Partneri u odgoju
Ja sam kao odgajateljica dugo radila u Domu za odgoj, koji bazično služi dijagnosticiranju i resocijalizaciji djece i adolescenata s poremećajima u ponašanju (to su ponašanja koja obilježava kršenje zakonskih normi, konzumiranje sredstava ovisnosti, napuštanje školovanja, nasilništvo, suicidalnost i neka druga, osobno štetna i društveno nepoželjna ponašanja). Sva su ta ponašanja na neki način bila povezana s osobinama ličnosti, usvojenim navikama i životnim stavovima.
Sve navedeno počinje se razvijati u ranijoj dječjoj dobi.

Počela sam se zato zanimati za prevenciju poremećaja u ponašanju jer sam željela sudjelovati u programima rada s djecom dok se problemi još mogu spriječiti ili ublažiti. Smatram da se sva ulaganja u odgoj i pozitivni razvoj, dok su djeca još mala, višestruko isplate u njihovoj odraslijoj dobi. Ta sam svoja uvjerenja, proizašla iz socijalnopedagoškog obrazovanja i iskustva u radu s djecom i adolescentima s poremećajima u ponašanju, prenosila i na odgoj vlastite djece.

Kada sam dobila vlastite sinove, morala sam, kao i većina roditelja, mobilizirati sve svoje znanje, vještine i životno iskustvo da pronađem najoptimalnije odgovore na brojna pitanja odgoja i podizanja svoje djece u društvenim uvjetima u kojima živimo. Posao, krediti, stalna jurnjava i obveze…, to je realnost u kojoj velik dio roditelja odgaja svoju djecu. Kako sam ja svoja znanja iz struke povezivala s izborima odgojnih postupaka za svoju djecu?

Naravno, moj je suprug isto tako relevantan u toj priči (možda dečkima i relevantniji, jer im je kao muškarac već dugo zanimljiviji model ponašanja), ali ja ću ovdje govoriti u prvom licu jednine jer dajem vlastitu refleksiju. Osim toga, on je često znao reći: „Ti si socijalni pedagog, ti ćeš znati bolje“, npr. kada je trebalo izabrati vrtić ili školu. No, odgojna nam je filozofija bila zajednička i u tome smo partneri.

Prve tri su najvažnije
Što sve utječe na ljudsko oblikovanje i ljudsko ponašanje? Ugrubo rečeno, tu se radi o tijesnoj povezanosti i umnošku triju faktora: biološkog, psihološkog i socijalnog faktora. Biološki faktor zapisan je u našem živčanom sustavu. On se počinje formirati još u intrauterinom periodu, a razvoj mozga i živčanog sustava najživlji je do treće godine života. Vjerojatno ste čuli za onu UNICEF-ovu akciju „Prve tri su najvažnije“. To je zato jer se tada stvaraju neke trajne veze u mozgu koje određuju temelje osobnosti i ponašanja. Tada je djetetu najvažnije omogućiti sigurnost redovitom brigom i njegom. Prvi odnosi s majkom i drugim važnim osobama u okolini važni su.

Svako dijete ima svoj osobit biološki profil. Dijete doživljava svijet kroz svoja osjetila. Mi, kao roditelji, trebamo znati prepoznati djetetove osobitosti u tom pogledu i znati se njima prilagoditi. U vezi s time preporučam knjigu autorica Biel, L. i Peske, N.: „Senzorna integracija iz dana u dan“. Ukratko, dijete može biti preosjetljivo, normalno osjetljivo ili premalo osjetljivo na pojedini senzorni fenomen. Moj je stariji sin, npr., kao malo dijete, bio preosjetljiv na dodire. Nije se dao držati na rukama i maziti bakama i djedovima, što baš i nije bilo umiljato od njega i popularno kod baka i djedova, pa sam se morala opravdavati dok nisam više naučila o senzornoj taktilnoj preosjetljivosti kod djece. Suprotno od toga, na dječjim igralištima i u vrtićima možete vidjeti djecu koja se namjerno zabijaju u drugu djecu ne bi li doživjela taktilnu senzaciju. Oni su senzorno hipoosjetljivi i treba im intenzivniji doživljaj. No, zbog nerazumijevanja, na tu se djecu nepotrebno viče i kritizira ih se jer se misli da su namjerno nekoga željela povrijediti.

