Spolne razlike u sukobima
 
PREGOVARANJEM PROTIV AGRESIJE
 
Odrasle žene preferiraju suradničke, kompromisne, izbjegavajuće i prilagođavajuće strategije ponašanja, dok su muškarci skloniji iskazivanju kompeticijske strategije ponašanja u sukobima.
 
 
Rezultati većine istraživanja agresivnosti upućuju na to da su muškarci generalno agresivniji spol. Žene se više angažiraju u društvenom sukobu (ili socijalnom konfliktu) nego muškarci i češće sudjeluju u medijatorskim (posredničkim) nastojanjima nego muškarci.
Vještine rješavanja sukoba, poput većine drugih socijalnih vještina, pod utjecajem su: 1) individualnih osobina, kao što je temperament ili spol; 2) obiteljskih osobina, kao što su odgojni stilovi (nekonzistentnost, odbijanje ili podržavanje) i struktura obitelji; 3) faktora utjecaja vršnjaka, kao što su pritisci za prilagodbu grupnim normama i 4) kulturnih faktora, kao što je npr. socijalizacija unutar etničke pripadnosti. Razvoj spolnog identiteta i spolom uvjetovanog ponašanja u funkciji su međusobno ovisnih utjecaja različitih činitelja: bioloških, psiholoških i socijalnih. Za to su ključna dva razdoblja: razdoblje od 1,5-3 godine, kada dijete uči procesom identifikacije i socijalnog učenja, te razdoblje rane adolescencije.
 
 
Djeca
 
Mala djeca u svojim sukobima sklona su komunikativnosti i njihovi sukobi predstavljaju jedinstvene prilike za rješavanje socijalnih problema, koordinaciju socijalnih interakcija i učenje vještina pregovaranja. Kod sasvim male djece konflikti nisu agresivni, a utjecaj spola na pojavu konflikta minimalan je. Međutim, postoje razlike u tome kako, u prosjeku, dječaci i djevojčice biraju rješavati sukobe.

Tijekom uobičajene igre, kada izbije sukob, dječacima je svojstvenija upotreba fizičke sile ili prijetnje da bi riješili konflikte, dok je djevojčicama svojstvenije korištenje olakšavajućih strategija, kao što su razjašnjavanje osjećaja drugog djeteta, promjena teme, predlaganje kompromisa ili napuštanje situacije. Prema nekim autorima, dječaci su svojim stilom ponašanja skloniji konfliktima, odnosno potiču grublji fizički kontakt, ruganje i fizičku borbu češće nego djevojčice.

Teže dominaciji koristeći zapovijedi i prijetnje, odbijajući zamoliti u interakcijama i zahtijevaju više moći nego djevojčice. Dječacima je svojstvenije iskustvo da u konfliktima postanu agresivni i nasilni nego djevojčicama pa se među dječacima sukobi javljaju češće, odnosno u većoj količini nego među djevojčicama. Ispitivanjem razlika u razinama testosterona kod muškog i ženskog spola, u mnogim je istraživanjima utvrđeno da on ima utjecaj na pojavnost agresivnosti.

Još od prenatalnog doba hormoni imaju važnu ulogu za fizičku diferencijaciju tijekom razvoja ploda i njihovi se direktni i indirektni utjecaji odražavaju na ponašanje. U interakciji sa socijalnom okolinom u kojoj dijete odrasta, a koja je podložna stereotipima o ulozi spolova u društvu, testosteroni pridonose formiranju sveukupne ličnosti, pa tako i spolom uvjetovanog ponašanja. Naravno, tu su i drugi relevantni biološki činitelji razvoja, kao što je opći zdravstveni status, genetsko naslijeđe, temperament i drugo. Kako su kod muškaraca razine testosterona puno veće nego kod žena, sklonost nasilničkom ponašanju se, kod jednog dijela autora, objašnjava utjecajem tog hormona u kombinaciji s podržavajućim socijalizacijskim stereotipima tzv. "muškog" ponašanja.
 
