Nasilje u obitelji
 
NE ZATVARAJMO OČI
 
Nasilje u obitelji danas predstavlja ozbiljan problem kojim se društvo, u ne tako davnoj prošlosti, nije gotovo uopće bavilo.
 
 
O zlostavljanju članova obitelji nije se javno razgovaralo, okolina nije imala razumijevanja za žrtve, objašnjavajući kako \'\'oni to ne bi trpjeli\'\' ili kako je \'\'sama kriva, zašto ga ne ostavi\'\', a djelomično i zbog činjenice da je takvo ponašanje u patrijarhalnom društvu bilo prihvaćeno.
Iako je posljednjih godina u Hrvatskoj postignut značajan napredak u suzbijanju nasilja u obitelji, posebice u domeni zaštite žena i djece - žrtava obiteljskog nasilja (usvajanjem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji i izradom Protokola o postupanjima u slučaju nasilja u obitelji), potrebno je još mnogo raditi na senzibilizaciji i edukaciji javnosti o toj temi.
 
 
Što je to nasilje u obitelji
 

Nasilničko ponašanje u obitelji možemo definirati kao svaki čin kojim član obitelji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovodi drugog člana obitelji u ponižavajući položaj. Dijeli se na psihičko, tjelesno, seksualno i ekonomsko, ali žrtve najčešće proživljavaju više vrsta nasilja istovremeno.
1.Psihičko – odnosi se na oblike zlostavljanja s ciljem zadobivanja moći i kontrole nad žrtvom. Obuhvaća verbalno nasilje, različite zabrane, prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi, uvrede, podcjenjivanje, izrugivanje, omalovažavanje, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju, uhođenje ili uznemiravanje, zabranu komuniciranja s trećim osobama.
2.Tjelesno – odnosi se na primjenu fizičke sile, bez obzira na to da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne; uključuje šamaranje, čupanje za kosu, guranje, udaranje rukama, nogama ili predmetima, ozljeđivanje različitim vrstama oružja, što može rezultirati lakim i/ili teškim tjelesnim ozljedama, te tjelesno kažnjavanje i druge načine ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe.
3.Seksualno – obuhvaća tjelesno i psihičko seksualno nasilje, a odnosi se na seksualno uznemiravanje, seksualnu zloupotrebu, incest, nedobrovoljne seksualne radnje, silovanje, odnosno svaki seksualni čin počinjen protiv volje druge osobe.


4.Ekonomsko – uključuje uskraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava, neplaćanje alimentacije i sve druge oblike ostavljanja žrtve bez sredstava za život, oštećenje/ uništenje te zabranu/onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini, zabranu raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom, onemogućavanje zapošljavanja ili rada.
Kažnjivost nasilja u obitelji predviđena je spomenutim odredbama Kaznenog zakona (članak 215. a) te odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

DEFINICIJA NASILJA U OBITELJI PO ZAKONU O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI:
• svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe;
• svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku ili psihičku bol;
• prouzročenje osjećaja straha, ili osobne ugroženosti, ili povrede dostojanstva;
• fizički napad bez obzira na to da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne;
• verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja;
• spolno uznemiravanje;
• uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja;
• protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama;
• oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.

Tko su žrtve nasilja u obitelji
Nasilje se može dogoditi svakome, bez obzira na dob, spol, status, obrazovanje, rasu, nacionalnost, spolnu orijentaciju ili materijalnu situaciju. Prema statističkim podacima, nasilju u obitelji najčešće su izložene osobe ženskog spola, različite životne dobi i obiteljskog statusa, a u 94% slučajeva nasilnici su muškarci, najčešće punoljetne osobe, u statusu sadašnjih ili bivših bračnih drugova, očeva i sinova. Osim nasilja nad ženama i djecom, vrlo je čest slučaj nasilja odrasle djece nad roditeljima starije životne dobi.

Prema podacima MUP-a, 94% počinitelja nasilja u obitelji kao kaznenog djela muškog su spola, dok je žena 6%. Analiza podataka MUP-a za razdoblje 2003.-2009. godine pokazuje da su počinitelji kaznenog djela nasilja u obitelji pretežno u dobnoj skupini između 39 i 48 godina (27%), a u stopu ih slijedi dobna skupina 49-58 godina, koja predstavlja četvrtinu ukupnog broja počinitelja. Analizirajući podatke MUP-a o nasilju u obitelji kao prekršaju, čini se kako postoji uzlazan trend predmeta koji su se pojavili pred prekršajnim sudovima u razdoblju 2000.-2009. godine. U prve četiri analizirane godine pred prekršajne suce dolazio je u prosjeku svaki šesti predmet, a u posljednje četiri godine taj je prosjek skočio na gotovo svaki drugi predmet.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik navodi kako su izuzetno zabrinjavajući podaci Ministarstva unutarnjih poslova, koji pokazuju da se drastično povećao broj žena - žrtava ubojstava, koje su ubijene od članova njihovih obitelji. “U 2008. bilo je 11 takvih slučajeva, a 2009. g. čak 21. Ako taj podatak stavimo u kontekst da je broj svih ubojstava u 2009. iznosio 49, što je smanjenje u odnosu na 2008., kada je iznosio 67, na vidjelo izlazi krajnje alarmantna činjenica da je 43 posto svih žena – žrtava ubojstava ubijeno od člana obitelji. U 2010. godini ubijeno je 10 žena – žrtava obiteljskog nasilja.”

