Očito
naš „prajezikoslovac“ nije imao dvojbe o pripadnosti „sisavcima“. Dok
majka doji, dijete siše. Riječ dijete srednjeg je roda.
Od samog dolaska na svijet, novog pripadnika vrste želimo i spolno odrediti.
Tako djecu dijelimo na „djevojčice“ (jedan redak u rječniku, umanjenica
od „djevojka“) i „dječake“ (19 redaka, nije umanjenica). Kad narastu do
spolne zrelosti, postaju djevojke (64 retka) i mladići (5).
Smisao je te igre riječima podsjećanje na to da spolnim razlikama (pripadaju
biologiji) od samog početka dodajemo i rodne razlike (pripadaju kulturi).
Nije ni vrijeme ni mjesto za udubljivanje ni u jednu od dviju strana iste
„medalje“, kojoj je posvećeno više od polovice ukupne ljudske spoznaje.
Nekoliko crtica o spolnim razlikama kad se podsjetimo na osnovne odrednice
pojma koji zovemo zdravlje, pritom ne podvlačeći ono što je spolno određeno,
već misleći na dijelove koji su na prvi pogled spolno „neovisni“. U ime
„emancipacije“, mlade (kao i odrasle) pripadnice „nježnijeg“ spola nezaustavljivo
oponašaju pripadnike «jačeg» spola, pri čemu su to mahom „muške gluposti“,
dok istovremeno ne uzvraćaju predajom onoga što ih čini „pametnijima“
(prije svega zbog „muške otpornosti“ na sve što je kod žena „pametnije“).
• Unapređenje zdravlja: kad se radi o fizičkim, odnosno sportskim aktivnostima
mladih u rastu i razvoju, može se uočiti diskriminacija nauštrb djevojčica
i djevojaka, onolika kolika je i kod odraslih (nogomet i vaterpolo, naprimjer);
s druge strane, čini se da u posljednje vrijeme one više od muških vršnjaka
paze na prehranu.
• Očuvanje zdravlja: ako se zadržimo na štetnim „istraživanjima“, koja
mogu prerasti u naviku i ovisnost, razlika ima - djevojke „vode“ u duhanu,
a mladići u alkoholu i drogama.
• Rano otkrivanje bolesti i drugih poremećaja zdravlja: kad se radi o
bolestima spolnih organa, zahvaljujući zaštiti trudnoće i poroda, zaštita
žena na mnogo je većoj razini i sadržajem i obuhvatom (žene imaju ginekologiju,
a muški nemaju „andrologiju“); posebne „akcije“ ranog otkrivanja također
su bolje usmjerene na žene; u problemima koji su „spolno neovisni“ nema
„diskriminacije“.
• Liječenje (s rehabilitacijom): kad je nužno bolničko (stacionarno) liječenje,
odvajanje smještaja po spolu organizacijski je više od običaja i navike.
Kad je predmet promatranja bolest, razlike su male, ali ipak postoje.
Ako bolesnike uvjetno podijelimo u tri skupine:
- oni koji dodaju tegobe, odnosno njihovu težinu,
- oni koji ravnotežno ili objektivno iskazuju tegobe te
- oni koji prešućuju ili umanjuju tegobe,
iskustvo ukazuje na to da među prvima ima nešto više žena, među trećima
nešto više muškaraca, dok među drugima nema razlike. Površno obrazloženje
moglo bi biti: žene češće traže „utjehu“, dok se muškarci češće „junače“
i ponešto ne „priznaju“. Prvi i treći problem su sustava zdravstvene zaštite
jer, na ovaj ili onaj način, „zamagljuju“ pravu sliku poremećaja ili bolesti
i donekle suvišno povećavaju oslonac na „objektivne“ pretrage.
Zanimljivo je (onima koji to nisu znali otprije) da muškarci nešto teže
podnose bol kad je ona vodeći znak poremećaja.
Nešto o razlozima umiranja (pomor u Primorsko-goranskoj županiji 2009.),
a svi već znaju da žene u prosjeku žive oko pet godina duže:
- vodeći uzrok su bolesti srca i krvožilja, za žene je to čak 51,2% svih
uzroka, a za muškarce 38,5 (ta je skupina uzroka manje pouzdana od ostalih
jer se prečesto pripisuje starim i jako starim osobama koje su „preživjele
očekivano trajanje života“, što je inače dokaz zdravlja);
- slijede zloćudne novotvorine (maligni tumori), kod žena 24,2%, a kod
muškaraca (čak) 31,1.
