Gotovo
svima je znano da je zdravlje, drugim riječima, preduvjet preživljavanja
jedinke, a da je spol, odnosno spolnost, preduvjet nastavka vrste.
Čovjek se, kao pripadnik „viših“ bića, jasno dijeli po spolu. Svjestan je
tih razlika i trebao bi znati čemu to sve služi. „Znati“ u ljudskoj vrsti
posljedica je učenja, a kad ono nije dostatno, javlja se i „ne znanje“ i
„neznanje“.
Nije loše, za početak, zaviriti u smisao riječi koje koristimo. U našem
jeziku koristimo dvije istoznačnice: seks i spol. Prva je tuđica i (enciklopedijski)
rječnik kaže: „Skup anatomskih, fizioloških i psiholoških obilježja po kojima
se unutar istih vrsta razlikuju ženke od mužjaka; spol, spolnost.“
Druga je hrvatska riječ i (u istom rječniku) znači: „Ukupnost fizioloških
i psiholoških obilježja po kojim se razlikuju muškarac i žena, odnosno,
među jedinkama iste vrste, mužjaci od ženki.“
Kad je o znanju riječ, mnogi znaju da nedosljednost zbunjuje. Na jezičnu
temu samo još jedna sitnica: pisac drugog obrazloženja, osim što ne spominje
(na početku) anatomsko obilježje, smatra potrebnim podsjetiti čitateljstvo
da su muškarci jaki, a žene lijepi (ljepši, nježniji, slabiji, krasni) spol,
pa ne čudi ni razlika u (ne)kavalirskom redoslijedu.
To je samo kap u moru važnih i manje važnih pojedinosti koje bi naša pametna
djeca trebala učiti i naučiti. Mi, kao i mnoga druga, navodno razvijena
društva, mudrujemo i nikako da se odlučimo našu budućnost učiti i poučiti
što je to spol, u čemu su razlike, smiju li razlike završiti u neravnopravnosti
i još vrlo dugom nizu činjenica koje bi trebale biti normalna, ali i obvezatna
sastavnica odgoja i obrazovanja.
Nije nikakva tajna da su naša djeca prirodno jako znatiželjna. Spolnost
spada u jako zanimljive teme, znatno prije puberteta, kad postaju još zanimljivije.
Kad izostane sustavno obrazovanje, često bez većeg grizodušja kažemo da
će to i tako učiniti ulica. No, ni ta tvrdnja nije više istinita. Vrijedila
je za bake i djedove, malo za mame i tate, sve do interneta. Danas je besplatan
dostup svemu i svačemu, pa tako i seksualnosti.
Na „ozbiljnim“ stranicama obilje umjetničkih slika, od starorimskih zidnih
slikarija, preko Leonarda da Vincija, do suvremenih anatomskih atlasa. Na
onim „neozbiljnim“, bolje rečeno pornografskim, može se vidjeti mnogo više
nego što prosječna osoba može spontano zamisliti. Kad to sve gledaju naši
maloljetnici, bolje rečeno djeca, a nitko od odraslih nije ni blizu, ne
čudi poplava spolno prenosivih bolesti u maloljetnika, odnosno djece, i
onoga što bi odraslima trebalo biti mnogo više na teret - trudnoća, od kojih
se mnoge nasilno prekidaju.
Dvije „crne anegdote“ (anegdota, ne u smislu pošalice):
- petnaestgodišnja djevojčica dobiva okladu jer uspije u mjesec dana promijeniti
više od 50 „partnera“ i „pokupi“ pet spolno prenosivih bolesti …
- petnaestgodišnji dječak, uz urednu zaštitu, odlazi u posjet vršnjakinji
kojoj je ljubavnik, jer ona ima inače „dobrostojećeg, manje privlačnog“
dečka.
Prva je, naravno, „jako“ crna, a druga?
Živimo u doba višetisućljetne nadmoći muškaraca i viševrsnog potlačivanja
žena. To se uklapa u počelo: neznanje > nesigurnost > nasilje. Neznanje
počinje u nepoznavanju vlastitog spola, a završava u mraku gotovo potpunog
nepoznavanja onog drugog.
Ima li optimizma? Naravno! Odrasli će jednog, nadajmo se skorog, dana smisliti
zdravstveni odgoj i u njemu onaj spolni. Tada će naši mladi doznati da je:
- higijena nužna, jednostavna i učinkovita;
- ljubav davanje, a ne uzimanje, privlačnost obveza, a ne pravo;
- upoznavanje drage osobe drugog spola trajna mogućnost, ali i dužnost;.
- priroda, ne slučajno, osigurala u odnosima među spolovima vrlo snažnu
ugodu, nešto što je velikoj većini dostupno, jer to nose u sebi;
- odnos uz alkohol ili, puno opasnije, uz droge, pored ostalih zala, uništava,
a ne povećava ugodu.
To je mali izvadak iz dugačkog niza postupaka i načela, sve radi unapređenja
i očuvanja zdravlja, te, naravno, borba protiv nasilja nad drugim spolom,
koje spada u najgore inačice nasilja „jačih“ nad „slabijima“, iako je svako
nasilje opasna (društvena) bolest.
Dvije, u odnosu na dosad rečeno, pomalo odvojene teme:
- spolnost odraslih, na koje se dio ovih redaka i te kako odnosi, jer se
njihovo neznanje i loše iskustvo, nažalost, neposredno prenosi na djecu
i mlade koji jako dobro vide i što treba i što ne treba;
- spolnost osoba treće dobi, tema koja kao da ne postoji, koja gotovo nikoga
ne zanima; neiskorišteni izvor onoga što zovemo kvalitetom života. Pojmovi
koji se koriste svedeni su na takozvani „muški princip“, naravno dvadesetogodišnjaka.
Nije mudrost zaključiti da se tako nameće pojam „spolna moć“ i, posljedično,
pojam „nemoć“. Kao da se spolnost muškaraca mjeri dizanjem utega ili trčanjem
na 100 metara. O potrebama i mogućnostima još veći mrak. Većina žena ni
ne zna da postoji „ženski princip“, pa za svaki slučaj „plješću muškom principu“,
imale od toga što god ili nemale. Pripravaka i pomagala svakim danom sve
više, a mrak ne znanja i neznanja gotovo se ne smanjuje.
Ovo su samo crtice o temi kojoj su posvećene biblioteke u kojima koji put
svašta piše i koje malo tko čita. Stoga je važno početi s mladima, da ne
izgube ono što im je priroda dala što su mnoge, jako stare civilizacije
znale, a ova naša, poprilično „zbunjena“, zaboravila ili izokrenula… |