Kad
se dometne i činjenica da još tako malo znamo o životu i o svemu što se
u njemu i oko njega događa, nije „čudo“ da nam čuda „hodaju po glavi“.
Kažu da nije nužno najozbiljnijim temama (zdravlje i bolest) pristupiti
na najstroži način.
Malo povijesti:
• od pamtivijeka čovjek kao umno biće uočava povezanost uzimanja tvari
iz prirode (životinjskog, najčešće biljnog te mineralnog podrijetla) i
tijeka bolesti;
• nas Europejce učili su (glasno) da su sve mudro o liječenju, pa tako
i o lijekovima, smislili stari Grci; uglavnom su nam prešutjeli ili nam
rekli (pretiho) da su to isto stari Egipćani činili ipak malo ranije (najmanje
2500 godina); o staroindijskoj i starokineskoj umješnosti (najveće, a
ima ih mnoštvo diljem svijeta) ni slova;
• vrlo rano liječenje te priprava i korištenje lijekova dolaze u ruke
izabrane manjine koja svoja znanja „nije dijelila okolo“; koliko je to
činjeno zbog čuvanja privilegija, a koliko da znanje ne dođe u neuke ruke,
zasebna je tema;
• isto tako, rano je uočeno da učinak lijeka ovisi o određenoj količini
(dozi) jer, kad je količina premalena, učinka nema, a ako je prevelika,
lijek se pretvara u otrov; koliko je robova platilo životom da bi se otkrile
pojedine tajne prirode predmet je povijesti;
• travarstvo, ili učenije: fitoterapija, još uvijek je ili nadriliječenje,
ili na rubu, iako je još uvijek većina gotovih lijekova biljnoga podrijetla
(neposredno ili umjetno proizvedena po „receptu majke prirode“).
Uzimanje lijekova mnogo je složeniji i odgovorniji postupak nego što to
mnogi, kad postanu bolesnici, znaju i umiju. Najveću kritiku zaslužuje
namjera da uzimanje lijekova bude jednostavno i bezbolno, na primjer uzimanje
lijeka na usta, umjesto injekcijom direktno u tijelo. Tada se javlja najčešća
greška, a to je neuzimanje cijele količine, s posljedicom izostanka učinka,
ili neredovitost u uzimanju pojedinih dijelova ukupne količine, s posljedicom
umanjenog ili izostalog učinka. Nažalost, to je jedan od glavnih uzroka
kratkovječnosti antibiotika koji su „zaslužni“ za uspjehe u borbi sa zaraznim
bolestima.
Malo sadašnjosti:
• lijekovi nisu smanjili broj bolesti u svijetu, niti su smanjili broj
bolesnih, ali su smanjili smrtnost od mnogih bolesti (ili sudjelovali
u tome);
• lijekovi, nažalost, poskupljuju u odnosu na učinke koje polučuju; proizvodnja
lijekova profitna je djelatnost, a zdravstvena djelatnost to u pravilu
nije;
• ako su pokazatelji neovisnih istraživanja točni (a nema razloga za sumnju),
tada naši osiguranici ne iskoriste nešto više od jedne četvrtine svih
lijekova izdanih na recept; što se sve moglo učiniti za tako upropaštene
milijarde (kuna) nešto je od čega „glava zaboli“.
Malo budućnosti, one pesimistične:
• u svijetu se povećava raskorak između broja zdravstvenih radnika i broja
bolesnika, što smanjuje dostupnost, ali i nadzor nad uzimanjem lijekova;
• raste broj osjetljivih na sve i sva, pa tako i na lijekove (kojima su
takve pojave bile izuzetak);
• raste broj bolesti, stanja i poremećaja koji se ne liječe lijekovima,
naprimjer debljina.
Malo budućnosti, one optimistične, zasad čudotvorne:
• očekuje se nagli razvitak u proizvodnji „pametnih“ lijekova, onih koji
djeluju na onaj dio tijela gdje je problem, a ne na cijelo tijelo (zamislimo
zloćudnu novotvorinu veličine jednog kubičnog centimetra, a cijelo tijelo
je, recimo, 75 000 cm3);
• treba očekivati nova otkrića za stare probleme; još je puno toga skrivenog
u prirodi što čeka da bude otkriveno, naravno, prije nastupa loše sudbine
koja danas prijeti neotkrivenoj prirodi; kemičari, biokemičari i farmakolozi,
također, neće posustati u smišljanju novoga.