 
Adolescencija
 
Prema tezi spolnog intenziviranja, razlike u ponašanju između dječaka i djevojčica postaju veće tijekom rane adolescencije zbog rastućeg pritiska za prilagodbu tradicionalnim spolnim ulogama. Birajući ponašanja kojima će učvrstiti svoj položaj u grupi vršnjaka, adolescenti se sve više priklanjaju obrascima ponašanja kojima će kreirati svoj identitet. Velik utjecaj pri tome imaju hormoni, koji mijenjaju njihovo tijelo, djeluju na afektivni život i promjene samopoimanja.

Strana istraživanja pokazuju veću participaciju mladića nego djevojaka u nekonstruktivnim i neefikasnim ponašanjima u sukobima. Mladići statistički zanačajno više sudjeluju u bullyingu (vršnjačkom zlostavljanju) nego djevojke, bilo da su žrtve ili zlostavljači. Mladići značajno više sudjeluju u fizičkim obračunima, unutar i van škole, i češće nose oružje u školu. U američkom socijalno i ekonomski ugroženom predgrađu pet puta češće nego djevojke koriste načine rješavanja sukoba koji uključuju agresivnost i eskalaciju sukoba, dok djevojke dva puta češće koriste verbalnu upornost kao dominantan pristup rješavanju sukoba. I kod nas je utvrđena veća manifestna agresivnost kod mladića nego kod djevojaka. Zanimljivo je da mladići u intimnim, partnerskim odnosima češće izbjegavaju problem i konflikt, dok djevojke uspostavljaju više bliskosti kroz bolje komunikacijske vještine i davanje podrške te su sklonije suradnji.

Prema rezultatima nekoliko istraživanja autorice ovog rada, među učenicima strukovnih škola Primorsko-goranske županije, djevojke iskazuju stavove svojstvenije suradničkom i konstruktivnom rješavanju sukoba od mladića. No, te su razlike među spolovima male i, naravno, uvijek postoje individualna odstupanja unutar spolne pripadnosti. Ispitivanjem spolnih razlika u stavovima prema načinu rješavanja sukoba, utvrđena je opredijeljenost djevojaka za stavove prema nenasilnom rješavanju sukoba kroz proces dijaloga, čime se potvrđuju dosadašnje spoznaje o sklonosti žena svih dobi prema suradničkim, prosocijalnim i verbalno angažiranim stilovima rješavanja sukoba. Prihvaćanje poražavanja protivnika, i to fizičkim nasiljem, te odsutnost dijaloga, koji su češće uočeni kod mladića nego kod djevojaka, ukazuju na njihovu rizičnost za probleme socijalne kompetencije i prilagodbe.

Što zaključiti?
Postoje naznake da bi trebalo razmisliti o nekim segmentima diferenciranosti odgojnih postupaka od rane razvojne dobi kod dječaka i djevojčica. Mišljenja sam da u stručnoj javnosti, a i šire, treba transparentno govoriti o većoj rizičnosti nasilnog rješavanja sukoba kod mladića nego kod djevojaka, kao i o potrebi sveobuhvatnih preventivnih programa radi pozitivne afirmacije dječaka kroz suradnju. Ako je nasilje u sukobu sredstvo kompeticije, koja se kod dječaka primjećuje već od rane dobi, valja podržati tendenciju da se socijalni konflikti transformiraju od nasilnih u nenasilne. I ovdje postoji mogućnost škole da organizira i vodi aktivnosti, natjecateljskog ili rekreativnog karaktera (npr. sportskih), koje bi omogućile svima, a osobito dječacima, kreativno i prosocijalno manifestiranje njihovih, u mnogim istraživanjima utvrđenih kompeticijskih sklonosti. Tu se radi i o poželjnosti društvenog dogovora o vrijednosti načela suradnje na svim društvenim razinama.
 
 
Dr.sc. Nataša Vlah