Razvoj spolnih uloga i dječja seksualnost
 
KAD RODITELJIMA NIJE LAKO
 
U mnogim obiteljima tema spolnosti još je uvijek tabu pa se takav razgovor doživljava kao nešto “poročno, nepristojno i prljavo”. Strašno je i sramotno oslovljavati stvari pravim imenom i nemoguće je mirno raspravljati o tome s djecom kada dođe vrijeme za njihova pitanja.
 
 

Ako ste roditelj dojenčeta, malog djeteta ili predškolca, lako je moguće da o seksualnom razvoju svog djeteta razmišljate na način: „Ma ima on/ona za to još puno vremena.“ Svako će dijete tijekom svog odrastanja proći određene razvojne faze, kako u svom fizičkom, emocionalnom i intelektualnom, tako i u seksualnom razvoju. Svaku od faza razvoja seksualnosti prate različite fizičke promjene te složeni osjećaji povezani sa seksualnošću. Važno je naglasiti da su sva djeca različita i da se razvijaju na svoj način, sebi prilagođenom brzinom. Jednako kao što dijete fizički napreduje, uči sve više riječi, iskazuje sve više osjećaja, pokazuje zanimanje za različite stvari, usporedno s tim spolno se razvija. Spolnost je normalan i zdrav dio ljudskog života, koji počinje rođenjem i nastavlja se tijekom života.
Navedene faze služe kao putokazi za bolje razumijevanje ponašanja vašeg djeteta.

Dojenačka dob (prva godina života)
Razvoj spolnog ponašanja kod djece odvija se kroz igru. Igra je spontan proces prikupljanja informacija, a praćen je radoznalošću prema svijetu i samome sebi.
Najučestaliji oblik spolne igre usredotočen je na istraživanje vlastitoga tijela i manipulaciju njime. Istražujući svoje tijelo, dijete spontano dodiruje genitalije te tijekom previjanja ili kupanja, kad je nago, slučajno doznaje kako dodirivanje, pritiskanje ili trljanje genitalija dovodi do ugodnih osjeta.
Savjet: Vaše dijete treba naučiti da je radoznalost vezana uz tijelo sasvim prirodan i normalan dio njegovog života.
Pružanje ljubavi i sigurnosti djetetu kamen je temeljac za uspostavljanje zdravih emocionalnih veza i zdrave spolnosti u odrasloj dobi. Dijete uči o spolnosti opažajući i kako roditelj reagira na njegovo izražavanje seksualnosti. Stoga je važno ne kažnjavati ga i ne buditi mu sram zbog radoznalosti i spolnog ponašanja.

Rano djetinjstvo (od druge do pete godine)
S oko tri godine počinju učiti razliku između muškaraca i žena te slijedi proces identifikacije s jednim od spolova. Znaju jesu li djevojčica ili dječak, i gotovo sva djeca mogu izraziti spolni identitet. Uočavaju i znaju verbalizirati razlike između spolova. Prepoznaju, primjerice, ljude na fotografijama i na televiziji kao pripadnike muškog ili ženskog spola. Uz to, rado čine stvari koje rade pripadnici suprotnoga spola. Tako dječaci katkad nose mamine cipele ili odjeću, a djevojčice pokazuju interes za automobile i alat te odbijaju igru s lutkama.

Trogodišnjaci znaju izraziti osjećaje poput "volim te", jako su emocionalni, grle i ljube svoje roditelje. Počinju prepoznavati i facijalne izraze osjećaja. Djecu u toj dobi često zanimaju pitanja poput "odakle dolaze djeca" ili "odakle sam ja došao".
U petoj godini djeca postaju sramežljivija. Uočavaju različitost muških i ženskih uloga te pravilno koriste riječi "muž" i "žena". Češće se igraju "mame i tate". U toj igri mogu se međusobno grliti i ljubiti, ležati jedno pored drugoga u krevetu. To je, prije svega, igra oponašanja, potaknuta promatranjem roditelja i iskustvom u obitelji. U toj dobi djeca ne spoznaju samo razlike u građi spolnih organa, već i postojanje razlike u ponašanju i aktivnostima muškaraca i žena. Djeca počinju osluškivati informacije o tome što društvo očekuje od njih kao predstavnika različitih spolova. Tako se dječacima često govori da ne smiju “plakati, duriti se, žaliti na poteškoće” i dr. Djevojčicama se govori da se ne smiju “tući, svađati, penjati na ograde” i dr. - općenito “moraju se ponašati suzdržano, odnosno pristojno”.