Razvojni interakcionizam naučava da se između djeteta i najbližeg odgojitelja, ovdje govorimo o roditelju, neprestano odvija interakcija, odnosno da ne utječemo samo mi na dijete, nego da i dijete utječe na nas. Naravno, s obzirom na to da smo odrasli, naše su reakcije osvještenije i podrazumijeva se i naša viša razina odgovornosti. Ali ako roditelj i dijete u tim interakcijama nisu dovoljno usklađeni, može doći do neželjenih ishoda. Npr. ako dijete koje treba puno podražaja, stimulansa vrlo uporno i intenzivno zahtijeva dobiti ono što želi u određenom trenutku, ključna je interakcija od strane njegovog roditelja. Ako je roditelj voljan i u stanju postaviti jasne granice, tada to dijete stječe osjećaj sigurnosti, uči se poštivati pravila i autoritet roditelja. Međutim, ako je roditelj, npr., iscrpljen od posla, u postporođajnoj depresiji, bolestan ili bilo što drugo – kao takav popušta ili, još gore, nedosljedno jednom dozvoljava traženo, a drugi put kruto zabranjuje – tada će dijete biti nesigurno, manipulirati agresivnim ispadima, a i sam odnos s roditeljem postaje poljuljan zbog bazične nesigurnosti i osjećaja nepostojanja granica. Ovime sam tek dotakla pitanje komunikacije između djeteta i roditelja/bliskog odgajatelja.

Pitanje roditeljskih socijalnih uvjeta treći je faktor odgajanja. To su socijalni čimbenici poput siromaštva, stalne brige za egzistenciju, razine obrazovanosti roditelja, vrijednosti etničke grupe iz koje potječu, vrijednosti cjelokupnog društva, kulture u kojoj se živi itd. u neprestanoj isprepletenosti s biološkim i psihološkim faktorima, o kojima sam prije govorila. I zato je važno ulaganje u kvalitetu života roditelja.

Iz osobnog roditeljskog iskustva
Najprije želim reći kako sam imala ogromnu sreću da su mi djeca od svoje treće godine išla u vrtić u kojem je jedan od osnovnih ciljeva postizanje socioemocionalnih kompetencija kod djece. Moja su djeca bila, mlađi sin danas je još uvijek, u vrtiću u periodu od otprilike 7 do 16 sati, a kod kuće s nama preostali dio vremena, plus vikendi. Zato mi je bilo izuzetno važno da odgojna filozofija i sustav vrijednosti kuće u kojoj moje dijete provodi većinu vremena korespondira onom koje moj muž i ja njegujemo u svojoj kući. To smo u našem vrtiću pronašli i nikada nismo požalili. Naravno, radi se o osobnim procjenama kvalitete.

Moj stariji sin bio je prilično senzibilno dijete još u jaslicama, i u tom trenutku nismo znali što bismo s tom informacijom. Kada je dobio brata, kao trogodišnjak, zahtjevi odgajanja su nam postali, kao roditeljima, vrlo naporni, ali i tada nismo podlegli savjetima okoline: vi njemu svašta dozvoljavate, morate ga jače stisnuti. Kod njega to nije bilo učinkovito. Kod njega je „palilo“ uvažavanje, pružanje povjerenja i davanje mu prava da pogriješi. Smatram da dijete mora imati priliku da pogriješi, jer tada uči. Želim reći da i mi sami sebi, kao roditelji, trebamo dati pravo na pogrešku.

Naime, nama je svima ideja o tome kako treba odgajati djecu duboko usađena iz razdoblja kada smo i mi bili djeca. Danas je suvremena pedagoška znanost preokrenula neke postulate. Naprimjer, danas se zna da je nagrađivanje poželjnog ponašanja mnogo efikasnije u odgoju nego kažnjavanje nepoželjnog. Kada dijete kaznite, ono će tog trenutka prestati činiti ono što ne želite, ali neće duboko u sebi usvojiti vrijednost o tome što treba činiti. A ako ga primjećujete i ističete onda kada čini ono što vam je poželjno, vrlo je vjerojatno da će dijete to ponašanje i ponavljati. Također, suvremena pedagogija preporučuje: kada malo dijete manifestira nepoželjno ponašanje (npr. dere se iz sveg glasa i zahtijeva neku igračku), ignorirajte ga. Kada vidi da time ne pridobiva pažnju, prestaje s tim ponašanjem. To je točno, ja sam to iskušala na svojoj djeci i ima odličan efekt. Međutim, ne mogu baš uvijek biti super mama pa izdržati poriv da ja ne povičem na njega ili ga potjeram u sobu kada me neki njegov postupak izbaci iz takta. Dajem si pravo na povremenu pogrešku.