Malo optimizma za kraj: autorov profesor fiziologije bi na dan 8. ožujka
izvikivao:
„Živjele male razlike!“.
Složimo se, one pokreću svijet...
Oni koji se bave „komuniciranjem“ znaju koliko je važno birati i koristiti
prave riječi kad se slažu poruke koje treba prvo razumjeti i potom usvojiti.
Stoga ovom prigodom više o zdravlju, a manje o bolesti. Općenito, vjerovali
ili ne, znanje o zdravlju mnogo je skromnije od znanja o pojedinim bolestima.
Ta se činjenica odnosi na sve uzraste, ali i na sve stupnjeve naobrazbe.
Povijesno, znanje o zdravlju stalno se relativno smanjuje napretkom medicine,
koja je smanjila ili čak dokinula opasnost od mnogih, pa i smrtonosnih
bolesti.
Svako društvo koje pretendira na vlastitu razvijenost i javnu odgovornost,
treba vrlo aktivno podupirati sve mjere i aktivnosti koje će ukupnom žiteljstvu
omogućiti što viši stupanj unapređenja i očuvanja zdravlja.
Mjere i aktivnosti mogu se razvrstati na mnogo načina.
Ovom
prigodom podjela natuknica je po dobi:
• Osobe starije („treće“) dobi (zbog demografske krize
i sve veće neosjetljivosti „gospodara“ ekonomije) imaju ekonomske poteškoće
u primjeni mjera i aktivnosti za koje znaju te stoga trebaju potporu zajednice
(osoba srednje dobi). Za svaku pohvalu je, naprimjer, nedavno donesena
mjera „sistematskih pregleda“ koja, osim unapređenja i očuvanja zdravlja,
služi i ranom otkrivanju bolesti i drugih poremećaja zdravlja. Istodobno,
nije korektno pružanje otpora (najavljenim) razlikama u zdravstvenom osiguranju:
povećanju participacije (veće premije – cijene osiguranja za nositelje
većih zdravstvenih rizika – pušenja, uzimanja alkohola, debljine i sl.)
te većoj participaciji za one koji koriste zdravstvenu zaštitu više od
neophodnog.
• Osobe srednje („druge“) dobi, osim što su odgovorne
za vlastito zdravlje, odgovaraju i za zdravlje mladih te djelomično za
zdravlje starijih. Mogu i trebaju osigurati što više mjera i aktivnosti
kojima unapređuju i čuvaju vlastito zdravlje. Osim odgovornosti za zdravlje
kao takvo, radi se i o čuvanju radne sposobnosti – poluge ekonomske sigurnosti
cijele zajednice. Odgovorno zdravstveno osiguranje, također, nije kazna,
već dužnost onih koji su stup te iste zajednice.
• Djeca i mladi - osobe „prve“ dobi imaju, po prirodi
stvari, najveće mogućnosti u unapređenju i očuvanju zdravlja, no i najveće
poteškoće u ostvarenju tih ciljeva. Ovise o spremnosti i odgovornosti,
najviše roditelja i učitelja, nešto manje baka i djedova. Imaju sigurno
najveće spoznajne mogućnosti, znatiželjni su, što je (kažu znalci) dovoljna
motivacija. Za sve što je opreka unapređenju i očuvanju zdravlja, za sve
negativne navike i za većinu eventualnih zdravstvenih problema nisu sami
krivi, već su to odrasli kojima su povjereni na odgoj, obrazovanje ili
drugi oblik skrbi.
Budući da je najjače sredstvo unapređenja i očuvanja zdravlja znanje,
kojeg ima u obilju, nema nikakvog izgovora što se ono uskraćuje mladima
i što ga odrasli ne koriste.
Možda će jednoga dana, u sklopu Programa demografske obnove, ili nekim
drugim povodom, „odgovorni“ odrasli shvatiti da „kad već imamo svaki dan
sve manje djece, da je velik grijeh uskratiti im znanje“. Ako već ne znamo
unaprijediti i očuvati vlastito zdravlje, dužni smo to omogućiti onima
koji dolaze, našoj djeci.