Srednje djetinjstvo (od pete do osme godine)
U toj se dobi javlja osjećaj srama pa se djeca, dok su naga, često skrivaju, pogotovo od brata ili sestre suprotnog spola. Zanima ih ljudsko tijelo i fotografije muškaraca i žena, ali pokazuju nelagodu i smijulje se ako vide kako se odrasli ljube. Istodobno ih i privlači i odbija otvoreno iskazivanje nježnosti. To može odražavati javljanje osjećaja privatnosti.
Počinju koristiti žargonske i vulgarne izraze za intimne dijelove tijela i opčinjeni su pričanjem "prostih" šala i viceva.
U šestoj ili sedmoj godini života djeca, zbog razvoja pojma o sebi, postaju još sramežljivija. Jača potreba za privatnošću te postaju svjesna socijalnih ograničenja spolnog izražavanja. Nisu više sklona pokazivanju vlastitih intimnih dijelova tijela te se skrivaju tijekom preodijevanja ili kupanja, ogrću se ručnikom, a mogu zahtijevati i da im se kuca prije ulaska u sobu.

Kasno djetinjstvo (od osme do dvanaeste godine)
Zanimanje za seksualnost i njezino izražavanje traje i kroz ovu dob, a kod osmogodišnjaka je praćeno šalama, pjesmicama o seksu, provokativnim smijuljenjem i šaptanjem. Zadirkuju jedni druge kako imaju "curu" ili "dečka", što obično pokrene reakciju ljutnje ili srama. Često po razredu kruže pisamca poput "Ivana voli Marka".
U devetoj godini javljaju se kolebanja mržnje i ljubavi između djevojčica i dječaka. Djeca mogu imati simpatije, dečka ili curu, ali samo kao pojam, pri čemu nema izravnih kontakata. Karakteristično je da su simpatije obično tajna te se, posebice kod djevojčica, otkrivaju iznimno, u malim prijateljskim grupama.
Deseta godina kod djevojčica je obično vrijeme romantične zaljubljenosti u starijeg mladića ili nekog odraslog muškarca i maštanja. Počinju pisati dnevnike, imati tajne te su okupirane romantikom i ljubavlju.

Kada i kako razgovarati?
Na koji način treba razgovarati s djecom o seksualnosti? Kako birati riječi? Boje li se roditelji reći da seksualnost nije ništa loše jer misle da time potiču rano upuštanje u seksualne odnose? Na što djecu treba upozoriti? Što im objasniti u kojoj dobi? Mnogi roditelji ne znaju kako početi razgovor.
Zabluda: Nekad roditelji misle da djeca već znaju sve što bi trebala znati o seksualnosti i da im nemaju što više reći. No, pokazalo se da djeca ne poznaju mnoge važne aspekte seksualnosti. Spolna edukacija trebala bi biti kontinuiran proces, a ne "jedan veliki razgovor”.
Suprotno mišljenju da će znanje potaknuti ranije stupanje u spolne odnose, pokazalo se da je pružanje seksualnih informacija djeci povezano s odgađanjem seksualne aktivnosti u adolescenata. Odgovaranje na djetetova pitanja na jednostavan način, prikladan njegovu kognitivnom razvoju, može zadovoljiti znatiželju i smanjiti potrebu za spolnim eksperimentiranjem.

Dobro je znati
• Koristite svakodnevne prigode za razgovor.
Savjet: Ako o spolnosti razgovarate s djecom dok su mala, veća je vjerojatnost da će vam doći s pitanjima i razgovorima o svojim osjećajima i kad budu adolescenti.
• Koristite jednostavne izraze.
• Pitanja dočekajte smireno. Pokušajte ne šokirati se ili ne iznenaditi. To bi djeci moglo značiti da razgovor o spolnosti nije u redu.
• Uz razgovor o tijelu, ne zaboravite osjećaje. Pričajte o ljubavi. Djeca trebaju čuti kako spolnost nije vezana samo uz tijelo.
• Pomozite djeci da imaju dobre osjećaje o vlastitom tijelu. Ne postoje dobri ili loši dijelovi tijela. Nemojte neke dijelove tijela nazivati prljavima ili zločestima. Pomozite djeci da se nauče brinuti o vlastitom tijelu.
• Razgovarajte s djecom o privatnosti. Trebaju naučiti i razumjeti kad smiju biti goli (npr. u kupaonici), a kad nositi odjeću (npr. u školi ili trgovini).