Dinamika nasilja u obitelji
Važno je znati da nasilje u obitelji s vremenom eskalira te dobiva na učestalosti i brutalnosti. Uglavnom počinje malim bezazlenim napadima, uvredama, naguravanjem ili šamarom. Za bolje razumijevanje dinamike nasilja prikazujemo krug nasilja u partnerskim odnosima.


I. razdoblje:
Odnosi među partnerima napeti su, neizbježno dolazi do manjih incidenata, žrtva pokušava smiriti situaciju i smanjiti napetost.
II. razdoblje:
Raste napetost među partnerima, partner zlostavljač pojačava kontrolu žrtve nasilnim ispadima, dok se žrtva zbog straha povlači. Nekontrolirano oslobađanje akumulirane napetosti dovodi do nasilnog čina.
III. razdoblje:
Partner zlostavljač pokazuje kajanje, opravdava svoje nasilničko ponašanje te ga minimalizira, često daje obećanje da se nasilje neće ponoviti.
IV. razdoblje:
Odnos među partnerima prividno je dobar, žrtva prihvaća isprike zlostavljača, dok on negira nasilje. Iskustvo pokazuje da se radi o samo privremenom zatišju i da će se nasilje uskoro opet ponoviti.

Kako prepoznati nasilje
Posljedice zlostavljanja unutar obitelji višeznačne su, kako za zdravlje i sreću pojedinca, tako i za dobrobit cijele zajednice. Nasilje u obitelji uništava fizičko i psihičko zdravlje i samopouzdanje žrtve, smanjuje mogućnost aktivnog sudjelovanja u društvu te ostavlja višestruke posljedice na djecu koja su žrtve i svjedoci nasilja u obitelji.

Zlostavljanoj osobi ograničava se pristup informacijama, sudjelovanje u životu zajednice i primanje emocionalne podrške od prijatelja i rođaka te je zato od vitalne važnosti da, ako prepoznate neke od znakova zlostavljanja, čim prije reagirate i pružite pomoć i podršku žrtvi. Ipak, važno je biti svjestan da će zbog straha, nelagode, srama dio zlostavljanih osoba negirati situaciju ili opravdavati zlostavljača.


Znakovi koji mogu upućivati na tjelesno zlostavljanje jesu: ozljede na licu; ozljede na prsnom košu, grudima i trbuhu, odnosno dijelovima tijela prekrivenim odjećom; podljevi i ogrebotine po tijelu; iščašenja, napukline ili lomovi kostiju; opekline različitog stupnja; ozljede nožem ili drugim predmetima; unutarnje povrede (krvarenja); vidljivi tragovi gušenja na vratu (prstima, žicom, remenom, ručnikom); izbijeni zubi; povreda bubnjića i ozljede u genitalnom području.


Ostali znakovi koji mogu upućivati na zlostavljanje jesu: napetost, nemir, osjećaj slabosti; osjećaj straha (za sebe, svoj život, život dragih osoba); osjećaj srama; osjećaj krivnje; samozanemarivanje; gubitak samopouzdanja; neurotske reakcije (depresivnost, anksioznost, napadi panike); poremećaji spavanja (nesanica, noćne more); poremećaji prehrane (anoreksija, bulimija, pothranjenost, dehidriranost); zloporaba alkohola i droga; problemi s koncentracijom; dezorijentiranost; osjećaj rastresenosti; nedostatak tolerancije i strpljenja; agresivno ponašanje prema sebi i drugima; seksualne poteškoće (prisilno seksualno ponašanje, odsustvo želje za seksualnim kontaktima u dužem razdoblju itd.); posttraumatski stresni poremećaj.

Znakovi i posljedice obiteljskog nasilja kod djece
Oni koji bi najviše trebali biti zaštićeni, djeca, nažalost su često neposredni svjedoci, pa čak i žrtve partnerskog/obiteljskog nasilja.
Znakovi koji mogu ukazivati na izloženost djece nasilju mogu biti: ozbiljni problemi s izljevima bijesa; sklonost fizičkoj agresiji u školi ili s braćom kod kuće; uništavanje stvari u kući i izvan nje; okrutno ili zlostavljačko ponašanje u obitelji; prijetnje nasiljem mlađoj braći i sestrama, koje su vrlo brutalne i bogate detaljima kao npr. "Vrati mi autić ili ću te ubiti"; nastojanje da se pridobije pažnja nazočnih udaranjem, lupanjem i sličnim gestama i oponašanje zlostavljačkog ponašanja.

