Možemo ih uočiti od najranije dobi: već od vrtića i osnovne škole dječaci češće manifestiraju tzv. eksternalizirane oblike poremećaja u ponašanju, obilježene prkosom, otporom i agresijom, dok su u djevojčica češći internalizirani poremećaji tipa povlačenja, izolacije, anksioznosti i sl.

Sličan obrazac ponavlja se tIjekom odrastanja i adolescencije, kada djevojke češće pokazuju znakove depresije, suicidalnih misli i poremećaja hranjena, dok su dječaci skloniji ispadima ljutnje, agresiji i stvarnoj realizaciji suicida.

U odrasloj dobi kod muškaraca su učestaliji poremećaji vezani uz zloupotrebu sredstava ovisnosti (ovisnost o drogama i alkoholizam) i antisocijalna ponašanja, uključujući i kriminal, a žene karakterizira prisustvo anksioznih i depresivnih stanja i poremećaja. Važno je naglasiti kako nema značajnijih razlika u ukupnoj zastupljenosti mentalnih poremećaja kod žena i muškaraca, ali postoje značajne razlike u obrascima pojavljivanja određenih poremećaja. Tako su djevojke svojim ponašanjima više okrenute sebi, a muškarci svojoj okolini. Generalno, u mlađoj dobi mentalni su poremećaji češći u dječaka, dok je u starijoj dobi taj omjer obrnut.

Međutim, razlike među spolovima nisu prisutne samo u mentalnoj i ponašajnoj sferi, već i u općem zdravlju. Tako su muškarci skloniji zloćudnim novotvorinama, a žene prije menopauze kardiovaskularnim bolestima, poslije osteoartritisu i osteporozi.

Razlike ne postoje samo u manifestacijama poremećaja u ponašanju, već i u njihovom generalnom funkcioniranju. Razloga za to ima mnogo, a neki od ključnih svakako su biološki razlozi i razlike u hormonalnoj aktivnosti, koja značajno regulira naše ponašanje. Tako je u žena dominantna lijeva polovica mozga, zadužena za verbalne vještine, organizaciju i detalje, a u muškaraca desna polovica, zadužena za prostornu orijentaciju, neverbalne vještine i logičko zaključivanje. U žena su polutke mozga bolje povezane i obje uključene u kompleksne zadatke, poput rješavanja problema. I sektor za socijalnu kogniciju i interpersonalne odnose, lociran u prefrontalnom korteksu, proporcionalno je veći u žena. Muški pak mozak generalno je veći od ženskog, ponajprije zbog veće mišićne mase koju mora kontrolirati. Te razlike reflektiraju se, naravno, i u ponašanju pa su, zbog svega nabrojenog, djevojke više orijentirane na emocionalne odnose, a muškarci na fizičku i prostornu aktivnost.

Dijelimo hormone
No, uz mozak, na ponašanje možda još jače utječu hormoni, u prvom redu spolni. Valja naglasiti da su i muški i ženski spolni hormoni prisutni i kod muškaraca i kod žena. Njihova je zastupljenost, naravno, različita pa otuda dolazi i do razlika u ponašanju. Primjerice, testosteron, koji je u žena i u muškaraca odgovoran za impulzivna i agresivna ponašanja, tipičan je muški hormon. S druge strane, estrogen i progesteron su ženski hormoni koji, između ostalog, regulira i naše emocionalne reakcije poput stresa, tjeskobe, napetosti.

Ženski spol značajno je čvršće mentalne konstitucije u odnosu na muški, što znači da će u istim psihosocijalnim okolnostima značajno manje žena razviti neki poremećaj ponašanja ili bolest u odnosu na muškarce. To je svakako rezultat bioloških predispozicija, ali moguće dijelom i kulturno uvjetovanih rodnih uloga. Neosporna je činjenica da žene imaju niži prag osjeta boli od muškaraca, iako bolje od muškaraca podnose niže razine kronične boli. Jednako tako, činjenica je i da djevojkama i ženama u patrijarhalnom društvu često nije dopušteno otvoreno govoriti o svojim problemima i životnoj boli. One su, na neki način, bolje naučene/primorane nositi se s određenim stresovima, nepravdama, pa i fizičkom boli.

Djevojke prednjače!
Posebno je zanimljiva dinamika razvoja specifičnih obrazaca ponašanja djevojčica i dječaka, već od osnovne škole. Kritično je razdoblje adolescencije, kad su mladi, po prirodi životnoga razdoblja u kojem se nalaze, skloni ekperimentiranju sredstvima ovisnosti i drugim (rizičnim) ponašanjima, koja dugoročno mogu predstavljati rizik za sve nabrojene mentalne poremećaje i poremećaje ponašanja, kao i općeg zdravlja.

Prema ESPAD-ovu istraživanju, hrvatski srednjoškolci očekivano više puše, konzumiraju alkohol i marihuanu od svojih vršnjakinja, u skladu s opisanom spolnom ulogom, definiranom ukupnim društvenim odnosima u kojima su ta ponašanja tradicionalno bila rezervirana za muškarce. Podrobnija analiza spomenutog istraživanja otkriva nam, međutim, da u kategoriji povremenih pušača prednjače djevojke! Dok je trend porasta ukupnog broja mladih pušača u Hrvatskoj zaustavljen, čak i smanjen, broj srednjoškolki koje puše i dalje je u porastu, a razlike između spolova nestale su.