Kako reagirati
Ignorirati – prikladno je u situacijama kad želite izbjeći poticanje određenog ponašanja ili svoju pretjeranu reakciju.
Glumiti neznalicu – to znači pretvarati se da ne razumijete što dijete radi ili vas pita. Time možete prikupiti više informacija o djetetovu ponašanju, pitanju ili izjavi. Predškolci često ponavljaju riječi koje su negdje čuli ili nešto što su vidjeli, a da možda i ne razumiju njihovo pravo značenje (naprimjer, ako vas dijete pita jeste li se ti i mama seksali, možete zbunjeno odgovoriti: Zlato, a što ti misliš što je seks?).
Reflektirati – odnosno ponoviti ili zrcaliti djetetovo pitanje, izjavu ili izraz lica. Tako dijete zna da razumijete kako se osjeća i što ga zanima. (npr:. „Aha, zanima te kako izgleda pišo?“).
Kazna – u području spolnog razvoja djeteta kazna općenito nije prikladan način reagiranja na djetetovo spolno ponašanje i pitanja.

Uloga roditelja
Savjet: Način na koji reagirate na seksualno ponašanje djeteta može dovesti do toga da se dijete osjeća dobro, zdravo i normalno, ili pak posramljeno, krivo i „zločesto“.

Dječja masturbacija –bolest ili... ?
Ako roditelji zapaze da dijete masturbira, ne bi trebali žuriti sa zaključkom da s njim nešto nije u redu. Uredan razvoj spolnosti podrazumijeva samostimulaciju pa je do određene mjere dječja stimulacija normalna. O problemima možemo govoriti samo ako ona poprima opsesivan karakter, postaje, naprimjer, obvezan dio rituala odlaska na spavanje, tada je to znak djetetovih psiholoških problema. Masturbacija tada pokazuje da dijete proživljava određeni stres i da mu nedostaje pozitivnih dojmova. Ako je dijete sasvim malo (jedna ili dvije godine), njegove manipulacije tijelom najvjerojatnije znače da mu nedostaje bliski kontakt s majkom. Bilo kakve manipulacije vlastitim tijelom od strane malog djeteta ili su istraživačke aktivnosti ili način ublažavanja napetosti, odnosno samosmirivanja. Mališan nastoji kompenzirati manjak tjelesnog kontakta koji je neophodan uvjet zdravog razvoja, pričinjavajući si zadovoljstvo na drugi način. Ako dijete sa 4 ili 5 godina ne reagira na primjedbe odraslih (prvenstveno roditelja ili odgajatelja), nastavljajući masturbirati u javnosti, pred drugim ljudima, to znači da dijete ne može kontrolirati svoju želju i ne može se suzdržati pa bi trebalo pokušati ustanoviti uzroke djetetova nemira i odabrati odgovarajuće mjere njihova uklanjanja uz podršku stručne pomoći psihologa. Osnovno što možemo učiniti da mu odvratimo pažnju s te aktivnosti jest pružati mu više pažnje i nježnosti - češće ga gladiti po glavici, grliti ga, baviti se djetetom. Vrlo je korisna i masaža popraćena nježnim razgovorom.

 
 

Dobro je znati
 

Potrebno je naglasiti kako djeca nisu uvijek spremna prihvatiti ograničenja koja im nalaže nihova pripadnost određenom spolu. I tu, također, mogu nastati problemi. Buran temperament u djevojčica ili silna želja dječaka da, po cijenu suza i hirova, privuku pažnju okoline, mogu ih potaknuti da se pobune protiv tih ograničenja. “Ne želim biti djevojčica!” - kći kaže majci. “Bolje je biti djevojčica nego dječak” - kaže sin. Time će najvjerojatnije baciti svoje roditelje u očaj. Kako dijete poriče svoj spol? Je li to znak homoseksualnosti? Što učiniti da ga vratimo normalnoj želji da bude ono što fiziološki jest? Takve panične reakcije roditelja na bezazlene dječje izjave nisu nikakva rijetkost. Čak su prije pravilo nego iznimka.

Uzrok toga krije se u strahu, ukorijenjenom u ljudskoj svijesti, od drukčije seksualne orijentacije, odnosno homoseksualnosti. Homoseksualnost se još donedavno smatrala bolešću, čak i kaznenim djelom. Međutim, promatrano očima djeteta, odgovor je puno jednostavniji: dijete je primijetilo da suprotan spol u nekoj, za njega važnoj situaciji ima privilegije koje ono nema. A zašto bi mu to bilo uskraćeno?

Naprimjer, dječak promatra kako mama lakira nokte. Zanimljiv mu je sam proces i sviđa mu se rezultat: lijepo obojeni šareni nokti. “I ja to želim!“ - prilazi on mami. “Dječaci i muškarci ne lakiraju nokte!”, izjavljuje mama. “Zašto?”, pita sin. “Nije primjereno.”, najčešće odgovara mama. Sinu se može učiniti da je to nepravedno: jedni smiju, a drugi zbog nejasnih razloga ne smiju, pa će se i pobuniti.
 
 
Mr. sc. Darko Sambol, prof. psihologije