Vode za piće
 
BOGATA SMO ZEMLJA
 
Voda je najdragocjeniji prirodni resurs naše zemlje. Potrebe za vodom u cijelom svijetu svakim danom rastu. Od sveukupne količine vode na Zemlji, 97,5% je slana voda, 2,5% slatka voda, od čega je najveći dio vezan u ledenjacima, tako da se procjenjuje da je samo 1% slatke vode pogodan za piće.
 
 
Zbog stalnog rasta broja stanovništva na Zemlji, gospodarskog razvoja, povećanja proizvodnje, kao i povećanih osobnih potreba, voda postaje najdragocjeniji resurs XXI stoljeća. Voda po vrijednosti dostiže naftu, ali s bitnom razlikom što čovjek bez nafte može opstati, dok bez vode može preživjeti svega 3-4 dana.

Prema izvješću o vodnim zalihama u svijetu, koje je izradio UNESCO 2003. g., Hrvatska se, između 188 zemalja, smjestila na visoko peto mjesto u Europi i na 42. u svijetu. Bogatstvo vodom možemo zahvaliti prvenstveno velikim međunarodnim rijekama Dunavu, Dravi i Savi i njihovim pritokama, kao i velikim količinama oborina u planinskom području Dinarida. Problemi u vodoopskrbi javljaju se zbog nejednolike prostorne i vremenske raspoređenosti raspoloživih količina vode, s dugim sušnim ljetima i razdobljima obilnih kiša u proljeće i jesen.
 
 
Zalihe podzemnih voda
 
Važno je istaknuti da je Hrvatska jedna od malobrojnih zemalja koja sustavom javne vodoopskrbe, na koji je priključeno oko 80% stanovništva, najvećem dijelu zemlje osigurava zdravstveno ispravnu vodu. U odnosu na druge izvore pitke vode, a to su individualni bunari, cisterne, mali lokalni vodovodi, voda iz javnih vodoopskrbnih sustava, koji su pod stalnom dvostrukom kontrolom internih i javnozdravstvenih laboratorija, smatra se najsigurnijom za piće. Podaci govore da je u posljednjih deset godina na području Hrvatske manje od 10% ispitanih uzoraka bilo zdravstveno neispravno, dok je taj postotak u većim i sigurnijim vodovodnim sustavima manji od 1%. Opskrbljenost stanovništva vodom iz javne vodoopskrbne mreže uvelike se razlikuje po županijama.

Tako najlošiju situaciju imamo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje je na javni vodoopskrbni sustav priključeno samo 34% stanovništva, dok je u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji taj postotak najviši, čak 97%. Procjenjuje se da je u našoj zemlji prosječna potrošnja vodovodne vode 138 litara na dan po stanovniku, dok se u Europi kreće 250-350litara na dan.

U Hrvatskoj se približno 90% vodoopskrbe osigurava upravo iz zaliha podzemnih voda koje, zbog bolje zaštićenosti od vanjskog onečišćenja, predstavljaju najpogodniji izvor vode za piće. Od ukupne količine vode u Hrvatskoj, podzemne vode čine oko 12 %. Javljaju se dva osnovna tipa podzemnih vodonosnika – međuzrnski, u aluvijalnom području (područje panonskog bazena) i krški (karbonatni vodonosnik Dinarida). Granica između ta dva vodonosnika prolazi područjem južno od Karlovca.

Voda čini prosječno 60 % (50 – 70 %) tjelesne mase čovjeka. Taj postotak je nešto viši kod djece, dok je kod novorođenčeta čak 80 %. Dnevne potrebe za vodom ovisit će o veličini našeg tijela, klimatskim uvjetima i fizičkoj aktivnosti, a kreću se 1,5-2,5 l, što znači da godišnje u organizam unesemo i do 1000 l vode. Funkcije vode u organizmu višestruke su:
• sastavni je dio stanica,
• nosi hranjive tvari, a uklanja štetne, nastale tijekom metabolizma,
• sudjeluje u kemijskim procesima i tjelesnim funkcijama,
• pomaže pri održavanju tjelesne temperature.

Ako se u organizam ne unese dovoljna količina vode, javlja se dehidracija, čiji su prvi simptomi glavobolja, umor, vrtoglavica, smanjenje koncentracije, dok gubitak vode od 15-tak % već može uzrokovati smrt.

