Zračenja
 
VIDLJIVO I NEVIDLJIVO - KOLIKO JE OPASNO
 
Zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek pripada Zemlji. Znamo mi to dobro. Sve je u međusobnoj vezi, poput obitelji koja je sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Čovjek ne tka tkivo života, već je on samo vlakno u njemu. Što učini tkanju, učini i sebi samome.
(Poruka indijanskog poglavice bijelom čovjeku)
 
 
Od svojih prapočetaka, priroda i čovjek živjeli su i žive u međusobnim odnosima i prilagođavali su se jedno drugome. Stječući iskustva u svom evolucijskom i cjelokupnom razvoju, čovjek je učio o sebi i prirodi, stjecao iskustva, pozitivna i negativna. Opirao se prirodnim silama, učio o njima i nastojao njima ovladati. Što iz znatiželje, a što iz silne potrebe za opstankom i napretkom, istraživao je pojave i stanja. Ovladavši spoznajama o prostim okom vidljivim pojavama rastao je interes za okom nevidljivim pojavama, spuštajući se do samih najsitnijih čestica prirode i samoga sebe. I dok je nekada u prošlosti bio zadovoljan kada bi, nakon nekoliko dana iscrpljujućeg hoda, pronašao sklonište i hranu, u današnjem, tehnološki visoko razvijenom svijetu potreba za brzinom, dostupnošću informacija i energijom kao da više nema granica.

Šuma oko nas
Želje za spoznajama i zadovoljenjem sve većih čovjekovih potreba iz dana u dan vrtoglavo rastu. U tom smislu, spoznaje o snazi i energiji na razini atoma i molekula koje nalazimo u prirodi sve više koristimo u svakodnevnom životu i sve im više bivamo izloženi. Između naših naselja i nad njima isprepleli smo, poput mreže, električne vodove, pridodali im brojne uređaje koji pojačavaju prijenos električne energije, na krovove zgrada postavili radijske i tv-odašiljače, a mobilne telefone pospremili u naše džepove, ne bi li nam svake sekunde cijeli svijet bio nadohvat ruke. Dodamo li tome radarske sustave, satelite, nuklearne elektrane, brodove i podmornice na nuklearni pogon, istraživačke laboratorije i bolničke ustanove, mikrovalne pećnice, umjetne izvore svjetlosti, kao i brojne druge naprave, ne treba čuditi kako riječ zračenje već gotovo jedno stoljeće sve jače i jače odzvanja u našim životima i sve više izaziva polemike oko pitanja koristi i opasnosti.

O čemu to pričamo
Izraz zračenje označava odašiljanje i tok energije u obliku elektromagnetskih valova (fotona) ili subatomskih čestica. Ionizirajuće zračenje ima dostatnu energiju (po čestici) da u sredstvu kroz koje prolazi proizvede parove iona, tj. atome ili skupine atoma s manjkom elektrona i pripadajuće oslobođene elektrone koji se mogu vezati na druge atome. Od iona proizvedenih u biološkom materijalu, tj. u stanicama, potječu biološki učinci zračenja. Njih mjerimo tzv. dozama zračenja, a što iskazuje apsorbiranu energiju zračenja po jedinici mase ozračenog materijala.

U skladu s navedenim, i sam učinak na živa bića može biti različit, od najtežih promjena, kao što je smrt, do niza oštećenja različitog intenziteta. Pritom ne smijemo zaboraviti kako se izloženost zračenjima u živim bićima pamti i svaki put odražava sve težim promjenama.

Zemlja je stalno ozračena niskim razinama ionizirajućeg zračenja, tako da su sve životinje, biljke i druga živa bića izloženi njegovom djelovanju. Ono potječe iz nekoliko izvora, a najveći dio dolazi iz same prirode, kao što su kozmički izvori zračenja (iz svemira i sa Sunca), tlo i stijene na Zemlji, dok manji dijelovi dolaze iz medicine i niza proizvoda koji su u širokoj uporabi, a proizvod su ljudske djelatnosti. Kako je vidljivo, prirodna zračenja stalno su prisutna i već se dugo nosimo s njima. Utješno je što smo im uvijek odolijevali, ali porast upravo proizvoda ljudske djelatnosti kao izvora zračenja mora voditi oprezu i nastojanjima na racionalnosti i sigurnosti po život, zdravlje i prirodu. Bilo utješno ili ne, nameće se pitanje koliko ćemo u budućnosti biti sigurni, koliko umjereni, možda i iskreni, te priznati sebi i drugima o skrivenim tajnama i prikrivenim opasnostima.
 
 
Nikola Kraljik, dr med.
specijalist javnog zdravstva