Takva djeca rizičnija su za pojavu velikog broja emocionalnih teškoća i problema u ponašanju, uključujući: nisko samopoštovanje, povlačenje, pa čak i depresiju, anksioznost, lošiji školski uspjeh, poremećaje koncentracije, pritužbe na tjelesne smetnje, poteškoće sa spavanjem, agresivnost. Ostajanjem u obitelji nasilnika, djeca i sama usvajaju obrasce nasilničkog ponašanja te na taj način postaju potencijalni budući nasilnici.

Posljedice nasilja kod adolescenata mogu biti: strah i trauma poput PTSP-a; pritužbe na zdravstvene probleme; agresija; teškoće u stvaranju bliskih odnosa u odrasloj dobi; povećan rizik od skitnje; ozljede koje su posljedica pokušaja zaštite zlostavljanog roditelja i, dakako, međugeneracijski prijenos nasilja.

Poduzimanjem potrebnih mjera radi zaštite žrtava nasilja i afirmacijom dječjih prava možemo uvelike pomoći u prekidanju takve vrste transgeneracijskog prijenosa nasilja. Važno je napomenuti da su istraživanja pokazala da se nasilje u obiteljima, pa i u onima u kojima traje kroz više generacija, može uspješno prekinuti kontinuiranim radom s počiniteljima i žrtvama.

Što učiniti
U slučaju počinjenog nasilja u obitelji možete se obratiti nadležnom Centru za socijalnu skrb, tijekom radnog vremena, ili policiji na telefon 92 tijekom cijelog dana, od 00.00 do 24.00 sata. Ako se osjećate žrtvom nasilja, znate za postojanje nasilja, ako trebate smještaj, pomoć, podršku ili savjet na području Primorsko-goranske županije, možete se obratiti na neku od sljedećih adresa:

1. Ured pravobranitelja/ice za djecu: Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu, Ured Rijeka, Trpimirova 2, Rijeka, 051/311-121,
2. Caritasov dom za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja Rijeka, p.p. 76, Rijeka, 098/852-633,
3. Savjetovalište Caritasovog doma „Sv. Ana“, Osječka bb, Rijeka, 051/211-146,
4. Savjetovalište „Tić“, Beli Kamik bb, Rijeka, 051/215-670,
5. Udruga za zaštitu obitelji, Rijeka –U.Z.O.R.; Blaža Polića 2/1, p.p. 154, Rijeka, 051/673-649, SOS telefon: 0800 333 883 (od 00.00 do 24.00 sata),
6. SOS telefon – Grad Rijeka, Udruga za pomoć žrtvama nasilja, Verdijeva 11, Rijeka, 051/211-888,
7. Obiteljski centar PGŽ, Krešimirova 12, 051/338-526.

Nakon prijave i sudskog postupka (op. a. u 2008. g. od 16 169 slučajeva nasilja u obitelji, koje je policija prekršajno prijavila, samo njih 40% sudski je gonjeno; u drugih 41% slučajeva počinitelj je bio tek pritvoren od strane policijske službe), prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, sud može nasilniku izreći opomenu, novčanu kaznu I, na prijedlog policije, potvrditi izricanje neke od zaštitnih mjera, kao što je obvezni psihosocijalni tretman, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uhođenja ili uznemiravanja osobe izložene nasilju, udaljenje iz stana, kuće, obvezno liječenje od ovisnosti i privremeno oduzimanje predmeta.

Po prijavi nasilja u obitelji, ženama je često nužno osigurati nužni smještaj u nekom od skloništa, no dodatni problem u toj situaciji jest manjak skloništa i centara za savjetovanje u zemlji. Kapacitet skloništa 2008. godine bio je barem 20% manji od standarda EU, a sve županije nemaju sklonište ili savjetodavni centar za žrtve i počinitelje.

Dakle, na kraju, zaključak se nameće sam po sebi: iako se s nasiljem u obitelji susreće svaka treća obitelj u Hrvatskoj, a 40% hrvatskih građana poznaje barem jednu žrtvu nasilja u obitelji, potrebno je još uvijek puno raditi na poboljšanju i provođenju formalnog mehanizma sprečavanja i suzbijanja nasilja u obitelji, dodatno ulagati u obrazovanje stručnjaka koji rade u području zaštite od nasilja u obitelji te na psihosocijalnom tretmanu počinitelja nasilja u obitelji; na osnovi analiza provedbe zakona u području zaštite od nasilja u obitelji, treba donijeti potrebne izmjene, osigurati skloništa i adekvatnu podršku žrtvama nasilja u obitelji te jačati osjetljivost i educirati javnost u vezi s pitanjem nasilja u obitelji.
 
 
Ana Rajić, prof.defektolog