Mineralne, izvorske i stolne vode
Prirodna mineralna voda je voda koja potječe iz podzemnih vodonosnika zaštićenih od svakog onečišćenja. Takva voda mora biti izvorno mikrobiološki i kemijski čista. To je u stvari kišnica, koja je tisućama godina prije prodrla u podzemlje zemlje, pri čemu se pročistila i obogatila mineralima iz stijena. Razlikuje se od ostalih podzemnih voda prema količini otopljenih minerala (> 1000 mg/l) i stanju svoje prirodne čistoće. Karakterističnog je kemijskog sastava i fizikalnih svojstava, što joj daje osobita senzorska svojstva, a u nekim slučajevima i poseban fiziološki učinak na ljudski organizam. Količina i odnos pojedinih minerala u vodi definirat će njen osebujan okus (poput bouquet-a vina), kao i fiziološki učinak.

Prirodna izvorska voda je voda koja je namijenjena ljudskoj konzumaciji u svojem prirodnom stanju i koja se zahvaća na izvoru. Manje je mineralizirana od mineralne vode (<1000 mg/l). Dobiva se iz podzemnih ležišta, zaštićenih od svih vrsta onečišćenja. Sastav, temperatura i ostale značajke izvorske vode moraju biti stalni, odnosno u okviru prirodnih promjena.

Za razliku od prirodnih voda, koje tijekom procesa obrade ni u kom obliku ne mijenjaju svoj kemijski sastav, kod stolnih voda dopušteni su određeni tehnološki postupci obrade i dodavanje pojedinih tvari radi poboljšanja senzorskih svojstava. Stolna voda je, dakle, mehanički i kemijski pročišćena voda, a često je to obična voda iz slavine, nešto poboljšanog okusa (uklonjen je miris klora).

Proizvodi se iz vode za piće tako da sastojci stolne vode u vrijeme punjenja vode u ambalažu i na tržištu moraju udovoljavati odredbama Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08). Prof. Ž. Dadić pojašnjava kako tvrda voda, zbog otopljenih kalcijevih i magnezijevih spojeva koji su nužni za život, ima povoljan učinak na zdravlje, no ti minerali nemaju veze s pojavom žučnih i bubrežnih kamenaca, koji su drugačijeg podrijetla. Međutim, pojedina oboljenja traže oprez pri konzumaciji mineralnih voda. Tako osobe s povišenim krvnim tlakom trebaju piti mineralnu vodu s niskim udjelom natrija.

Elektrode „glume“
Potrošnja flaširanih mineralnih, izvorskih i stolnih voda u stalnom je porastu, unatoč kvaliteti vode iz slavine i mnogostruko višim cijenama, te tako sve više postaje statusni simbol i obilježje životnog stila. Osim toga, povećana je potražnja i za filterima za pročišćavanje vode. Posljedica je to često nekorektne promidžbe, pri kojoj se kupci dovode u zabludu. Običnim trikovima "dokazuje" se da je voda iz špine nezdrava i jako onečišćena u odnosu na onu filtriranu.

Naime, prodavači pred kupcima izvode trik tako što urone dvije elektrode u vodu (od kojih je jedna aluminijeva, a druga željezna) nakon čega dolazi do stvaranja smeđe-crnog taloga. Kupcima se pojava tog obojenja predstavlja kao dokaz prisustva teških metala, pesticida, herbicida, a istina je da je to proces elektrolize i provođenja struje između dvije elektrode, a obojenje vode nastaje zbog taloženja sa željezne elektrode. Jedino bi bez obojenja ostala destilirana voda koja ne sadrži otopljene mineralne tvari koje bi provodile struju. Štoviše, uređaji za filtriranje uklanjaju iz vode sve prisutne otopljene tvari, pa i kalcij i magnezij, koji su neophodni za život, tako da potrošači tako tretiranih voda često nisu niti svjesni da je izgubljene minerale potrebno nadomjestiti iz nekih drugih izvora (hrane).

Na hrvatskom je tržištu, osim stalnog porasta prodaje flaširane vode, posljednjih godina prisutna i ekspanzija prodaje izvorske vode u galonima. Najčešća je zapremina 5 galona, što je prema američkom sustavu jedinica 18,9 l. Međutim, kao i kod flaširanih voda, tu se često zanemaruje učinak plastične ambalaže na zdravstvenu ispravnost vode. Voda je u plastičnim bocama pohranjena duži period tijekom skladištenja i transporta. Pri tome je izložena povišenim temperaturama i utjecaju svjetlosti, što može dovesti do migracije pojedinih toksičnih komponenti iz ambalažnog materijala u vodu (kao npr. Bisfenol A - BPA ili ftalat - DEHP).

Uzevši u obzir sve izrečeno, na kraju smo mi sami oni koji moraju donijeti odluku iz kojeg ćemo izvora, u kojem obliku i po kojoj cijeni piti vodu našu svagdašnju.
 
 
Dr.sc. Darija Vukić Lušić, dipl.sanitarni ing.