Sličan trend porasta rizičnih ponašanja djevojaka prisutan je i s pijenjem alkohola. Dok je pivo najomiljenije i najčešće piće dječaka, miješana i žestoka pića češća su u djevojaka. Podaci pokazuju da se u prošloj godini opilo 38% djevojaka i 48% mladića, a ekscesivno pijenje alkohola u posljednjih 30 dana prisutno je kod 45% djevojaka i 55% dječaka. Slično, razlike u „korist“ dječaka prisutne su i kod konzumiranja marihuane u prošloj godini (16% : 21%), a obrnutog su predznaka kod konzumiranja sedativa (6% : 3%) te posebno opasne pojave kombiniranja tableta i alkohola (10% : 6%).

Dva različita kolosijeka
Čini se kako kulturno uvjetovane granice i ponašanja nestaju i djevojke se, jednako kao i mladići, odlučuju za moderne, nažalost, i potpuno pogrešne i opasne oblike dokazivanja i socijalne pobune. O tome koliko ta ponašanja mogu biti pogubna, ako ne ostanu na razini eksperimentiranja, svjedoče nam sve veći broj ovisnika na liječenju, rastuće stope nasilja, delinkvencije i kriminaliteta - sve redom muške manifestacije, kao i rastući broj anksioznih poremećaja i depresija – a one su mahom ženske. Dok je, s jedne strane, znatno veći broj ovisnika, nasilnika i kriminalaca muškoga spola, s druge strane je 2-3 puta više žena među oboljelima od depresije.

Udio žena u ukupnom broju ovisnika malen je (1:7), što ne znači da su djevojke u potpunosti manje sklone ovisničkom ponašanju. I tu su na snazi različiti obrasci kod žena i muškaraca. Prije svega, muškarcima su prilike za konzumiranje sredstava ovisnosti dostupnije, odnosno češće se nalaze u takvim prilikama, počevši od društveno prihvatljive konzumacije alkohola pa do ilegalnih droga. Kad maknemo na stranu znatno veći broj muškaraca koji započinje s konzumiranjem droga, izgledi za nastavljanjem takvog ponašanja prema razvoju ovisnosti isti su za djevojke i muškarce.

Kada je riječ o kroničnoj, ovisničkoj upotrebi sredstava ovisnosti, oba spola jednako su sklona duhanu, heroinu i kokainu; žene su sklonije sedativima i anksioliticima, a muškarci alkoholu i marihuani. Razlike postoje i u samom učinku različitih sredstava. Tako je poznato da ista količina alkohola unesenog u tijelo rezultira 30% većom koncentracijom alkohola u krvi žena, što, uvećano još za razliku u tjelesnoj težini, znači da jedno piće na djevojke djeluje dva puta snažnije nego na muškarce. Upravo suprotan efekt prisutan je kod kokaina: uz istu unijetu dozu, razina kokaina u krvi veća je u muškaraca nego u žena. Djevojke započinju s manjim dozama nego muškarci, ali zato brže dolaze do stanja teške ovisnosti, koju karakterizira i veći recidiv. Iz razlika u samoj bio-psiho-socijalnoj genezi ovisničkog ponašanja, razlika u „preferiranoj vrsti sredstva“ te različitom djelovanju droge na mozak, proizlaze i različiti pristupi u liječenju i rehabilitaciji, počevši od specifičnih psihosocijalnih potreba djevojaka i mladića u tretmanu, do specifičnih hormonalnih razlika koje mogu imati implikacije u izboru farmakoterapije.

Djevojkama nije sve dopušteno
Velik dio objašnjenja razlika u ponašanju, pa onda i poremećaja u ponašanju i mentalnom zdravlju, svakako se odnosi na različite socio-kulturalne uvjete u kojima žive žene i muškarci. Loši socio-ekonomski uvjeti, socijalni status, siromaštvo, spolno nasilje i nasilje u obitelji, izrazita dvojnost životnih uloga i stres - uvjeti su koji izravno narušavaju mentalno zdravlje, a prisutni su znatno češće u žena nego u muškaraca. Zbog rodnih uloga, koje se od najranije mladosti stavljaju pred djecu, djevojke su više orijentirane na sebe i obitelj i nije im dopušteno sve što i dječacima. Stoga su one sklonije onim poremećajima mentalnog zdravlja koji su usmjereni sebi, manje na delinkvenciju i kriminalitet. Opravdano se može pretpostaviti: kada bi djevojkama bilo dopušteno sve što i dječacima, stope delinkvencije, kriminaliteta, ovisnosti i mentalnih poremećaja bile bi sličnije.

Razlike u (mentalnom) zdravlju više su nego jasne i mogli bismo ih i dalje nabrajati. Iz ovakve analize mogli bismo zaključiti kako smo doista s dva planeta, Venere i Marsa, i kako smo potpuno različiti u doživljavanju svijeta i našoj reakciji na njega. No, je li baš tako? Tako je, naprimjer, fizičko nasilje svakako muški fenomen, ali ono socijalno ili relacijsko upravo je ženski. Dapače, čini se da mu žene pribjegavaju češće nego muškarci fizičkom. Dok je neusporedivo više alkoholičara i ovisnika o ilegalnim drogama na liječenju, još je više ovisnica o sedativima i anksioliticima neliječenih, kod kuće. Muškarci imaju više suicida (1:3), a žene više pokušaja, pri čemu na ishod kod muškaraca utječe samo izbor fatalnijeg oruđa izvršenja (hladno i vatreno oružje/tablete). Čini se da je potreba za određenim tipom reakcije univerzalna, ali je izbor realizacije drugačiji. Kod žena je on mirniji, suptilniji i okrenut sebi, a kod muškaraca siroviji i agresivniji, češće okrenut okolini. Stoga se, umjesto Marsa i Venere, realnijim čini scenarij o jednom planetu s dva pola: na sjeveru muškarci, na jugu žene. Na oba rastu biljke i životinje, koliko slične, toliko i različite.