Moderno
genetičko inženjerstvo podrazumijeva prenošenje gena iz biljke, životinje,
bakterije ili virusa u drugi organizam (najčešće biljku), pri čemu dolazi
do ireverzibilnog mijenjanja genetičkog koda koji opisuje karakteristiku
određenog organizma. Takvim metodama proizvode se organizmi poboljšanog
sastava, funkcionalnih karakteristika ili organoleptičkih svojstava (npr.
bolji okus, miris, izgled i sl.).
Manja
cijena, veći profit
Komercijalni uzgoj GM biljaka započeo je 1995. godine, u SAD-u, kad je
tržištu ponuđena uzgojena sorta rajčice koja je bila krupnija i koja je
dulje održavala svježinu (zakašnjelo truljenje).
Početni interes za proizvodnju GM biljaka, namijenjenih isključivo proizvođačima
usjeva, kako bi se povećala nutritivna vrijednost i izdržljivost GM proizvoda
(otpornost usjeva na različite bolesti uzrokovane insektima ili virusima,
povećanje tolerancije na herbicide), vrlo brzo je zamijenjen interesom
proizvođača hrane za smanjivanje cijena proizvodnje svih namirnica i povećanje
profita.
S vremenom i razvojem tehnologije nastaje i genetičko modificiranje živežnih
namirnica, pri čemu se mijenjaju njihove određene karakteristike radi
postizanja „bolje kvalitete“ i „veće kvantitete“. Tako se genetički materijal
jedne namirnice određenih svojstava „ubacuje“ u drugu namirnicu kako bi
se ostvarilo „poboljšanje“. Takav modificiran materijal odražava „novostečene“
karakteristike, koje prenosi na buduće potomstvo. Time se zapravo mijenja
ekološki sustav, u kojem se eliminiraju neke korisne biljke i insekti
te se stvara novi ekosustav u kojem postoje jedinke kakvih inače nema
u prirodi i kod kojih još nisu poznati budući učinci na prirodnu ravnotežu.
Pobornici GM hrane smatraju kako GMO imaju velike potencijale u poboljšanju
života ljudi, osobito u nerazvijenim i siromašnim zemljama. Povećanjem
otpornosti biljaka na određene pesticide i insekte smanjilo bi se zagađenje
okoliša te bi se snizili troškovi proizvodnje. Proizvodnja GM hrane mogla
bi uvelike smanjiti i/ili iskorijeniti glad u svijetu, odnosno uzgajale
bi se biljke koje bi mogle rasti i na neobradivim površinama, otporne
na nepovoljne klimatske uvjete, što bi dalo veće prinose i smanjilo poljoprivredne
gubitke.
Nadalje, uzgajala bi se stoka s ubrzanim rastom, otpornija na infektivne
i parazitarne bolesti. Također bi bilo moguće stvarati biljne vrste određenih
ljekovitih karakteristika.
Protivnici GM hrane tvrde da još uvijek nije moguće utvrditi dugoročne
učinke GMO na zdravlje ljudi, iz čega proizlazi da ne postoji provjera
koja bi mogla jamčiti bezopasnost takvih proizvoda. Procjenjuju da bi
GM hrana mogla povećati rizik nastajanja raka i alergijskih bolesti te
da bi mogla uzrokovati slabljenje imunosnog sustava. Nadalje, tvrde kako
bi proizvodnja takve hrane mogla dovesti do pojave novih virusa i povećanja
otpornosti na antibiotike te uzrokovati mutacije u ljudskim stanicama,
kao i ireverzibilnu promjenu ekološkog sustava.
Nezadovoljstvo i sve veći pritisak javnosti u pogledu GM hrane u Europi
su doveli do toga da su neke velike prehrambene tvrtke javno odbacile
uporabu GMO. EU je zasada odobrila uzgoj šest kultura GM biljaka: kukuruza,
soje, karanfila, pamuka te uljne i šećerne repice. Nažalost, danas se
smatra kako postoji velik udio namirnica transgenskog podrijetla u prodavaonicama
prehrambenih proizvoda širom svijeta, koje potrošači uopće ne smatraju
takvima (npr. rajčice, riža, soja, kukuruz, losos itd.).
U Hrvatskoj je razvijen zakonski okvir kako bi se osigurala učinkovita
i pouzdana kontrola GMO i njihovih proizvoda. Hrvatsko zakonodavstvo je
gotovo u potpunosti usklađeno sa zakonodavstvom u EU, a glavni akti koji
reguliraju GMO područje su Zakon o GMO (NN 70/05) i Zakon o hrani (NN
47/07). Svi proizvodi dobiveni iz GMO moraju biti označeni ako njihov
udio prelazi 0,9%. Neautorizirani GMO ne smiju biti prisutni ni u najmanjoj
količini. Proizvodi koji na sebi nose oznaku „GM free“ ili „organic“ ne
smiju sadržavati ni najmanje količine GM sastojaka.
