Djeca uče različito od najranije dobi
 
STVARNE ILI NAMETNUTE RAZLIKE
 
Igra je kontinuirana i kompleksna aktivnost djeteta predškolske dobi. Ona je osnovni oblik dječjeg življenja. Sretno djetinjstvo ne može se ni zamisliti bez svakodnevne igre i druženja s vršnjacima.
 
 
Kroz igru dijete rješava neki zadatak i ono pojam igre ne shvaća u onakvom značenju kakvo mu daju odrasli. Igru je teško definirati budući da je to dinamička aktivnost u kojoj dominira niz predradnji, a koje su ujedno uvjet za izvođenje aktivnosti. Igra kao multifunkcionalna aktivnost stvara napetost, uzbuđenje i ostvaruje se u specifičnim verbalnim i neverbalnim komunikacijama (signali, dogovori, pravila, poruke i zahtjevi). Motivirana je iznutra, pa je zato uvijek slobodna, otvorena i vrijedna za djecu. Dijete nije potrebno stimulirati da bi imalo potrebu za igrom.
 
 
Značenje igre
 
Djeca provode veći dio vremena u igri. Međutim, igra je mnogo više nego način provođenja vremena. Svrha igre je učenje, trošenje viška energije i relaksiranje. Za dijete je ona poticaj i zrcalo njegova razvoja, mjerilo njegove inteligencije. Igrajući se, dijete stječe znanja i uči ponašanja. Dijete će u igri svemu dati odgovarajući smisao. Riječi i predmeti dobivaju nova značenja i funkcije. Kroz igru dijete bolje upoznaje sebe, život okoline te svojim djelovanjem uljepšava, dinamizira i humanizira okolinu u kojoj se nalazi. Iako izaziva svojevrstan napor, praćena je zadovoljstvom, veseljem, dinamikom, a stječu se i određena znanja i vještine. Putem igre dijete poštuje, slijedi ili stvara određena pravila, čini ono što želi, vlada situacijom, može biti tko god želi, „prerađuje" i lijepe i ružne doživljaje i priprema se za budućnost. S dobi djece mijenja se spoznajna i društvena složenost igre. Nezadovoljavanje potrebe za igrom djeluje na psihički, emocionalni i socijalni razvoj djeteta.
Princip učenja kroz igru može se primijeniti na djecu svih dobi – od beba, preko djece koja uče hodati, do starije djece. Potrebno je da bebe i mala djeca istražuju svim svojim osjetilima. Malo starija djeca prije će naučiti ako nešto sami učine nego da im se kaže kako bi se to trebalo napraviti.

Veza između igre i učenja
• Igra hrani i njeguje djetetovu kreativnost te sposobnost rješavanja problema.
• Igra je dobra za zdravlje. Izgrađuje djetetovu snagu i koordinaciju. Korisna je i za razvoj djetetovog emocionalnog zdravlja.
• Igra stimulira zdrav razvoj dječjeg mozga.
• Kroz igru djeca stječu znanja i sposobnosti koji pomažu pri razvoju samopouzdanja.
• Igra omogućuje kontekst u kojem brižni roditelji uče djecu pravilnom ponašanju, odnosu prema drugima te društvenim pravilima zajednice.
• Igrajući se, djeca uče osnovna društvena pravila – kako dijeliti i surađivati. Igra djeci pomaže pronaći prijatelje među vršnjacima. Mogućnost ostvarivanja dobrih međuljudskih odnosa koju djeca nauče u ranom djetinjstvu pratit će ih čitav život.

Donošenje odluka, samopouzdanje i mogućnost izbora
Povezanost između mogućnosti donošenja odluka i samopouzdanja ne stvara se u odrasloj dobi. Ta se veza formira u ranom djetinjstvu, kada mogućnost donošenja odluka pomaže stvaranju samopouzdanja. Na isti način, povećanje samopouzdanja pomaže djeci pri donošenju odluka.Dodatno ćemo pomoći unapređenju veze između donošenja odluka i djetetovog razvoja samopouzdanja tako što ćemo im omogućiti učenje i razvoj kroz one igre koje djeca sama odaberu. To znači da djeci pružamo mogućnost da sama odluče koju će se igru igrati, s kojom igračkom i na koji način rješavati probleme.

Područja razvoja igre
Predškolsko doba je doba snažnog učenja. Da bi dijete razvilo puni potencijal, važna je raznolikost iskustva i kvaliteta okruženja. Osnovna područja koja su obuhvaćena igrom odnose se na razvoj kognitivnih, motoričkih, socijalnih, govornih funkcija, kao i na razvoj samopouzdanja.
Kognitivni razvoj uključuje: spoznavanje i učenje na doživljajima djece.
Motorički razvoj uključuje: koordinaciju tjelesnih pokreta, razvoj fine i grube motorike.
Socijalni razvoj uključuje: razvoj odnosa u obitelji - u početku s majkom, a kasnije s oba roditelja te s braćom i sestrama, bakama i djedovima.
Govorni razvoj uključuje: priliku da dijete sluša, čita, piše; izloženost jeziku visoke kvalitete, vokalizaciju.
Razvoj samopouzdanja uključuje: rješavanje određenih problema vlastitom aktivnošću i istraživanjem.
 
