prejedanje često nastupa navečer, kada je osoba sama i obično je to hrana velike kalorične vrijednosti. Kada je prejedanje gotovo, osobom ovlada osjećaj panike i krivnje, strah od debljanja te se ona fizički loše osjeća. Brzo uzimanje velike količine hrane stvara neugodu u želucu te osoba “mora” izbaciti tu hranu iz sebe pa izaziva povraćanje.

U početku se povraćanje izaziva stavljanjem četkice za zube ili prstiju u ždrijelo, ali većina bolesnika s vremenom nauči povraćati refleksno, dok se neki tako naviknu na povraćanje, da im postane teško zadržati bilo koju količinu hrane u sebi.
Osobe koje pate od bulimije najčešće uspijevaju održati normalnu tjelesnu masu pa poremećaj ostaje nezamijećen. Zbog skrivenog jedenja i povraćanja, obitelj nije svjesna bolesnikove bolesti. Često kradu, i to najčešće hranu. Dolazi i do pojave alkoholizma i histeričnog ponašanja. Bulimične osobe obično su emotivno jako osjetljive i veliki su perfekcionisti u svemu što rade. Veoma su kritične prema sebi, ako nešto nisu savršeno radile, smatraju da to ništa ne vrijedi.

Simptomi bulimije nervoze
Bulimične epizode povraćanja dovode do kvarenja zuba, uobičajeni su karijes i problemi s desnima te rupičasti zubi, izjedeni želučanom kiselinom. Povraćanje može dovesti do otjecanja i nadutosti. Povremeno prekomjerno uzimanje i namjerno izbacivanje hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija, što dovodi do slabosti. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma. Mnogi bulimičari neprekidno vježbaju, postupno se udaljavaju od prijatelja i članova obitelji te provode sve više vremena u potrazi za hranom. Namirnice i novac nestaju iz kuće; mogu se pojaviti slučajevi kleptomanije i spolnog promiskuiteta. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja. Takvi bolesnici općenito su neprekidno tjelesno nemirni.

Dijagnoza bulimije nervoze
Dijagnoza bulimije teža je nego u anoreksije, kako smo već napomenuli. Bolesnik to dobro skriva i gubitak težine ne mora biti nužno drastičan, no za razliku od anoreksičnog bolesnika, bolesnik s bulimijom nervozom zatražit će pomoć i pristati na liječenje. Liječnicima nije jednostavno razlikovati kada dijeta prelazi u patologiju. Kriteriji dijagnosticiranja zapravo su simptomi izraženi u lako vidljivom obliku.

Liječenje
Nema specifičnog liječenja ni za anoreksiju nervozu ni za bulimiju.
Kod anoreksije, intenzivan strah od debljanja stvara jak otpor prema liječenju. Korist od psihijatrijskog liječenja sporedna je. Isto se može kazati i za neke druge terapije. Bitno je naglasiti da je potrebno svakog bolesnika tretirati kao individuu. Liječnik mora biti doživljen kao savjetnik i partner u borbi. Bolesnicima treba redovito kontrolirati promjenu težine, dijetu i modele vježbanja.

Kod bulimičara se ciklus prejedanja i povraćanja ne može zaustaviti, ali je moguće ograničiti pretrpavanje hranom. U početku je potrebno nadzirati svaki obrok, te se preporučuje da bolesnik nikad ne jede sam.
Prva je veća poteškoća u liječenju poremećaja otpor anoreksičnog pacijenta, koji vjeruje da je mršavost normalna, te bulimičnog pacijenta, koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Proces liječenja zahtijeva pun angažman pacijenata i njihovih obitelji, a da bi se postigla uspješnost, često je potrebno iskušati nekoliko terapijskih metoda.

Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje ako je težina 30% ispod minimalne težine - da bi se održalo zdravlje ako dođe do poremećaja srčanog ritma, u slučaju depresije ili suicidalnog ponašanja te u slučaju velikog gubitka kalija i niskog krvnog tlaka.
Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno, raspoređena u više manjih obroka. Intravenozna prehrana je potrebna samo u slučaju ako je ugrožen pacijentov život.

Terapije
1. Kognitivna bihevioristička terapija – to je terapija koja djeluje na principu da se promijeni model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Razgovorom s terapeutom pacijent sam može raspoznati krive stavove o tijelu koji su osnova njegovom protivljenju hrani i zdravlju.

2. Interpersonalna terapija – to je terapija koja se bavi depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja uzimanja hrane, kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ona se bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje i razviti jak osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim i nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja.

3. Obiteljska terapija – budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju - liječenje obitelji. Važno je da obitelj u potpunosti razumije opasnost od tog poremećaja. Ako je pacijent u bolnici, preporučuje se da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice, posebno je učinkovita za mlađe bolesnike, na koje obitelj još uvijek vrši jak utjecaj.

4. Terapija lijekovima – što se tiče liječenja lijekovima bulimije nervoze, zbog učestale depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Kod liječenja lijekovima anoreksije nervoze, nijedna terapija nije se pokazala djelotvornom. Posljedice gladovanja smanjuju djelotvornost antidepresiva, a osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i pridonosi gubitku težine.

5. Drugi pristupi - neka istraživanja pokazala su da bi hipnoza mogla biti korisna u liječenju poremećaja; druga su istraživanja pokazala da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna, jer je kod nekih osoba depresija pojačana tijekom tamnih zimskih mjeseci. Također je veoma često prakticirana metoda liječenja pomoću slika kojima žrtva može otkriti svoju unutrašnju muku. Crtež je neverbalni način sklapanja savezništva s vanjskim svijetom. Iako postoji mnogo varijacija na temu, pacijent često prikazuje svoj nedostatak moći slikajući sebe u kavezu ili zatvoru, kako pliva u moru bez nade da dospije na obalu, ili pak crta čudovišta koja ga muče.

Uspješno liječenje započinje ranom dijagnozom. Rizik od rane smrti dvostruko je veći u bulimičara nego u anoreksičara. U najvećoj su opasnosti pacijenti koji se počnu liječiti u vrijeme kad imaju najmanju težinu. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest mjeseci, prethodnu pretilost i disfunkcionalne brakove. Srčane bolesti najčešći su uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom jer se smanjuje protok krvi i krvni tlak, a srčani mišići gube masu. Stopa mortaliteta kreće se od 2 do l0 % u deset godina nakon dijagnoze.

Posljedice
Osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu, imaju vjerojatnost da žive 3 do l4 godina manje. Iako je liječenje u većini slučajeva uspješno, posljedice često ostaju cijeli život. U dugotrajnom praćenju, oko polovice bolesnika postigne normalnu tjelesnu težinu, 20% se popravi, 5% postanu debeli, a 2 do l0% umire. Dehidracija i gladovanje smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala, što može biti opasno po život ako se ne nadomještaju. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije neredovite ili izostaju, što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase.
Kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nego što vrate normalnu tjelesnu težinu, rađaju djecu s malom težinom i prirođenim anomalijama i češće su izložene pobačaju. U djece i adolescenata rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Kod ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca, poremećaja mišljenja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. S težim su posljedicama osobe koje boluju i od drugih bolesti.