Dišni (respiratorni) sustav
 
IZMJENA PLINOVA U ORGANIZMU
 
Dišni (respiratorni) sustav čovjeka dijeli se na gornji i donji. Gornji dišni sustav tvore nos, paranazalni sinusi, ždrijelo i grkljan. Donji dišni sustav sastoji se od dušnika, dušnica i pluća.
 
 
Temeljna funkcija dišnog sustava jest uspostava disanja, kojim se djeluje na:
- unos kisika u tijelo;
- uklanjanje ugljičnog dioksida iz tijela;
- reguliranje tjelesne temperature te
- reguliranje acido-bazne ravnoteže u tijelu.
 
 
Gornji dišni sustav
 
Nos (lat. nasus) spaja ždrijelo s vanjskom okolinom, izvana je prekriven kožom, a iznutra nosnom sluznicom, koju čini nekoliko slojeva. Nosna sluznica dobro je prokrvljena, ona luči sluz (mukus) i prekrivena je dlačicama. Nos je podijeljen pregradom (lat. septum) na dvije nosnice. Nos ima dvije funkcije: funkciju disanja i olfaktornu funkciju (njuh). Tijekom udisanja zraka kroz nos, zrak se pročišćava, vlaži i zagrijava/hladi. Kad zrak dopre do ždrijela, gotovo je sterilan i puno vlažniji. To je važno jer prilikom izdisanja zrak dijelom izlazi kroz nos, a dijelom ide u paranazalne sinuse.


Paranazalni sinusi (lat. s. paranasales) šupljine su u kostima glave koje ostvaruju komunikaciju s gornjim dišnim sustavom, odnosno s nosom, dok srednje uho preko Eustahijeve tube komunicira sa ždrijelom. Sinusi u procesu disanja nemaju aktivnu ulogu, a njihova je sluznica jednostavnije građe od nosne sluznice. Paranazalne sinuse tvore par frontalnih i par maksilarnih sinusa te etmoidni i sfenoidalni sinus. Iako je funkcionalna uloga sinusa upitna, činjenica je da pridonose vlaženju zraka, rezonanciji glasa i „olakšavanju“ težine kostiju glave.

Ždrijelo (lat. pharynx) cjevasti je organ koji spaja usnu i nosnu šupljinu s grkljanom. Njegova je glavna uloga zagrijati zrak iz usne i nosne šupljine na tjelesnu temperaturu, prije no što uđe u grkljan.

Grkljan (lat. larynx) također je cjevasti organ, smješten u prednjem dijelu vrata, između ždrijela i dušnika. On započinje u donjem dijelu ždrijela (lat. hypopharynx), a nastavlja se u dušnik. Njegove su glavne uloge disanje i fonacija (govor). Posebnu, zaštitnu ulogu ima grkljanski poklopac (lat. epiglotis), koji sprečava udisanje hrane i moguće posljedično gušenje.
 
 
Donji dišni sustav
 
Dušnik (lat. trachea) nalazi se u donjem dijelu vrata, ispod Adamove jabučice, i ulazi u prsni koš. To je „cijev“ sastavljena od hrskavičnih prstenova i nastavlja se na grkljan, a na završetku se račva na dvije cijevi, tzv. bronhe (dušnice, lat. bronchi) prve generacije. Svaka sljedeća cijev račva se na cijevi manjeg promjera od prethodnih, do najsitnijih cjevčica, odnosno bronhiola. Bronhioli završavaju alveolama, plućnim mjehurićima u kojima se odvija izmjena kisika (O2) i ugljičnog dioksida (CO2) između krvi i zraka.

Pluća (lat. pulmones) sastoje se od alveola, bogate mreže krvnih žila i tkiva između njih. Dijele se na desno i lijevo plućno krilo, pri čemu se srce stražnjim dijelom „naslanja“ na prednji dio lijevog plućnog krila. Pluća se nalaze unutar prsnog koša, sprijeda zaštićena prsnom kosti (lat. sternum) s rebrima, koja tvore obruč zajedno s kralježnicom (straga). Dno prsnoga koša čini ošit (lat. dyaphragma), glavni dišni mišić, koji ujedno dijeli prsnu (lat. thorax) i trbušnu šupljinu (lat. abdomen). Pluća obavija poplućnica (lat. pleura), koja onemogućava da pluća kolabiraju.
 
 
Fiziologija disanja
 
Pluća uvijek teže tome da se isprazne. Međutim, to im ne dopušta povezanost s prsnim košem. Svaki naš udah je aktivan, dok je izdah pasivan. Zbog povezanosti s prsnim košem, pluća se ni kod maksimalnog izdisaja ne isprazne u potpunosti (rezidualni volumen, RV). Udah (inspirij) izvršava se povlačenjem ošita i donjih dijelova pluća prema dolje (prema trbušnoj šupljini), odnosno rastezanjem pluća.

Drugi način kojim se pluća šire jest podizanje rebranog koša pomoću inspiracijskih mišića. Disanje zapravo predstavlja izmjenu plinova koja se odvija u alveolama. Metabolizmom ugljikohidrata, masti i bjelančevina u tijelu se troši O2, a nastaju voda i CO2. Voda je neutralnog pH, međutim „ostankom“ CO2 i spajanjem s vodom nastaje previše vodikovih iona koji „zakiseljavaju“ organizam, a to nisu uvjeti u kojima stanice mogu normalno funkcionirati.

Zato se CO2 mora izdahnuti. Izmjena plinova, odnosno difuzija, odvija se u alveolama, uz pomoć različitih razina parcijalnih tlakova plinova u krvnim žilama i zraku, tako da alveolokapilarne polupropusne membrane „otpuštaju“ CO2 u zrak. Međutim, da bi kisik „prošao“ kroz navedenu membranu, nužan mu je „nosač“, odnosno hemoglobin. Hemoglobin je bjelančevina u eritrocitima koja, zahvaljujući kemijskoj strukturi (svaka molekula hemoglobina ima četiri atoma željeza, a svaki atom željeza veže jednu molekulu kisika), lako veže kisik i lako ga otpušta na periferiji u stanice.
Za pravilno funkcioniranje dišnoga sustava odgovoran je i živčani sustav.

Naime, kad CO2 u krvi dosegne određenu „neprihvatljivu“ razinu (bolje rečeno, kad se povisi koncentracija vodikovih iona koji nastaju „spajanjem“ CO2 i vode), aktivira se centar za disanje u mozgu koji živčanim impulsima prenosi podražaj u ošit, što osjećamo kao nagon za disanjem. Živčani sustav prilagođava veličinu plućne ventilacije gotovo točno potrebama organizma, tako da se tlak kisika i tlak ugljičnog dioksida jedva mijenjaju, čak i u tijeku teškog rada ili drugih oblika opterećenja dišnog sustava.
 
 
Mr. Ivana Bočina, dr. med., spec. javnog zdravstva