 
Različite igre za dječake i djevojčice
 
Nije moguće ne spomenuti da dječaci i djevojčice igraju različite tipove igara. Dobro je poznato da se djevojčice (većina, ali ne sve!) najviše igraju lutkama, što podrazumijeva veću upotrebu jezika tijekom igre (pričanje lutki-bebi, obiteljske scene itd.), češće imenovanje i postavljanje pitanja. U dječačkim igrama vozilima i konstrukcijskim igračkama veća je sklonost bučnim zvukovima i kratkim povicima. Važno je da budemo svjesni da djeca obaju spolova trebaju imati na raspolaganju sve vrste igračaka i igara. Ipak, poznato je da djevojčice jednostavno spontano pretvaraju igru bilo kojim igračkama u interakciju likova, a dječaci u akcijsku igru. Naravno, uvažimo i sve moguće individualne razlike.
U jednoj je obitelji bila tradicija da djeca (brat i sestra) na Badnjak otvore po jedan poklon, a ostale poklone sačuvaju za božićno jutro. Dječak je jednom dobio igračku Godzille, a djevojčica Barbiku. Kada su roditelji nešto poslije ušli u dječju sobu, iznenadili su se kad su vidjeli da se dječak igra Barbikom, a curica Godzillom. Međutim, kada su naćulili uši, iznenađenje je naposljetku splasnulo: dječak je ubacio Barbiku u zamišljeni požar i vikao: "Bježite! Svi van!" (vrištanje, pucnjava, eksplozije itd.) "Bombe eksplodiraju! Bombe eksplodiraju!" (još vriskanja). Godzilla je, na drugom kraju sobe, mirno sjedila za stolićem za kavu i vodila ugodan razgovor s malim Isusom i ostalim likovima iz jaslica: "Bok, baš si lijepa beba. Trebaš li možda dekicu, da ti bude toplije? Hoćeš li mi biti prijatelj?"

Utjecaj spola i razvoj govora
Vjerojatno je jedno od najčešćih roditeljskih pitanja: «Je li razvoj govora u dječaka i djevojčica različit?» Odgovor je: i «da», i «ne». Zapravo, u odnosu na cjelokupan proces govorno-jezičnog razvoja, sličnosti je mnogo više nego razlika. Mnogi dječaci (ali ne svi!) pristupaju ovladavanju jezika donekle drukčije od djevojčica (ali ne svih!). Na kraju krajeva, danas je objavljeno mnogo istraživanja o razlici u muškim i ženskim mozgovima. Tako je poznato da muškarci i žene imaju razlike u interaktivnom, komunikacijskom stilu i načinu percepcije jezične informacije. Ipak, kada je riječ o maloj djeci, u prvih pet godina života, razlike nisu velike, a tiču se pojedinih vještina.
Jedna od, možda, značajnijih razlika je u stilovima jezičnog razvoja. Djevojčice, u početku, imaju bogatiji rječnik imenica, vole igre imenovanja i pokazuju veću razgovijetnost, odnosno preciznost u izgovoru od dječaka. Možda zato postoji popularno «mišljenje» da su djevojčice, u najranijoj dobi, jezično naprednije od dječaka. Međutim, ne radi se o stvarnom prednjačenju, nego o donekle drugačijem načinu usvajanja jezika, a razlike se s vremenom izjednačavaju.

Djevojčice i verbalno izražavanje emocija
Istraživanja mozga odraslih osoba pokazala su da žene imaju bolju povezanost onih dijelova mozga koji upravljaju emocijama i onih koji upravljaju govorom. Kao rezultat, žene (i djevojčice) lakše verbalno izražavaju svoje osjećaje. Možda je s time moguće povezati činjenicu da djevojčice ranije od dječaka počinju upotrebljavati riječi koje opisuju emocije (volim, sviđa mi se, tužna, sretna). Ali, budući da je istraživanje provedeno na odraslim osobama, te razlike ne moraju biti nužno genetski uvjetovane, već povezane sa stilom odgoja i različitim ponašanjem roditelja prema dječacima i djevojčicama (majke su sklonije govoriti sa svojim kćerima o osjećajima). S time je vjerojatno povezano i to da su djevojčice sklonije rješavati problemske situacije verbalno, a dječaci akcijski. Tako, djevojčice predškolske dobi mogu jedna s drugom raspravljati o rješenju problema i tražiti pomoć od drugih. Lakše im je i opisati kako su riješile neki problem. Mali dječaci, s druge strane, skloniji su rješavati probleme akcijski, pa i šakama. Ali, kao što smo malo prije rekli, ta razlika može biti uvjetovana odgojem i kulturalnim stavom prema spolovima. A to znači da na mnoge razlike, barem djelomično, utječu roditelji.

Kako razgovaramo s djevojčicama i dječacima
S malim dječacima roditelji najaktivnije razgovaraju u situacijama igre, a s djevojčicama u drugim okolnostima, primjerice, u situacijama traženja pomoći.
Što to konkretno znači? Kada razgovaraju s dječacima tijekom igranja, roditelji su skloni govoriti u stilu «ovdje i sada», a to znači da je njihov jezik spontano jednostavniji i konkretniji: opisuje radnje koje se događaju tijekom igranja, s većim naglaskom na interakciju, a manjim na imenovanje. U takvim neformalnim situacijama, roditelji su manje skloni jasnijem izgovoru. Kada razgovaraju s djevojčicama u situacijama izvan dječje igre, majke se služe složenijim jezikom, koji uključuje opis osjećaja, imenovanje, problemski jezik i dr.

Dakle, način roditeljskih interakcija s djecom i vrste igranja mogu biti objašnjenje razlika u jezičnim stilovima i pojedinim jezičnim vještinama između dječaka i djevojčica. A budući da način interakcija ovisi o vama, možete na njega svjesno utjecati, odnosno izlagati svojeg sinčića i/ili kćerkicu širokom rasponu verbalnih situacija (tijekom igre i ostalih dnevnih aktivnosti) te se s njim/njom ophoditi u tim situacijama raznovrsno. To će samo povećati iskustva i jezične uzore na temelju kojih će vaše dijete učiti jezik.
 
 
Mr. sc. Darko Sambol, prof. psihologije